Čak i da o njemu ne znate ama baš ništa, odmah nakon pozdravnog stiska ruke sa Šarikom Tarom jasno je da je biznismen najvišeg kalibra. Nema s njim razgovora o vremenu i sličnim trivijalnostima za zagrijavanje. Ima 85 godina, zdravlje mu je prilično narušeno i pretpostavljate da bi bilo logično da uživa u mirovini. Poriv za biznisom u njemi je još uvijek živ i zapravo želi razgovarati samo o tome. Šarik Tara peti je najbogatiji čovjek u Turskoj, a na čuvenoj Forbesovoj listi najbogatijih ljudi svijeta redovito je visoko pozicioniran.
Pladanj s baklavom, rahat lokumom i halvom za dobrodošlicu u njegovu uredu na vrhu zgrade obiteljske građevinske tvrtke ENKA Construction, što ju je još 1957. utemeljio u nadaleko poznatom okrugu Bešiktaš turskog megalopolisa Istanbula, inspirativan pogled svisoka na Bosporski tjesnac i - odmah prelazimo na konkretno. Zaskače me pitanjem kakav je novi hrvatski premijer i Vlada, pa komentira da bi prvi čovjek države usmjeren na gospodarstvo i financije mogao biti ključan za naš boljitak, procvat ekonomije i turizma, kao Turska u mirnijem periodu. Sadašnjim stanjem u svojoj domovini otvoreno je nezadovoljan kad se sjeti boljih vremena prije recesije, izbjegličke krize i bombaških napada kada je bila turistički div, sa do 40 milijuna inozemnih turista godišnje od kojih bi uprihodili oko 30 milijardi dolara, što ih je rangiralo na visoko šesto mjesto liste najpopularnijih svjetskih destinacija. Prema neslužbenim procjenama, danas su sve te brojke prepolovljene, a neki tvrde manje i do 80 posto.
No, kriza je istodobno i prilika, kaže jedna mudra izreka, na kojoj je Šarik Tara izgradio svoj poslovni uspjeh, o čemu svjedoče zidovi ENKA-e ispunjeni s njegovih pet počasnih doktorata, titulama počasnoga građanina i mnoštva nagrada iz 42 zemlje svijeta u kojima je radio, zahvale od globalno najvećih do malih nacija, na kineskoj kaligrafiji preko ćiriličnog ruskog do latinice. Daje mu to imidž vrijednog kozmopolita, što potvrđuje riječima kako bi volio kada bi mogao učiniti još za prosperitet i mir o čemu govori u ekskluzivnom intervjuu za Jutarnji list.
- Ogleda se to i u nazivu ‘Put mira’, što sam ga skovao kao sinonim za Jadransko-jonsku autocestu od Trsta do Kalamate u Grčkoj i u konačnici Turske, čega sam inicijator, kao utemeljitelj ENKA Constructionsa. U svojoj idealističkoj viziji, zamislio sam ga kao put što bi balkanske zemlje nanovo povezao te tako vratio mir i napredak u regiji. Zna se, projekt sam počeo i povukao blizu 156 kilometara asfalta do Splita, odnosno 13 kilometara između Bregane i Zagreba te 142,6 km dionice od Bosiljeva kod Karlovca do čvorišta kod tunela Sveti Rok. Time su spojeni sjever i jug Hrvatske, pa od ljeta 2005. iz Zagreba do Splita ima samo tri sata vožnje. Za investiciju od 33 milijarde kuna tako je ostvaren hrvatski nacionalni san o povezivanju srca kontinenta zemlje s dušom Jadrana, ali preostao je još važan dio do Dubrovnika čiji priobalni promet i dalje podnosi danas veoma rizična i u špici turističke sezone nepropusna stara Jadranska magistrala sagrađena polovicom prošlog stoljeća.
Djelujete odlučno u namjeri za dovršetkom toga svoga, za nas iznimno važnog projekta, na obostrano zadovoljstvo i korist. U kojem biste roku bili u stanju početi radove?
- Srce bi mi već sad bilo na mjestu da me se ranije slušalo i da smo završili posao. Mogli smo već napraviti put do Crne Gore i po njoj, sve sam to htio organizirati, ali još uvijek smo na vrijeme. Došao bih u Hrvatsku ja, a imam i sina, izvanrednog stručnjaka Sinana (57) te sposobnog i vrijednog unuka Mehmeta (32), tri generacije nas Tara koji radimo za ENKA-u. U ovome trenutku gradimo ogromnih 20 tisuća kilometara cesta duž Kine i Dominikanske Republike, no sposobni smo u svakom trenu pregrupirati se na jadransku obalu. Od Splita, gradili bismo preko crnogorske granice i Kosova do albanskog Drača i dalje.
