Grše: Najponosniji sam na suprugu Rafaelu i naše sinove, obitelj je temelj svega

Grgo Šipek - Grše, reper rođen prije 30 godina u Sinju, koji 24. studenoga priprema prvi samostalni koncert u zagrebačkoj Areni, otkriva kako mu je obitelj temelj svega, ali i da unatoč frizerskoj školi - jako loše šiša.

Jeste li nervozniji ili smireniji kako se približava vaš prvi samostalni koncert u Areni?

- Kako se približava, tako raste i uzbuđenje. Ima treme, naravno. Za ovo sam radio godinama i sada želim uživati u tom trenutku, osjetiti sve što se događa.

Što je najbolje, a što najstresnije u vezi s tim koncertom?

- Najbolje je što ostvaruješ nešto što ti je nekada izgledalo jako daleko. Da mi je netko na početku rekao dokle ćemo doći, teško bih mu vjerovao. A stres dolazi iz toga što ti je stalo i želiš da sve bude dobro.

Tko vam dolazi od obitelji?

- Volio bih da budemo svi zajedno. Oni znaju kako je sve izgledalo na početku i što smo prošli do ovoga. Zato mi je posebno važno da budu uz mene.

Po čemu pamtite djetinjstvo u Trilju?

- Po društvu i igri. Stalno smo bili vani, igrali nogomet, košarku, lovice, skrivača... Uvijek bismo nešto smislili i svi smo se družili. Nije ti puno trebalo da budeš sretan.

A školske dane?

- Knjige mi nisu baš bile omiljene. Glazba je uvijek bila u meni, samo mi je trebalo vremena da pronađem svoj smjer. Kada sam se počeo baviti njome, shvatio sam koliko mogu biti uporan i koliko mi nije teško učiti i raditi na nečemu što stvarno volim. Uvijek me najviše zanimala glazba.

Završili ste frizersku školu - jeste li ikada radili u struci?

- Školu sam završio, ali za šišanje nisam toliko nadaren. Supruga Rafaela je isto frizerka, samo što je ona dobra u tome.

Što je najgore što vam je donijela popularnost?

- Trebalo mi je vremena da se naviknem na to da me ljudi prepoznaju i da više ne mogu svugdje proći neprimijećeno. Privatno volim mir, otići s obitelji u šetnju, na kavu, biti običan čovjek. Volim svoju publiku i drago mi je kada mi netko priđe, ali obitelj želim sačuvati od prevelike pažnje.

Kako se vaši roditelji nose s vašom popularnošću?

- Tata je znao zapisivati preglede mojih pjesama u bilježnicu. Navečer bi pogledao koliko pjesma ima pregleda i zapisao brojku, a ujutro provjerio koliko je narasla. Svaki bi mi dan slao izvještaj. To je postao njegov mali ritual, način na koji je pratio moj uspjeh.

U kojoj su fazi vaši klinci, Fran i Gabriel?

- Fran ima skoro četiri godine, a Gabriel još nije napunio godinu. S Franom se već možeš igrati, razgovarati, otići u prirodu. Voli priče prije spavanja i to je nešto naše, vrijeme koje provedemo zajedno. Gabriel je još mali pa s njim pratiš sve te prve stvari i promjene.

Što je najbolje što vam je donijelo roditeljstvo?

- Promijeni ti se svijest. Više nisi odgovoran samo za sebe, nego za ta mala bića kojima trebaš dati ljubav, zaštititi ih i usmjeriti. Meni je to smisao svega. Glazba, koncerti i uspjeh puno mi znače, ali ništa mi ne bi značilo više nego da mi djeca jednog dana kažu da sam bio dobar otac.

Čime vas je osvojila supruga?

- Rafaela mi je najveća podrška i osoba kojoj vjerujem. Bila je uz mene kada nije bilo ničega od ovoga što danas imamo. Dok sam radio prvi album, radila je dva posla i pomagala mi da se mogu posvetiti glazbi. Prošli smo puno toga zajedno. Bez nje bi sve ovo bilo puno teže.

Osim Zorana Mamića - je li vas još netko tužio zbog stihova ili stvarao probleme?

- Ne, nisam imao drugih takvih situacija. Iznenadilo me koliko je cijela priča privukla pažnju javnosti. Važna mi je sloboda izražavanja u glazbi, ali razumijem i da ljudi stihove mogu doživjeti na različite načine.

Nosite li se s anksioznošću s godinama teže ili lakše?

- S vremenom sam se naučio bolje nositi s tim. Nije mi bilo lako kada je krenulo prepoznavanje i sva ta pažnja. Trebalo mi je vremena da se naviknem. Podrška obitelji puno mi znači, a vjera mi daje mir.

Je li vas ikada uhvatila panika do te mjere da niste mogli izaći na pozornicu?

- Na prvom nastupu u Sinju imao sam toliku tremu da su mi se noge gotovo oduzele. Ali čim sam izašao na pozornicu, osjetio sam da je to moje mjesto. To mi je ostalo u sjećanju.

Na što ste najponosniji u životu?

- Na svoju obitelj. Na Rafaelu i naše sinove. Ponosan sam i na glazbu i sve što smo napravili jer znam koliko je rada i odricanja iza toga. Ali obitelj mi je temelj svega.

Koje su vam neostvarene želje?

- Imam taj sportski duh i uvijek želim napredovati. Želim i da kroz našu izdavačku kuću i studio pomognemo mladim izvođačima, da dobiju priliku pokazati što znaju. A privatno, zdravlje i vrijeme s obitelji.