Zagrebački travel bloger i influencer otkrio bolnu obiteljsku priču i osobu kojoj duguje sve: ‘Baka mi je bila i mama i prijateljica’

Odlaze na atraktivne destinacije, odsjedaju u luksuznim hotelima i uživaju u vrhunskim delicijama. Kad se tome pridodaju suradnje zahvaljujući kojima su im često pokriveni troškovi putovanja, fleksibilno radno vrijeme, izostanak klasičnog šefa i tisuće pratitelja koji s divljenjem prate njihove avanture, život travel blogera i influencera čini se savršenim. No priča 27-godišnjeg Zagrepčanina Nikole Brzaka, o kojoj je prvi put odlučio progovoriti bez uljepšavanja, pokazuje da su fotografije i videa na društvenim mrežama tek mali dio stvarnosti. Njegovo djetinjstvo i odrastanje obilježili su, naime, nedostatak čvrste roditeljske podrške, pa je cijeli život vezan uz 78-godišnju Klaru Leich, koja mu je i danas najdraža suputnica.

“Odlučio sam progovoriti o tome jer se ljudi često pitaju koja je pozadinska priča. Zašto je samo baka prisutna u mojim objavama? Gdje su roditelji? Mislim i da bi sve što sam prošao i izgradio nekome moglo biti ohrabrenje i pokazati da u životu nije sve tako savršeno kako se čini na društvenim mrežama. Želim razbiti i predrasude da baka i ja samo putujemo i uživamo, jer iza svega toga stoji puno rada i truda. Iza toga je netko tko se cijeli život borio, sanjao i na kraju nešto postigao. Želim da ljudi upoznaju i tu moju drugu stranu”, govori Nikola, koji je odmalena mijenjao adrese. Rođen je u Novom Sadu jer je njegov otac Vojvođanin, no ubrzo se s njim, majkom, koja je dijelom Mađarica, i osam godina starijim bratom preselio u Budimpeštu. Kada je imao oko dvije godine, roditelji su mu se razveli: otac se s njegovim bratom vratio u Novi Sad, a Nikola je ostao s majkom u Budimpešti. No kada je imao otprilike četiri godine, mama ga je, iz njemu nepoznatih razloga, povjerila na odgoj svojoj majci Klari, Mađarici koja je živjela u Čakovcu.

“Ne sjećam se jesam li je ispitivao o mami. Bio sam malen i smatrao normalnim da se baka brine o meni. Preuzela je ulogu roditelja i bila mi i baka, i mama, i najbolja prijateljica. Uz nju mi ništa nije nedostajalo. Sjećam se da smo voljeli ići u mađarski gradić Hévíz i da mi je ondje najdraža bila vožnja turističkim vlakićem. Postoji i danas, a zove se Dotto. Baki je jednom odletio šešir, zbog čega sam zaplakao i tužno rekao: ‘A imao je i mašnu.’ Pamtim i da me često vodila u gradski cirkus u Budimpešti. Stalno smo bili vani, na igralištu u parkiću nakon vrtića ili škole, a baka je uvijek smišljala kreativne igre. Tako smo na Dravi zajedno izrađivali brodiće od papira. Baka mi je u Keszthelyju, gradu na obali Balatona, kupila i prve koturaljke te me naučila rolati”, prisjeća se Nikola i dodaje kako mu je baka kupovala i knjige na mađarskom jeziku, želeći mu približiti kulturu zemlje u kojoj je rođena. I dandanas ga zove Mikloš, mađarskom inačicom njegova imena.

“Baka i ja živjeli smo u stanu u Čakovcu, a kad bi morala ići na posao, čuvala me njezina starija sestra Aranka u svojoj kući. Upoznao sam i prabaku, koja bi me dirala po obraščićima i tepala mi ‘pampuška’, prema nazivu za vrstu mađarske krafne. Dok nisam krenuo u vrtić, govorio sam isključivo mađarski. Baku su u vrtiću zvali ‘Superbaka’ jer bi se, kad bi dolazila po mene, često vozila na mom romobilu. Još smo u kontaktu s mojom najdražom tetom iz vrtića, s kojom smo baš nedavno popili kavu u Čakovcu”, govori Nikola, koji je ondje završio i prvi razred osnovne škole. No kad mu je bilo osam godina, majka je zatražila da se preseli k njoj. Za Nikolu je to bio golem šok jer je bio iznimno vezan uz baku.