To zvuči kao da već imate detaljno razrađenu studiju?
- Evo je, pogledajte. Tu je sve o ENKA-inoj involviranosti u infrastrukturi Hrvatske. Uz zasluge za brzu i elegantnu vožnju između dva najveća hrvatska grada, razvidno je kako smo ja i moja ENKA dali ponudu i za 110 kilometara autoceste od Splita do Ploča, projekt koji je 2004. godine nagrađen od strane Konzorcijuma sastavljenoga od 23 domaća izvođača radova. Nadalje, u više navrata pokazali smo interes nadležnim Ministarstvima RH, za gradnju dionice od 57 kilometara autoceste Rupa - Rijeka - Žuta Lokva, kao i sekcije od 90 km između luke Ploče i Dubrovnika. Uz to, detaljno smo prostudirali i predložili rješenje Pelješkog mosta i njegova spajanja s mrežom hrvatskih autocesta. Dotični 13-kilometarski projekt uključuje 2,4 km mosta od specijalnog čelika, 3 km tunela i 1 km betonskih mostova. To su, takoreći, moji nedosanjani sni, kao renomiranog svjetskog graditelja s više od pola vijeka iskustva, za koje vam nudim i financijske konstrukcije integrirane od domaćeg i stranog kapitala, privatnog sektora, iz internacionalnih banaka i međudržavne pomoći. Bila bi to win-win situacija, Hrvatskoj rast ekonomije od turizma i prijevoza robe, a meni ponajviše satisfakcija da još jedan kutak globusa popuni svojom građevinom. Profit mi je u drugom planu.
Što vas potiče više od zarade?
- Osim gradnje, najviše me okupira ENKA Fondacija za obrazovanje, sport i umjetnost, preko koje stipendiramo 2500 studenata. A najmanje turska unutrašnja i vanjska politika. Mnogo sam radio i napravio za Tursku u svijetu, svojim poslovanjem prema svim zemljama današnje EU, u Rusiji i šire.
Zašto se nikada niste prihvatili odgovornosti i politički profesionalizirali?
- Odbio sam svojedobno dvije velike ponude; da postanem gradonačelnik Istanbula i ministar vanjskih poslova Turske. Da sam se toga prihvatio, zemlja bi sad bila sasvim drukčija. Neformalno sam mnogo pomogao kadgod sam mogao, recimo da nam se Grčka od najvećeg neprijatelja prometne u prijateljsku zemlju. Bio sam pretvrdoglav da se profesionalno uhvatim politike i sad mi je zbog toga žao. Napravio sam grešku. A godine su me sustigle.
Ne možete požaliti jer stekli ste ogromno bogatstvo.
- Već sa 56 u posao sam uključio sina Sinana, a on je u svojoj 52. isto učinio sa sinom, mojim unukom Mehmetom. ENKA sada vrijedi sedam milijardi dolara, od čega po trećinu imamo Sinan i ja, a ostatak pripada ostaloj obitelji i slobodnom tržištu. Možda ćete se nasmijati kad velim da nemam novca jer sve sam dao djeci i ženi, oni imaju više od mene.
Na vašemu radnom stolu ne vidim moderne tehnologije. Znači, više vjerujete u iskustvo?
- Upravo suprotno, u pionirske inovacije jer sve se u svijetu promijenilo u posljednjih desetak godina, od informacija do tehnike. Osobno ne baratam kompjutorom, ali imam cijelo odjeljenje koje se time bavi. Zabrinut sam što umjesto da se svijet putem novih tehnologija spaja, svugdje jačaju desne radikalne opcije. Nacionalizam mi je oduvijek bio stran.
Kakav je vaš stav o egzodusu izbjeglica preko Turske i balkanske rute?
