Obavezno služenje vojnog roka u Republici Hrvatskoj ukinuto je za mandata slavnog pukovnika Ive Sanadera. Godine 2007. samo deset posto mladića odlučilo je odjenuti uniformu, a svi ostali odlučili su uložiti priziv savjesti i služiti civilno. Iduće godine u vojsku nije morao ni jedan.
Osam godina poslije predsjednica Kolinda Grabar Kitarović predlaže da mladići ponovno odjenu uniforme. Nisu tome neskloni ni njezini stranački kolege iz HDZ-a, koji su danas opet na vlasti. Glasni su i njihovi koalicijski partneri s desnice, prije svega Hrvatska čista stranka prava. Njihov predsjednik, minijaturni Tepeš, doduše je služio civilno (a bio bi eto, zbog građe, idealan izviđač ili vozač tenka), ali što onda, ta lijepo kaže da su to bila drugačija vremena.
Kakva vremena su danas? Hoće li biti rata? Hoće ako ga velike sile zakuhaju u našem susjedstvu, bližem ili daljem. No i tad ćemo biti samo statisti, slabi pijuni u velikoj partiji šaha. Što ćemo manje vojnika imati, manje će ih stradati!
Sam po sebi naš prostor više nije pogodan da se raspiruje ratna groznica. Cijeli Balkan, naime, izumire, uključujući Kosovo i Albaniju! Međusobno, primjerice, Srbi i Hrvati više ne kane ratovati, jer im nedostaje novca, oružja, topovskog mesa, a nemaju više ni motiv. Pustimo sad na stranu što, primjerice, verbalna agresija Republike Srbije na Republiku Hrvatsku nikad i nije stala. I dalje se iste laži perpetuiraju i iste osvete prizivaju. Ali posrijedi je pucanj u prazno. Čak ni Miloševićeva propaganda i pomno razrađena velikosrpska politika nisu bile uspjele mobilizirati narod u Srbiji da 1991. masovno krene u rat za komadanje Hrvatske. Jedino u čemu su na koncu uspjeli jest da nagovore svoje sunarodnjake iz Hrvatske da je 1995. napuste. Posve je danas dakle nemoguće da bi Republika Srbija napala Republiku Hrvatsku, a napad Republike Hrvatske na Republiku Srbiju nije u nas na pameti čak ni najluđim desničarima.
Hoće li rata biti u Bosni i Hercegovini? Ondje je preostalo manje od tri milijuna ljudi, od kojih dobar dio samo gleda gdje će uteći. Bosna i Hercegovina postupno se pretvara u nacionalni park u kojem bi eventualno mogla zaratiti pojedina lovačka društva, hrvatska, bošnjačka, srpska.
Tko bi nas još mogao napasti od susjeda? Mađarska? Italija? Slovenija? Nitko, dakako. Uostalom, sve su to, kao i naša, države učlanjene u NATO, najmoćniji vojni savez u povijesti.
A što ako izbije Treći svjetski rat i milijuni ljudi stanu se valjati preko naših granica? Zar nam u tom slučaju trebaju regruti da ih zaustavimo, preusmjerimo, poubijamo?
Prema tome, ratna opasnost kao izlika za masovni odlazak mladeži u vojarne ne postoji. A postoji li kakva druga izlika? Ne čini se nimalo vjerojatnim da bi itko pokušao napasti primjerice Švicarsku, a ondje ipak svi vojno sposobni muškarci drže u ormaru uniforme, puške, streljivo, pa čak i ručne bacače i za pet minuta svaki je spreman izaći na ulicu prerušen u Ramba. Zašto? Zato što su bogati i što žele takvima ostati. Dvjesta godina nisu ratovali i ne kane još sljedećih dvjesta! Tko bi naime krenuo na državu među planinama surim, koja sve svoje civile može skriti u atomska i ina skloništa, a svakog vojnika opremiti s deset vrsta oružja?
Mi smo siromašni, a i trudimo se da takvi ostanemo. Što će nama vojska? Možda jedino da se divimo sami sebi ili da, makar nakratko, zabavimo nezaposlenu mladež, kojima bismo u tom slučaju dakako trebali ukinuti mogućnost da vojni rok služe civilno.
Danas, kad je gotovo pedeset posto mladih nezaposleno, čini se zbilja logičnim da ih se pokuša na bilo koji način uposliti. Ali zašto samo mladiće? Međutim, za opću vojnu obvezu nema uvjeta, novca, s prizivom savjesti i bez njega. Vojarne su rashodovane i rasprodane (makar dobrim dijelom zapravo napuštene), a i nema tko platiti obuku. Kakav je to, naime, vojnik koji nikad nije zapucao bojevom municijom, ispalio zolju ili tenkovsku granatu? Naime, posljednjih godina obvezne vojske mladići su se po našim vojarnama uglavnom opijali, pušili travu i bježali kući da se nahrane, a pucali su uglavnom jedino za Novu godinu petardama.
Još odurniji se čini prijedlog, koji se ovih dana čuo, da se u škole uvede vojnička obuka. Za to ne treba prostor, polaznike ne treba platiti, a jeftinog nastavnog kadra ima napretek (čitaj: branitelja). Samo najboljima, dakle onih deset posto zbilja zainteresiranih za oružje, mogla bi se omogućiti ta sreća da u sklopu takve obuke zbilja potegnu i obarač. U socijalizmu je predvojnička obuka bila školski predmet pa zašto ne bi bila i sada, u ovom socijalističkom kapitalizmu, kakav u nas vlada?
Danas zvuči nevjerojatno, ali u socijalizmu ste pušku prvi put dobili u ruke u sedmom razredu osnovne škole!
Tad se išlo na streljanu gađati iz zračnice. Za ocjenu, i djevojčice i dječaci. U drugom razredu srednje škole već je bila na red došla obuka s pravom puščetinom, M-48, popularnom tandžarom. Tome je bilo posvećeno cijelo polugodište, predmet se zvao Općenarodna obrana i društvena samozaštita, a taj specijalistički semestar jednostavno - Puška! Svaki je đak morao naučiti kako da je rasklopi i sklopi, premda djevojke, i dobar dio dječaka, to nisu mogli jer je opruga od zatvarača bila pretvrda da im se povinuje. Potom se išlo gađati. Tri metka po đaku. U svakom je razredu pala krv. Teški kundaci i jak trzaj kidali su djevojčicama i dječacima obraze i zube.
Bilo kako bilo, naučiti pucati zbilja nije teško (ako ne računamo tandžaru). Dovoljno je tjedan dana obuke i najglupljem subjektu. Nije mnogo kompliciranije ni svladati ručni bacač ili vožnju tenka. Dakle, izbije li kakav opak rat, koji neće niti nas mimoići, za nekoliko mjeseci lako ćemo uvježbati vojsku. Dotad bismo trebali smisliti nešto pametnije da se zabavimo.
Oni koji sanjaju o militarizaciji društva, promoviraju zapravo bijeg od stvarnosti. Ne treba nama nikakva velika vojska, nego nam trebaju velike investicije i pošteni političari. Jer najveću opasnost za Republiku Hrvatsku predstavljaju sami njezini građani, koji je okradaju, krčme i osiromašuju. Sve drugo su priče za malu djecu i velike kukavice.