Martina Validžić o odlasku s HRT-a, novom početku i ljubavi: "Većina ljudi će kad su gladni pojesti bilo što. Ja ću radije postiti "  

„Zbog bujne mašte pisala sam sastavke koji su bili nagrađivani na školskim natjecanjima, glumila u školskim predstavama, trenirala košarku, svirala gitaru, prekrajala odjeću, znala sam cijeli kvart i cijelo selo”, govori nam Martina Validžić (49), voditeljica i novinarka, glazbena urednica, redateljica, scenaristica. S obzirom na sve te njezine 'verzije' i obaveze, načekali smo se da ulovimo termin za naše druženje, i to između 'dva šaltera'. Kako je najavila, ova vrsna novinarka odlazi u samostalne vode, službeno iz sustava HRT-a, te i dalje nastavlja smišljati kvalitetne dokumentarne emisije. To svjedoče i dosadašnje nagrađivane putopisne priče „Sretni gradovi“, „Serijski brijači“, a prije toga bezbrojni živopisni prilozi iz Katra u vrijeme SP-a 2022., Olimpijskih igara u Kini i Japanu, snalaženja po svjetskim crvenim tepisima kad je s Ivanom Nanut radila za „Glamour Caffe“, i mnogi drugi. Zapravo je uz svoj zarazni optimizam i strast prema poslu, koju je imala još od prvih emisija na HRT-u gdje je započela karijeru, putovala na daleka mjesta, dolazila do pravih sugovornika, a tako nastavlja i dalje sa svojom kreativnom radionicom i suradnicima. Tim povodom ova šarmantna Zagrepčanka, kojoj je uzor u radu Anthony Bourdain, za Gloriju priča o novom poglavlju, punkerskom duhu, ljubavi, glazbi, boksu, optimizmu.

Nakon toliko godina na HRT-u odlučili ste otići u samostalne vode. Koliko je ta odluka bila laka ili teška?

- „Neizvjesnost nije ugodna, ali izvjesnost je apsurdna.“ Nedavno sam gledala jedan intervju s glumcem Christophom Waltzom u kojem je iskoristio ovaj Voltaireov citat. Kako su znakovi svugdje oko nas, tako je i meni to bio još jedan znak da napustim sigurnu luku. Nismo svi od istog tkanja istkani. Moj je bod daleko labaviji, opušteniji, on se kreće i prilagođava raznim ljudima, prostorima, mjestima, nisam poput onih krutih materijala u kojima se ne može disati i u kojima moraš paziti kako ćeš se kretati, disati, živjeti. U stalnom radnom odnosu sam bila osam godina, a prije toga sam bila 17 godina freelancerica i očito mi je jako dobro poznat takav životni stil, tu sam se iskalila. Nije to nikakva novost, raditi kao vanjski suradnik, samo što se o tome nikad ne piše. Pa velika većina kolega koje gledate na ekranu su vanjski suradnici. Kao i emisije i serijali koje gledate – dobra većina onih u udarnom terminu je napravljena u vanjskoj produkciji. 

I mislim da je to neki smjer u kojem će linearna televizija ići. To i jest bolja pozicija za kreativce, jer kad pripremaš projekt, kad pišeš scenarij, kad organiziraš ljude na terenu i radiš plan snimanja, kad si u fazi kreativnog procesa, to se ne događa svakog dana u točno određeno vrijeme, u određenom vremenskom razdoblju.

Dakle, i dalje ćete nastaviti stvarati za HRT?

HRT i ja se i dalje volimo i nastavit ćemo vanjsku suradnju, ako bude potrebe. Također, radit ću svoje projekte u vanjskoj produkciji i ići s njima na natječaje. Budući da imam dosta ideja za nove projekte i kreativno mi je vrelo podivljalo, potpuno mi je bilo logično da dignem sidro i zaplovim ponovo nepoznatim vodama.

Vjerujete li u onu uzrečicu kako sreća prati hrabre?- Apsolutno. Sreća je nekad kad ti nešto ne ide i ne uspije. To znači da te nešto drugo čeka i preusmjerava tvoj put. Vjerujem uvijek da će sve biti onako kako je trebalo biti. U najboljem mogućem izdanju. A i mislim da karma isto odradi svoje i nagradi te ako ustraješ u tome da budeš dobar čovjek. 

Iza vas je uspješno razdoblje; vaša emisija „Sretni gradovi“ osvojila je priznanja, s odličnim putopisno-dokumentarnim serijalom „Serijski brijači“ obišli ste Veliku Britaniju, Meksiko, Južnu Koreju i Tursku, zemlje prepoznatljive po proizvodnji TV serija. Kako su izgledala ta snimanja i skitanja?

