Dorijan Klarić: Iza plesa i osmijeha krije se neispričana priča

"Još dolazim k sebi nakon neočekivano dramatičnog vikenda i već danima odgovaram na stotine poruka podrške koje mi stižu i na kojima sam jako zahvalan. Dobro sam, odlično, iako moram priznati da nas je eliminacija zatekla nespremne, baš kao i većinu gledatelja. Iako, kad sam vidio gdje smo na tablici nakon zbrajanja ocjena žirija, nije mi baš bilo svejedno. Na kraju se pokazalo da sam imao dobar osjećaj. Malo mi je još sve u magli, i ta večer i jutro nakon, no i dalje ću nastaviti plesati privatno - s najboljom učiteljicom Gabrielom Pilić", govori Dorijan Klarić (41), HRT-ov voditelj i novinar koji je sa svojom plesnom partnericom napustio show 'Ples sa zvijezdama' u drugoj emisiji. I to sasvim neočekivano: nije imao najmanji broj bodova, a i talentiran je za ples. Jer tko je barem jednom bio s Dorijanom na koncertu, vjerojatno je već na prvoj pjesmi shvatio kako je idealan kandidat za 'Ples sa zvijezdama'. Čak i ako gužvi nema plesnog podija, dovoljno je da ga ponesu ritam i emocija pa da se on spontano stvori. Unatoč tome, morao je prespavati i dobro razmisliti želi li prihvatiti poziv u ovogodišnji show. Iako je pred televizijskim kamerama odrastao i pred njima aktivno radi već petnaest godina, nije bio siguran želi li se naći u situaciji da ga snimaju krupnim kadrom, ocjenjuju i procjenjuju. Poziv ga je zatekao ljetos u rodnom Šibeniku, dok je čistio kuću, a ubrzo je shvatio da je spreman okušati se u nečemu posve drukčijem. Ples je za njega novi način izražavanja, a iskustvo koje je godinama stjecao kroz televizijski posao i glazbu pomoglo mu je da se odvaži na taj korak. Premda je cijelo vrijeme bio hrabar, priznaje da su se svi strahovi skupili u trenutku kada je u prvoj emisiji stao na plesni podij.

"Tijekom priprema, koje su počele mjesec dana ranije, bio sam dobro, no neposredno prije dolaska na HRT toliko me obuzela trema da mi se činilo kako ću se onesvijestiti. Ipak, atmosfera u showu je cijelo vrijeme bila prijateljska, a moja mentorica iznimno dobra pedagoginja koja mi je dala konkretne alate i pomogla da se lakše nosim s izazovima", priznaje Dorijan, dodajući kako je zahvalan na svakoj ocjeni žirija. Kaže da jednostavno nije u poziciji da se ljuti.

S Gabrielom je trenirao sedam dana u tjednu, bez konkretnog odmora, a vježbanje je trajalo najmanje tri sata. Čak su i petak i subota, zbog dodatnih proba i snimanja na HRT-u, bili rezervirani za ples. Najveći izazov bilo je - zapamtiti koreografiju.

"Naučiš 32 koraka i ponosan si na sebe, a onda shvatiš da je to tek nekoliko sekundi plesa. U cijeloj koreografiji napravimo nekoliko stotina koraka. Nakon mjesec dana intenzivnih treninga prvi su se put pojavili i bolovi u nogama, ponajprije zbog spuštenog položaja u tangu", otkriva Dorijan, koji smatra da mu je dugogodišnje iskustvo javnih nastupa pomoglo da se lakše nosi s tremom. Iako ima trenutaka kada osjeća kao da ga napuštaju i tijelo i duša, razvio je vlastite metode kojima se smiruje i vraća koncentraciju. Sretan je i što je s mentoricom Gabi kliknuo od prvog susreta. Ona je perfekcionistica, a upravo su tako, uz epitet štreber, Dorijana opisali njegovi kolege.

"Prije bih rekao da sam perfekcionist nego štreber. Ne težim savršenstvu pod svaku cijenu, nego primjećujem stvari koje drugima možda promaknu pa ispadne da sam perfekcionist. Primjerice, nakon prvog nastupa svi su mi govorili da sam bio super, ali ja sam imao svoje oči i znao sam da nisam bio zadovoljan baš svime. Gabi i ja tu smo jako slični. Ni ona se ne oduševljava tričarijama, a zbog izvrsnog poznavanja svog posla vrlo je vješta u pronalaženju prečica i jednostavnijih rješenja. U tome se zaista prepoznajemo", kaže Dorijan. Već petnaest godina odlazi u teretanu šest dana u tjednu, a ono što je počelo gotovo slučajno, s vremenom se pretvorilo u naviku bez koje danas teško može zamisliti svakodnevicu. U početku je želio dobiti na težini i mišićnoj masi jer je bio vrlo mršav, no ubrzo se zaljubio u osjećaj fizičke snage, umora nakon treninga i zadovoljstva koje dolazi s njim. Naviknuo se na osjećaj zategnutosti i iscrpljenosti, ali i na serotonin koji mu vježbanje donosi.