“Teško mi je pala ta razdvojenost. Sjećam se da je, dok sam se vozio u Zagreb, gdje je živjela moja majka, na radiju svirala pjesma Jamesa Blunta ‘You’re Beautiful’. Podsjećala me na taj gorki trenutak i godinama je nisam mogao slušati a da se ne rasplačem - otkriva Nikola, koji je živio u stanu s majkom, poočimom i dva mlađa polubrata. Ondje se, međutim, nikad nije osjećao prihvaćeno. Dane je provodio u svojoj sobici, čitajući knjige, a poslije i na mobitelu, koji mu je postupno otvorio vrata digitalnog svijeta. Baka je i dalje bila najprisutnija osoba u njegovu životu. Kad bi se razbolio, dolazila bi iz Čakovca u Zagreb, no zbog straha od vožnje ulicama metropole”, prisjeća se Nikola, automobil bi ostavljala u Dugom Selu i put nastavljala vlakom. Ondje bi čekala i njega kad bi joj dolazio u posjet.

“Baka je bila ta koja me vodila u shopping, učila sa mnom, nerijetko odlazila na roditeljske sastanke i plaćala mi školske izlete, pa i maturalac u Španjolskoj. Jedva sam čekao vikende i ljetne praznike kako bih bio s njom”, priznaje Nikola, dodajući kako je u Zagrebu završio osnovnu školu i XVIII. gimnaziju. Ondje je stekao prijateljice za cijeli život, Anju i Lauru, nazivajući ih “obitelji koju je sam birao”. O njima govori sa zahvalnošću i suznih očiju, a spominje i njihove roditelje te profesore, koji su mu također bili velika podrška. Bez njih, priznaje, možda bi krenuo i lošim putem. S osamnaest godina upisao je studij mađarskog i poljskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te se odlučio iseliti iz stana u kojem je živio s majkom i poočimom. Unajmio je mračni sobičak blizu Autobusnog kolodvora, dijeleći kupaonicu s dvije cimerice, a kako bi pokrio troškove stanovanja, morao se i zaposliti. Ne srami se priznati da je još tijekom osnovne i srednje škole skupljao boce kako bi si priskrbio džeparac.

“Predavanja su mi počela u listopadu, a ja sam se već u rujnu zaposlio u skladištu trgovine sportskom opremom. Ondje sam radio tri mjeseca, nakon čega sam prešao u njihovu trgovinu. Bila je na drugom kraju grada pa sam ustajao već u četiri ili pet ujutro kako bih javnim prijevozom stigao na posao u šest. U jednom trenutku odlučili su da više neće zapošljavati studente, pa sam uzeo životopis i počeo ga nuditi po cijelom trgovačkom centru. Tako sam dobio posao u trgovini jednog modnog lanca, odakle su me poslije premjestili u poslovnicu u središtu grada, gdje sam ostao dvije godine. Bilo je prilično izazovno jer sam odrađivao i dvostruke smjene - najprije jutarnju, nakon koje bih otišao na predavanja na faks, a potom se vraćao na posao. Ponekad se, zbog sniženja ili inventura, radilo od ranog jutra pa sve do dva sata u noći”, otkriva Nikola, koji je unatoč svemu uspijevao polagati ispite u roku. Ipak, priznaje da je na početku studija razmišljao o tome da zamrzne godinu i pronađe stalni posao. Plaća mu, naime, nije bila dovoljna za stanarinu i hranu pa se bojao da bi mogao završiti na ulici. No baka je i tada pronašla način da mu pomogne.