- Za snimanja koja na terenu traju nepunih tjedan dana, i to u višemilijunskim gradovima ili pak na destinacijama do kojih treba nekoliko sati vožnje, najbitnija je priprema koja traje i po par mjeseci nekad. Prije svega, da vam se netko uopće javi u Meksiku, da mu objasnite što, kako i kada želite snimati, da ti uopće pristanu na snimanje. I takvih razgovora barem 30-ak po svakoj epizodi. No, opet, možete se ne znam kako dobro pripremiti, ali na terenu je situacija potpuno drugačija, imate sat i pol po lokaciji, a vi ste tamo prvi put. Uspješne svjetske produkcije si mogu priuštiti pregled terena, nama je to samo pusta želja. Imaš tjedan dana, napravio si pripremu i snimi kako god znaš i umiješ dovoljno materijala za 52 minute epizode, svakog dana bez stajanja po 14 sati dnevno. Ljudi koji jesu u ovome poslu mi govore da bi rijetko tko na tako nešto pristao. A moja ekipa i ja smo specijalna jedinica luđaka, očito. Ipak, dugoročno tako raditi, tim tempom, pod takvim stresom bilo bi kontraproduktivno. A anegdote? Ja ih također stavim u epizode.

Gledatelji su posebno hvalili epizodu o mjestima gdje su snimana „Umorstva u Midsomeru“. Kakvi su ondje lokalci?

- Iznimno su duhoviti, taj britanski humor je nenadmašan. Stalno smo se smijali. Ono što je do mene došlo je da su gledatelji najviše hvalili epizodu iz Meksika u kojoj se pojavljuje i Leticia Calderon. Glumica koja je utjelovila kultni lik Esmeralde iz istoimene sapunice bila je hit u Hrvatskoj, BiH i Sloveniji, a intervju s njom koji smo radili u njezinoj kući u Mexico Cityju vratio nas je sve u neka lijepa vremena.

Jeste li još kao dijete bili takvi? Znatiželjni i primjećivali ljude, situacije koje netko drugi ne bi?

- Bila sam mali Indiana Jones, čitala Pustolovine Huckleberryja Finna, proučavala kartu svijeta, s mojom dječjom bandom istraživala svijet oko sebe, bilo u mojem zagrebačkom kvartu u kojem sam odrasla ili kod baka i dida na selu. Nemiran duh oduvijek.

Kako pamtite izlaske i Zagreb tijekom vaših tinejdžerskih dana? Gdje se izlazilo?

- Krenuli smo s klupica. Potom u Jabuku, Lap, SKUC, kasnije su se otvorili Tvornica, a danas su to Vintage Industrial Bar i drugi klubovi gdje se održavaju koncerti. Ekstrovert sam i volim se kretati među ljudima, tu i nalazim inspiraciju i priče.

Kako je teklo vaše obrazovanje? Jeste li stalno negdje u podsvijesti imali da ćete završiti u novinarstvu?

- Mislim da se rodiš kao novinar, baš kao što se i glazbenici, glumci, slikari rode kao takvi. Sve me uvijek vodilo tome. Htjela sam nakon IV. Jezične gimnazije upisati novinarstvo, čak sam i upala, ali sam se ipak odlučila za studij kroatistike i bohemistike na Filozofskom fakultetu. Ipak, kad sam upisala apsolventski, otišla sam na audiciju za novinare na OTV-u i tada je krenulo moje novinarsko brušenje. Prvi urednik mi je bio Josip Kelemen, odmah me stavio u studio da vodim s njim emisiju. No, pravi izazov mi je bio kad mi je urednik Robert Naprta dao priliku da vodim „Serbus, Zagreb“. Prošla sam i audiciju Nove TV, isprva su me vidjeli kao voditeljicu vijesti, na kraju sam im rekla da želim biti novinarka koja će ići na teren i tražiti priče. I evo me i danas, 25 godina kasnije, na terenu, u blatu i prašini. I nikad nisam požalila.

Kada biste svoj ljubavni život morali opisati naslovom jedne pjesme, koja bi to pjesma bila?

- „Wish You Were Here.“

Je li vas romantična ljubav zaobilazila ili ste vi ponekad zaobilazili nju?

- Ljubav je sloboda. Ona je oko nas, luta svijetom. Ona koja je upravo vaša naći će put do vas ili vi do nje. Ne smije ju se siliti. Mojoj malo očito duže treba. Ne postoji univerzalni timeline za pravu ljubav. Nemoguće je da svi ljudi na ovome svijetu mogu osjetiti duboku ljubav isključivo samo u 20-ima, eventualno 30-ima, i samo tada osnovati obitelj. Čast iznimkama, ima predivnih ljubavnih priča koje traju desetljećima. Ja govorim o onima koje počnu kad smo gladni i željni emotivne i fizičke zadovoljštine i miješamo privremenu zaslijepljenost s ljubavlju, i ho; niste se ni snašli i već ste u braku i imate dvoje djece i podnosite se. Jer se niste pošteno ni upoznali niti izgubili u njegovom pogledu i otišli u druge svjetove. Većina ljudi kad su gladni, pojest će bilo što. Ja ću radije postiti. Biti u vezi reda radi ili pak s nekim za koga odmah osjećam da će imati kratak rok trajanja, ali ću ipak ostati na tom brodu jer je privezan u sigurnu luku, ja jednostavno nisam tako skrojena. Ovo će vam možda zvučati kao neki spiritualni mumbo-jumbo, ali moj emotivni gas ide do kraja, u mojem slučaju do šeste brzine.