"Zadovoljan sam svojim izgledom, ali ponekad mislim da imam neki blagi oblik dismorfije. Ne vidim se onakvim kakav zaista jesam. To je problem s kojim se nosim odmalena jer sam se uvijek doživljavao premršavim. Kako zaista izgledam mogu vidjeti u svojoj televizijskoj reportaži, ali ne sutradan, nego tek nakon tri mjeseca. To je neki arhetipski problem iz djetinjstva, u kojem sam mršavost povezivao sa slabošću, pa stalno imam potrebu nabacivati mišiće, čak i kada ih je previše, što shvatim sa zakašnjenjem. Zadovoljan sam svojim izgledom - neću lagati, puno mi je toga donio u životu i otvorio mnoga vrata. Po tom pitanju sam vrlo iskren, ali ne opterećujem se izgledom previše. Osim teretane i jedne i pol kreme, ne ulažem pretjerano ni u što drugo. Odjeća mi nije važna i ne trošim mnogo novca na nju", priznaje kroz smijeh Dorijan.

A kad se razgovor s njegova današnjeg života vrati u prošlost, otvara se priča o djetinjstvu koje je, prema riječima njegovih poznanika, bilo prilično turbulentno.

"Ali ja za drugo ni ne znam, tako da je meni bilo normalno. Moje djetinjstvo bilo je šareno u smislu emocija i događaja. Svega je bilo - Domovinski rat, poslijeratno vrijeme, obiteljske promjene i razvod roditelja kada mi je bilo šest godina. Majka Alena živjela je u Zagrebu i započela je novi život, a ja s ocem Tomislavom u Šibeniku. Na prvi dan srednje škole tata je preminuo. Tada sam imao petnaest godina i nastavio sam živjeti u Šibeniku s bakom i djedom, sve do fakulteta kada sam se preselio u Zagreb. Mjesec dana nakon tatine smrti, u Zagrebu mi se rodio brat. Kada sam sve to preživio 2000., sve što je došlo poslije činilo mi se kao mačji kašalj. Tatina me smrt mučila na neki energetski grozan način još petnaestak godina. S njegovim sam se odlaskom pomirio tek na jednoj seansi u ranim tridesetima, na koju sam otišao jer nisam znao što mi se događa. Tada sam shvatio da još uvijek patim za ocem na vrlo specifičan način. O majčinoj smrti još mi je jako teško govoriti. Dogodila se početkom godine i to je nešto što ću još morati sam sa sobom riješiti. Ne bih želio da se ta priča povezuje s plesom, kao da je koristim za neku dodatnu emotivnu dimenziju showa. Mogu samo reći da plešem njoj u čast i slavu", priča emotivno Dorijan, sretan što su mu baka i djed pružali beskrajno mnogo ljubavi. Danas ih opisuje kao dvoje najboljih ljudi koje je ikada upoznao i kaže da tek sada shvaća koliko je imao sreće što je odrastao uz njih.

"Bili su pošteni, pravedni i puni ljubavi. U našoj kući nikada nije bilo ni trunke rasizma ili seksizma. Bili su prizemljeni, transparentni u svojim očekivanjima i kod njih nije bilo emocionalnih igrica, nisu komplicirali stvari. Tada mi je sve to bilo normalno, a danas vidim koliko su bili posebni ljudi. Iako tada mentalno zdravlje mladih nije bila tema - ja sam svoje suze i strahove morao sam riješiti - bio sam okružen ljubavlju", objašnjava Dorijan, kojeg su i roditelji u svemu podržavali te mu nikad nisu nametali drugačiji životni put. Otac mu je bio poznati šibenski roker, frontmen kultne grupe TNT, koja je ostavila velik trag na underground sceni osamdesetih godina. I danas mu prilaze očevi vršnjaci i ljudi koji su ga voljeli slušati. Majka je radila kao odgojiteljica u zagrebačkom vrtiću, a u mladosti je bila i balerina koja mu je cijeli život govorila da je po vokaciji plesač.

"Što god bih napravio, pohvalila bi prilog, emisiju ili nešto drugo, ali bi uvijek dodala da sam ja zapravo plesač. Mislim da bi joj bilo jako drago što sam napokon dobio priliku pokušati plesati, iako bi vjerojatno bila i kritična. Dugo su mislili da je novinarstvo neka moja šala, da ih zezam i da je sve samo moj performans. Naime, u našoj smo obitelji stalno jedni drugima priređivali podvale, a i tata je bio takav, pa nisu mogli vjerovati da sam ozbiljan. S obzirom na moje dotadašnje uspjehe i sposobnosti, očekivali su da ću otići u neki puno uređeniji sustav, da se blago izrazim. Tek sam dvadeset godina poslije shvatio što su zapravo mislili. No, bezrezervno su me podržavali. Već sam sa sedam godina izdavao svoje časopise, koje su mi tata i teta tipkali na pisaćem stroju, fotografirali, kopirali i slali na Malavizije. Išao sam na izložbe, snimali su mi radijske emisije, tata mi je kupovao gitare. Ulagali su u mene puno više nego što su im mogućnosti dopuštale", prisjeća se Dorijan, koji je već kao dječak pokazivao sklonost medijima i javnom nastupu.