“Smatrajući da je obrazovanje važno, rekla mi je da se usredotočim na studij i zaradim koliko mogu, a da će mi ona financijski uskakati. Tako se, umjesto da uživa u mirovini, žrtvovala za mene i nastavila raditi u knjigovodstvu špediterske tvrtke. Sve do 75. godine svakodnevno je sat vremena putovala vlakom iz Čakovca na posao, čak i nakon što sam diplomirao, jer je tako naviknula”, priča Nikola, dodajući kako ni život njegove bake nije bio lak. Odrastala je u skromnoj obitelji sa sedmero braće i sestara, a u Hrvatsku je došla krajem šezdesetih godina radi studija na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu. U početku je na hrvatskom znala izgovoriti samo: “Molim jedan crni kruh”. U međuvremenu se ovdje udala i rodila dijete, no brak nije potrajao. Unatoč svim nedaćama, ostala je čvrsta i optimistična, a zbog svojeg slobodnog duha, pozitivne energije i poletnosti na društvenim mrežama nosi nadimak Leptirica Klara.

“Živi za današnji dan i uživa u trenutku. Skidam joj kapu za sve što je napravila, a pritom je ostala tako pozitivna duša. Bilo joj je teško, ali kaže da nikad nije bila nesretna. I mene je naučila da budem pozitivan, svoj i da jednostavno guram dalje, bez obzira na sve. Poput prave horoskopske Ribe, kaže da uvijek treba nastaviti plivati jer za sve postoji rješenje”, ističe Nikola, kojeg je baka odmalena učila i kulturi i lijepom ponašanju. Često ga je vodila na predstave, balete i opere, a ni danas im nije problem potegnuti čak do kazališta u Budimpešti. Upravo mu je ona usadila i ljubav prema putovanjima. Nikola otkriva da je njihovo prvo zajedničko putovanje zrakoplovom bilo ono u Pariz, koje je isplanirao sa samo petnaest godina. Putovanja su mu, priznaje, postala važnija od hrane pa je na njih trošio najviše novca i vremena. Nije to moralo biti ništa skupo - bilo mu je dovoljno otići i na jednodnevni izlet u neko obližnje mjesto. Kad se u kolovozu 2022., pred kraj studija, zaposlio u odjelu financija velike farmaceutske tvrtke (prije toga radio je i u pozivnom centru jedne medijske kuće), napokon si je mogao priuštiti i udaljenija putovanja, bez bakine pomoći.

“Rekao sam joj: ‘Bilo je dosta. Daj otkaz i uživaj’, što je i učinila. Zaslužila je uživati u mirovini nakon 53 godine rada, a ja sam napokon mogao ostvariti želju da i njoj priuštim putovanje, baš kao što je ona nekoć činila za mene”, govori Nikola, koji je baki ove godine za rođendan darovao putovanje na Maltu, a počastio ju je i letom na Krf.

Svoja putovanja bilježi na blogu “Brzi putopis”, koji je pokrenuo 2023. Ime je nastalo iz njegova nadimka, ali odražava i njegovu filozofiju da se u malo vremena mogu doživjeti velika iskustva. Izradu stranice prepustio je prijateljici Anji, koja je studirala digitalni marketing, a njegovi savjeti o organizaciji putovanja, povoljnim letovima i smještaju te preporuke znamenitosti i restorana počeli su privlačiti sve više čitatelja. Danas ga na blogu i društvenim mrežama - Instagramu, Facebooku i TikToku - prati oko 100 tisuća ljudi. Dok je pisao diplomski rad o angliz­mima u jeziku poljskih i mađarskih influencera, nije mogao ni zamisliti da bi i sam jednog dana mogao krenuti njihovim stopama. Prošle je godine dao otkaz u farmaceutskoj kompaniji, kratko radio u jednoj start-up tvrtki, a 1. rujna odlučio je postati “sam svoj majstor”. Danas živi isključivo od influencerskog posla. Posebno pamti putovanje u New York i posjet pariškom Disneylandu prošle godine jer je o tome maštao još kao dječak, gledajući crtiće. S bakom uskoro planira otputovati u Varšavu, a sam će se zaputiti u Oman i na skijanje u Alpe. Sada živi i u boljem stanu, no s roditeljima (mama je završila ekonomiju, a tata računovodstvo) i dalje nije blizak. Rijetko se čuju i viđaju, ali Nikola im ništa ne zamjera.