- Jako me pogađa jer tome se ne nazire kraja. U Turskoj imamo više od 2,5 milijuna izbjeglica iz Sirije, Afganistana i ostalih okolnih zemalja. Znate, Turci su dobri ljudi. I sam im pripadam, po majčinoj strani, dok mi je otac Crnogorac iz Nikšića, a rođen sam u Skoplju. Balkanski narodi su zanimljivi, ali umjesto da njeguju multikulturalizam, previše se svađaju. I tu sam pomogao, u poboljšanju bilateralnih odnosa između Albanije i Makedonije, preko bivšeg albanskog predsjednika Salija Berishe i makedonskog Kire Gligorova, polazeći od toga da sve može biti dobro ako su svim građanima, bez obzira na nacionalnost, zagarantirana prava propisana ustavom. Sad, kad razmislim, zanimljivo je da sam više uspio učiniti za cijele narode nego za sebe jer svoju rodnu kuću u Skoplju, unatoč žarkoj želji, nisam uspio vratiti zato što je Gligorov koji mi je želio pomoći umro prije povrata.
O vama i vašoj ENKA-i ispisane su brojne knjige, sad ih na vašim policama vidim još i više, na turskom, engleskom i jezicima bivše Jugoslavije. Imate li za najaviti kakvo novo izdanje?
- Da, zanimljiva su to pismena potkrijepljena mnoštvom fotografija, u kojima se moj privatni život i poziv nedjeljivo prožimlju. Ovom prigodom najavljujem i izlazak biografije ‘My life’, za mjesec dana.
Jedan je od vaših poznatih citata ‘Davati je lako, teško je moliti. Radio sam i jedno i drugo’. Na što pri tome mislite?
- To znači da je pomoći lako, a primiti pomoć teško. Sad ste mi dali šlagvort za prizivanje sjećanja na moj davni život... U Skoplju, gdje sam rođen, bili smo veoma imućni, a kad smo se doselili u Tursku, jako siromašni. Tih 40-ih godina prošlog stoljeća stigli smo ovamo s doslovno 70 dukata. Tome unatoč, završio sam studij građevine i osnovao jednu od globalno najjačih građevinskih kompanija. Najnovije generacije nisu u pravu kad misle da žive u najgrublje doba jer nikad se nije napredovalo tako brzo kao danas.
Prijateljevali ste s gotovo svim dosadašnjim turskim predsjednicima, iznimno štujete ‘oca nacije’ Atatürka koji je u zemlju uveo brojne moderne reforme. Slažete li se s politikom aktualnog Erdogana?
- Ne baš u svemu kao s njegovim prethodnicima. Osobno sam sretan čovjek, svime osim s turskom politikom, što me boli jer Turčin sam po majci koja je bila pametna i obrazovana žena. Smeta me što su nama Turcima za ulazak u EU postavljeni mnogo stroži uvjeti nego, recimo Mađarima, ali da se tu primim posla, sredio bih to u šest mjeseci. Naravno da se ni ja ne osjećam dobro u stalnoj prijetnji od bombaških napada, ali treba sjesti sa svima i pregovarati. Počevši od Kurda, koji su dobri ljudi, imam među njima mnogo prijatelja, još otkako sam radio u sjevernom Iraku, u Kurdistanu, pa mogu reći da svi želimo isto.
S obzirom na to da ste me na početku razgovora preduhitrili svojim pitanjima, mogu li vas sad priupitati kako ste?
- Sukladno sa svojih 85 godina imam iza sebe zdravstvenih problema, ponajviše sa srcem i kralježnicom, sveukupno 22 operacije. Imam u Hrvatskoj mnogo dragih prijatelja, od Stipe Mesića, Davora Šterna i Zlatka Mateše do predsjednika općine Dubrovnik. Triput sam sa svojom jahtom oplovio Jadran, od Brijuna do Kotora, ugostio na njoj mnoge za hrvatski turizam važne goste, poput sada bivšeg finskog predsjednika, UN-ova diplomata i dobitnika Nobelove nagrade za mir Marttija Ahtisaarija... No, želja mi je dovesti se s juga novom autocestom do najdražeg mi restorana Konavoski dvori, pa produžiti do Zagreba!
Kakvi su, dakle, vaši planovi vezani uz Hrvatsku?
- Dakle, moja je osnovna ideja spojiti domicilnu mi Tursku u potpuno novu trasu ka Europi, vama profitabilnu jer, uza turiste, sva roba što sad ide trajektima u Italiju mogla bi se prevoziti zamišljenom Jadransko-jonskom autocestom, kojoj nedostaje dio između Albanije i Ploča, čija luka realno nema izglednih šansi da postane izlazna prema Europi i sada je taj dio ‘slijepo crijevo’. Zatvaranjem ‘prstena’ preko Grčke i Albanije ne biste (izuzev u nekoliko ljetnih mjeseci) s autocestom više bili apsolutni gubitaš.