S jedanaest godina se uključio u radionicu Zujalica na Radio Šibeniku, gdje je poslije i ostao, a s prijateljima iz kvarta snimao je vlastitu imaginarnu emisiju 'Crtani ekran' na susjedovoj VHS-kameri. Tijekom gimnazije i paralelnog pohađanja glazbene škole bio je član dramske skupine Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku, pjevao u crkvenom zboru u župi Srca Isusova, a organizirao je i vodio modne revije, koncerte i dodjele nagrada. Danas je i sam voditelj radionice Zujalica, u kojoj nove generacije uči radijskom novinarstvu. Posljednjih pet godina na HRT-u priprema rubriku 'Samo opušteno' unutar emisije 'Kod nas doma', a vodi i emisiju 'Svijet zabave'.

"Uživam u svemu što radim. Ovo mi je među tri najljepša životna razdoblja. Jako cijenim posljednjih nekoliko godina jer mi ništa od toga nije palo s neba i ne uzimam svoj posao zdravo za gotovo. Rubrika 'Samo opušteno' doživjela je 140 epizoda. Ponekad naletim na nju na YouTubeu, pustim neku epizodu i pogledam što smo radili. Ne volim se previše hvaliti ni sam sebi pljeskati, ali mislim da je to moj najbolji dosadašnji novinarski rad. Ta je rubrika nevjerojatno vedra i zaista sam ponosan na nju. Cijeli sam život bio ambiciozan i stalno razmišljao o sljedećem koraku, ali od toga sam se pomalo umorio. To je kao hrčak u kolu - nakon što ostvariš jednu ambiciju, odmah dolazi druga i tako postaneš svojevrsni sportaš u ambiciji. Kada sam došao na HRT i dobio neke projekte, odlučio sam se malo zaustaviti, raditi i uživati u onome što imam. Naravno da čovjek uvijek razmišlja o nekim novim izazovima, glamuroznom showu ili vlastitom talk showu, ali svjestan sam i mogućnosti tržišta. Trenutačno mi je važnije uživati u poslu koji radim", objašnjava Dorijan.

Kada mu nedostaje pjevanje, pridruži se kolegici Leoni koja s vremena na vrijeme pjeva u srcu Zagreba, točnije u Gajevoj ulici, pa zajedno za dušu izvedu nekoliko pjesama 'Magazina'. Kaže da uživa u svojoj pomalo kaotičnoj svakodnevici, a u svemu tome vjerno ga prati mješanka Klara, koju je udomio prije četiri i pol godine. Odlazi s njim na televizijska snimanja, a umjesto honorara dobiva najbolje poslastice.

"Tražio sam malu, mladu ženku i povezao se s nekoliko azila, a kada me nazvala Tihana iz LePasa, otišao sam upoznati leglo. Klara je prva došla do mene, sjela mi u krilo i znao sam da je to to. Odmah je postala dio mog života. Jako je dobra i pametna, strpljiva i nenametljiva. Čak se odlično snalazi i na snimanjima, nikada ne dira opremu, a čim vidi snimatelja, pomisli da je netko naš i odmah mu se ide javiti. Ponekad se čak i sama namjesti pred objektiv. Stvarno je posebna", kaže Dorijan, koji je emotivac i romantičar i kada priča o ljubavi. Priznaje da ga često mnogo toga dirne i da zna pustiti suzu, ali ne nužno od tuge.

"Romantičan sam do razine naivnosti. Privržen sam ljudima - i kao prijatelj, i u svemu što treba, a ponekad me zna zaboljeti što mi ljudi ne uzvraćaju uvijek istom mjerom. Nisam baš čovjek koji se lako miri sa samoćom jer sam po prirodi netko tko se jako daje u odnosima", priznaje Dorijan, dodajući kako ono malo slobodnog vremena najradije provodi u šetnji prirodom, kojoj ga je vratila upravo njegova Klara pa zajedno traže njezine omiljene vjeverice. Često se druži s bratom Jadranom s kojim unatoč razlici od petnaest godina, ima dobar odnos. Skromno si, osim ljubavi, želi i zdravlje.

"Toliko sam darova u životu dobio da mislim kako moram biti zahvalniji nego stalno nešto novo željeti. Volio bih samo što više živjeti u sadašnjem trenutku jer mi ponekad bude jako lijepo, a često to ne uspijem osvijestiti", zaključuje Dorijan Klarić.