Naš rekorder o primanju u Kuću slavnih, strahu od starenja i privlačnosti: „Kod žena prvo primijetim energiju”

Vitomir Maričić, rođen prije 41 godinu u Rijeci, osvajač nekoliko svjetskih rekorda u ronjenju na dah, govori o primanju u Međunarodnu kuću slavnih, odrastanju na Kvarneru, skitanjima po svijetu, strasti i slavi, a otkrio nam je i što prvo primijeti na ženama, ima li obožavateljica i kojom se filozofijom vodi kroz život.

Kakav je osjećaj, primljeni ste u Međunarodnu sportsku kuću slavnih (International Sports Hall of Fame) u Los Angelesu?

– Jako dobar. Doduše, skoro se nisam pojavio na tome jer kad su me prvi put zvali, mislio sam da se netko šali. Ako ću biti iskren do kraja, nisam tip od nekih formalnosti, a da sam dobio ovo priznanje, drago mi je prije svega jer sam upoznao sjajne sportaše, a djeluju mi i kao jako dobri ljudi. Izdvojio bih Foresta Griffina, koji je pričao o tome kako sport ima veliku vrijednost zbog utjecaja na život, više od samih rezultata – kako nas pobjede, porazi, adaptacije, timski rad i beskrajno ulaganje uče životnim vještinama, iz čega ostajemo bolji ljudi. Bio je s nama i Gari Kasparov, čovjek kojeg se sjećam iz djetinjstva kao legendu svog sporta. Svidjelo mi se kako je rekao da živimo u vremenu u kojem po prvi put u povijesti u kognitivnim testovima bolje prolaze roditelji od djece, za što je jedan od razloga digitalizacija, AI i prevelika izloženost tehnologiji. Dobro je da se o tome govori i da ljudi shvate pravu vrijednost sporta.

Kako je izgledalo druženje nakon službene ceremonije u Los Angelesu?

– Zapravo smo se družili dan prije na intimnijem primanju, sportaši i dio organizatora. Bilo je opušteno, uoči dodjele imali smo i neke ceremonijalne pripreme. No nisam se poslije zadržavao ondje jer mi je bilo i previše ljudi i buke te sam proveo večer s dvoje prijatelja, a drugi dan sam već žurio na Svjetsko prvenstvo na Cipar, gdje vodim našu reprezentaciju i natječem se.

Jeste li više društven tip ili volite samoću?

– Ovisno o danu. Društven sam, volim upoznavati nove ljude, pogotovo iz svijeta sporta i one od kojih naučim ili čujem nešto neočekivano. A tu je i ona druga strana. Lijepo mi je ponekad biti sam. Treniram, čitam stručnu literaturu i članke koji se tiču novosti u treningu, a interesira me i biomehanika, fiziologija, medicina, nutricionizam, uvijek ima raznih novih informacija. Do 10. godine više sam bio osamljeniji tip, jako sam volio prirodu, a onda sam u pubertetu razvio i svoju socijalnu crtu.

Otkud vam avanturistički duh?

– Još kao dijete volio sam sanjariti, maštati. Čitao sam stripove Alan Ford, Zagora i zamišljao se u ulozi pojedinih junaka iz knjiga, filmova. Ali nije bilo mogućnosti da se to realizira, pa onda, kako su mogućnosti dolazile, potrudio sam se da tu listu želja iz djetinjstva pomalo ostvarujem i ne zaboravim. Problem je što se lista konstantno povećava.

Nevjerojatno je da ste uspjeli zadržati dah više od pola sata. Koliko ste trenirali za to?

– To traži vremena i prostora za stručno objašnjenje. Samo ću reći da rekreativnim sportom, pravilnim disanjem, učenjem o tome, svatko može poboljšati kondiciju i zdravlje. Rezultat od pola sata je složen i zahtijeva predispozicije i godine treninga, ali isto tako i svaki sport. Ljudima, primjerice, ne djeluje toliko apstraktno igrati košarku, jer to vide na televiziji i nekad se nađu na igralištu. No, prosječan, aktivan sportski tip ne bi ni vidio loptu u košarkaškoj utakmici, ne bi znao gdje je, ni što radi. Brzina lopte i drugih igrača bila bi prebrza, očima bi to jedva mogao popratiti. Ta razina vještine i spremnosti je nedostižna ako ne uložimo 10–15 godina pripreme, treniga. Ronjenje je isto tako, rekao bih čak puno lakše.