“Da je bilo drugačije, možda ne bih bio osoba kakva sam danas. Ne bih bio samostalan, samouvjeren i uporan u ostvarivanju svojih snova. Sazrio sam prije svojih vršnjaka i nosio veći teret nego što ga nosi prosječno dijete moje dobi. No sretan sam što sam na kraju sve ostvario vlastitim radom i što sam uz sebe imao najveće blago - baku. Često sam se pitao je li problem u meni jer, naravno, tinejdžeri nisu savršeni i znaju biti svojeglavi. Ali zašto ni danas, kada sam odrasla osoba, nemam kvalitetan odnos s roditeljima? Umjesto da me nazove za rođendan, majka mi pošalje samo GIF”, ističe Nikola, dodajući kako su se njegovi roditelji samo jednom zbog njega našli u istoj prostoriji. Bilo je to u listopadu 2024., na proslavi godišnjice njegova bloga u Mađarskom kulturnom centru u Zagrebu. Kaže da je jedini iskren majčin zagrljaj osjetio nakon što je 2016. fizički napadnut, vraćajući se kući s proslave prijateljičina 18. rođendana. Na križanju Vukovarske i Savske ulice napala ga je skupina mladića. Pretukli su ga i opljačkali, a u pomoć su mu pritekli prolaznici koji su čuli njegove povike. Policija je napadače uhitila, a mobitel i novčanik su mu vraćeni, no trauma je ostala.

“Mama me smirivala kad sam imao noćne more, a dobio sam i protuprovalna vrata. Jedno vrijeme čak nisam htio sam ići u školu, a na maturalcu sam izbjegavao izlaske. I danas se bojim mraka”, priznaje Nikola, kojeg ipak najviše boli to što ne zna kako izgledaju velika obiteljska okupljanja za blagdane. Kako bi to vrijeme učinili ljepšim, prošle je godine odlučio da on i baka blagdane provode na putovanjima. A budući da je Nikola Brzak rođen dan nakon Božića, imaju i dodatni razlog za slavlje. Na svoju životnu priču gleda s mnogo zahvalnosti. Posebno je zahvalan što uz sebe ima baku, s kojom ne dijeli samo uspomene nego i snove i nove avanture.

“Baka i ja često kažemo da smo izuzetno bogati jer imamo jedno drugo. Ona je za mene pravo zlato, moj najveći oslonac i uzor. Nadam se da sam od nje naslijedio barem dio gena, jer bih volio u njezinim godinama imati toliko energije i duha. Ona ima gotovo 80 godina, ali svakodnevno vježba, vozi sobni bicikl, bez problema napravi i deset tisuća koraka - na putovanjima i duplo više. Najviše me veseli to što je i dalje znatiželjna, što želi putovati i isprobavati nove stvari. Pokazuje mi da godine ne moraju biti prepreka za nova iskustva i da uvijek možemo pronaći nešto čemu se veselimo. A kad me pitaju kako sve uspijevam, moj je odgovor uvijek isti: bez bake ništa”, govori Nikola, vjerujući da je važno ne odustati od sebe i svojih snova, jer ne mora sve uvijek biti savršeno da bismo bili sretni. Važno je, dodaje, ne izgubiti sebe, voljeti sebe, truditi se koliko možemo, cijeniti ljude koji su uz nas i ne prestati sanjati.

“Sreća nije samo u velikim uspjesima i dalekim putovanjima, nego i u tome da imaš nekoga s kim možeš podijeliti sve te trenutke. A ako sam nešto naučio od bake, onda je to da, bez obzira na sve što život donese, uvijek treba zadržati vedrinu, biti svoj i nastaviti dalje. A dokle god nas dvoje možemo zajedno putovati, smijati se i otkrivati nešto novo, znam da imamo mnogo razloga biti sretni”, zaključuje Nikola Brzak.