Neki ljudi nikad ne osjete gas dublji od druge, većina dođe do treće, ako imaju sreće. Samo mala skupina nas luđaka tražimo istovremeno potpunu predaju i slobodu, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Dobivam ljubav kroz obitelj, prijatelje, životinje, a osjećam i energiju one ljubavi s početka ovog odgovora. Život je predivan. I volim ga svim srcem svojim.

Sad s ovim iskustvom, što ste zaključili, kakav je frajer idealan za vas? Karakterno i fizički?

- Superinteligentni Conan Barbarin koji me nasmijava.

Za sebe ćete reći da ste prava rockerica i punkerica. Koliko vam ta glazba, duh i posao ne daju da nikad ostarite i da uvijek imate mladenački duh?

- Ima jedan meme na koji sam neki dan naletjela. „Da nije glazbe, ne bih srela moje ljude.“ Meni su rock, heavy metal i punk nenametnuto od ikoga postali dio moje osobnosti i mog života prije nego sam postala svjesna sebe. I zato i dan-danas idem na koncerte i festivale s 'mojim ljudima' i proživljavamo mladost po ne znam koji put.

S kakvim ste ljudima privatno okruženi, gdje izlazite u Zagrebu?

- Moji prijatelji su mladenačkog duha poput mene. Svi su odrasla djeca. Zaigrani, znatiželjni, brbljavi, duhoviti, energični. Oni koji kad radite blesavca od sebe vam neće reći da to nije primjereno mojim godinama, nego će vam se pridružiti.

Često na svoje profile na društvenim mrežama stavljate objave i storije iz teretane i s treninga boksa. Koliko vam je vježbanje važno?

- Na ljestvici od 1 do 10, rekla bih 8! Motus vita est! Pokret je život i meni je nezamislivo ležati svaki dan na kauču i gledati televiziju nakon posla. Ne mogu si zamisliti takav život. Jednom tjedno da, ali svaki dan pored toliko mogućnosti za aktivan odmor – veliko NE! Zadnjih deset godina sam postala gym ovisnica, treniram oko četiri puta tjedno, nekad i više, i to mi nije samo trening za tijelo, već i za duh i psihu i mentalno se pročistim. Kao da sam u nekom stanju meditacije. Razmišljam samo koliko i kako moram nečega odraditi, koliko ponavljanja, koju vježbu, koju spravu… Čim počnem razmišljati o nečem drugom, gotov je trening. Volim tu atmosferu teretane, volim ekipu tamo, baš imamo svi poštovanja jedni prema drugima jer za disciplinu treba i čvrst karakter. A pogotovo se divim fit ljudima iznad 40, 50… Biti vitak i fit s 20 i nije neko dostignuće. Treniram i boks skoro već četiri godine, a to je već viši nivo napora. Divim se svim sportašima, a najviše boksačima. Ne mogu se uopće usuditi uspoređivati naše rekreativne treninge s onima profesionalaca, ali recimo to ovako, i najprgaviji frajeri budu bubice nakon treninga kod mog prijatelja Tome u boksačkom klubu „Heroj ulice“. Odmalena sam u sportu, nesuđena sam košarkaška reprezentativka bivše države, atletske sam građe, imam puno energije i snage i moram biti aktivna.

Koji su vam beauty rituali?

- Uff, i o ovom bih mogla danima. Odmalena sam skincare junkie. Koliko god to zvučalo suludo. Moja mama je oduvijek kupovala sve ženske časopise koje bih ja upijala kao spužva. I onda bih tamo nalazila recepte za masku za lice i kosu iz kućne radinosti. Mama bi me nalazila sa zgnječenim bananama na licu, razbijenim jajima i pivom koje bih stavljala na kosu.

Jednom sam cijelu teglu meda potrošila jer sam pročitala da će mi kosa nakon toga biti kao povjetarac. Eto, toliko ja brinem o svojoj koži i kosi. Neumorno i posvećeno. Posebice nakon što sam bila u Južnoj Koreji, a oni su, kao što je poznato, svjetski prvaci u kozmetologiji. Korejska beauty rutina postala je i moja rutina svakog jutra, od razdoblja korone također radim i face yogu, naučila sam raditi i masažu fascije, a godinama treniram i mišiće lica kod doktorice Sanje Malbaše Gošović na njezinu tretmanu Teenlifting. Također, kod moje prijateljice Ane Verene Medvedec odem na mezoterapiju i laser kad ona vidi da mi treba malo osvježiti kožu, potaknuti proizvodnju kolagena, hidratizirati ju. Kosu godinama njegujem kod mojih dragih cura u salonu Nikas, jer su i same boho spirit kao i ja.

Na pragu ste 50. Koju ste verziju sebe definitivno ostavili iza sebe?

- Onu koja je jedva bila ja. Sad sam konačno opet 'previše' bez potrebe da se ikome svidim.

Čemu se veselite u najboljim godinama koje dolaze? Jeste li i dalje u pole danceu, otišli plesati u Andaluziju? Što je još na listi prioriteta?

- Ovo mi pitanje postavite kad budem imala 80. Ja igram za „Forever Young“ ekipu.