U svakom sportu važno je disanje za bolje rezultate. Tko vas sve zove za trenera?

– Razni sportaši. Te metode su puno efektnije nego, recimo, visinske pripreme. Rad na toleranciji plinova u krvi, manipulaciji pluća i radu srca zanimljiv je i koristan za svakoga. Radim s istraživačkim centrom za podvodnu i hiperbaričnu medicinu, pod okriljem Medicinskog fakulteta u Rijeci. Tamo često validiramo neke naše metode, ali isto tako i otkrivamo konstantno nove činjenice koje nam pomažu u treningu.

S obzirom na to da ste svjetski prvak, gdje imate zvjezdani status?

– U Aziji se to više osjeti, ljudi čekaju na autogram. Ondje se ova disciplina baš cijeni i prati. I nešto u Rusiji. Ali i dalje, govorimo o užim i lokalnijim sredinama, ne znam baš da će se ovako nasumično na ulici netko trčati za nama...

Imate li obožavateljica?

– Nemam. To je rezervirano za nogometaše...

Jeste li se bavili i podvodnim ribolovom?

– Jesam, u srednjoj školi, kasnije nije nikad bilo baš vremena, tako da nisam to previše gurao, a i postalo mi je izuzetno žao ribe. Sada, nakon godina rada sa Sea Shepherdom shvaćam koliko je riba ugrožena.

Kakva vam je prehrana?

– Jedem sve, iako se trudim da najviše naginje vegetarijanskom meniju, a ribu i 'morske stvari' ne jedem uopće.

Najdraže jelo?

– Teško pitanje. Krumpir, recimo.

Koji vam je slatki grijeh?

– Crna čokolada.

Najdraže mjesto u Rijeci za popiti kavu?

– Nemam vremena za kavu, uglavnom sam ili u teretani, bazenu, po edukacijama. Ali volim Učku.

Koliko ste zemalja posjetili?

– Puno, više od stotinu.

Koliko ste godišnje u Rijeci?

– Oko dva, tri mjeseca, ako imam sreće. Ali fali mi da više budem doma, da se posvetim malo sebi i odmaranju.

Najavljujete li i to mirovinu od ronjenja na dah?

– Da, već godinama neuspješno to najavljujem, ali uvijek neki novi izazovi. Bit će toga još. Skidanja vlastitog rekorda.

Vodite i edukacije za čelne ljude globalnih korporacija po svijetu, a surađivali ste i s filmskim zvijezdama poput glumaca Orlanda Blooma i Tavija Castra. Kakva su vam bila iskustva s njima?

– Nisu to neki dugi susreti da bih mogao govoriti o njihovim karakterima, mogu samo o dojmu. Konkretno, Orlando Bloom me nije osvojio nekom simpatičnošću. S Tavijem sam konkretnije surađivao i jednom godišnje treniramo skupa po jedan mjesec, on je sada jako gurnuo u smjeru disanja i wellnessa pa sam tu da mu dam smjernice i pomognem s treningom i pripremama.

Što prvo primijetite na ženama...?

– Energiju kojom zrače.

Koju ćete onda prvu primijetiti u prostoriji?

– Onu s kojom sam u vezi.

Rezultat od 10:30 donio vam je treće mjesto na svjetskoj ljestvici World Apnee u ovoj disciplini i najbolji rezultat ostvaren u 2026. Jeste li se ikad bojali za život, s obzirom na ovo čime se bavite?

– Nisam. Ako se pravilno pristupa, ronjenje na dah nije opasno. Zapravo, koliko god ludo zvuči, to je jedan od najsigurnijih sportova na svijetu. Ali našao sam se u opasnim situacijama često kroz druge neke aktivnosti i sportove.

Je li vas strah starenja?

– Malo da, zbog nemogućnosti kretanja najviše.

Kojom se filozofijom vodite?

– Nikad nećemo biti mlađi nego danas.