Policajac u odori pristupa malenoj curici. Oboje stoje nasred ceste, okruženi napuštenim automobilima.
Oko njih nema žive duše. Ona u ruci drži plišanog medvjedića i leđima je okrenuta policajcu.
Dok je on priziva k sebi ne bi li je zaštitio, ona se udaljuje od njega. Ipak, kao da se u zadnji tren predomislila, ona se okreće, a policajac od straha zamalo gubi tlo pod nogama.
Mjesto na kojemu bi trebalo biti slatko lice djevojčice napola je odgrizeno. Vide joj se usna šupljina, zubi, meso i krv, a malena i ne baš više toliko slatka curica kreće u napad na policajca.
Scena završava tako što joj on ispaljuje metak u čelo ne bi li spasio sebe. Tako, prepričano, izgleda uvodna scena iz prve epizode serije “Živi mrtvaci”, koja bi prije tridesetak godina završila u košu s natpisom “Ne objavljuj”.
Scena naprosto ledi krv u žilama, ali je ipak jedna od najpoznatijih sekvencija ikad prikazanih na televiziji.
Mozak iza svega, posebno onoga grotesknog, jest Greg Nicotero.
S njim smo ekskluzivno razgovarali u povodu nastavka šeste sezone serije, u Madridu prošlog tjedna.
Na Fan event stigli su Nicotero i nekoliko glumaca iz serije koji su s novinarima porazgovarali o budućnosti serije i tome što je, usprkos obilnom nasilju, čini tako popularnom među gledateljima.
Zakačile ga ‘Ralje’
Gregory Greg Nicotero filmom se odlučio baviti nakon što je kao dječak prvi put pogledao kultni film “Ralje” redatelja Stevena Spielberga. Intrigirala ga je činjenica da je netko napravio golemu morsku neman koja može pojesti čovjeka, a da to usput ne izgleda loše. Danas se taj 52-godišnjak ponaša i izgleda kao isti taj dječak koji je i dalje fasciniran svijetom horora. Ima dugu kosu, nosi olovku i blokić za crtanje u koji svako malo nešto ucrtava. Ne odaje dojam osobe koja se imalo zamara mišljenjem drugih. Istodobno nije nimalo umišljen kao što bi se moglo očekivati od mega zvijezde.
Iznimno je pristupačan prema svima oko sebe, primjerice tijekom našeg intervjua, dok je na pitanje odgovarao jedan od glumaca, Nicoteru je novinarka potajice u ruke gurnula papir. Napisala je nekoliko teško čitljivih riječi koje je on ipak uspio pročitati.
Odgovorio joj je klimanjem glave te iz svojeg bloka uzeo komad papira i krenuo crtati. Petnaestak minuta kasnije taj joj je papir dao, a na njemu se nalazila njeno “zombificirano” lice i njegov autogram.
Nicotero je struku izbrusio kao pomoćnik jednog od najpoznatijih stručnjaka u području posebnih efekata na filmu, Toma Savinija. Svoj “big break” dobio je u filmu Georgea Romera “Dan živih mrtvaca” nakon kojega Nicotero postaje jedan od najtraženijih majstora za posebne efekte u Hollywoodu.
Uz njega su “Živi mrtvaci” postali jedna od najmračnijih, ali i najgledanijih serija današnjice.
Redovito se u seriji ubija glavne glumce, a gledatelji se više ne usude emotivno vezati uz bilo koji lik. Naprosto, stvorio je seriju u kojoj je moguće da već u idućoj epizodi glavnog lika više nema.
Sve to, tvrdi Nicotero, samo je ogledalo današnjeg društva i atmosfere u kojoj živimo. Dobili smo to što smo tražili jer smo zasićeni uobičajenim raspletom serija u kojima protagonist uvijek preživi.
- Ne možemo više raditi serije u kojima se ne poigrava glavnim glumcima. Naprosto, serija u kojoj se zna da će sve biti otprilike isto idući tjedan više nikome nije zanimljiva. Takvo je što prije tridesetak godina jednostavno bilo nezamislivo. Nismo se znali nositi s tolikom količinom nasilja, krvi, straha i neizvjesnosti.
Stoga je trebalo ubaciti određenu mjeru humora i satire u taj žanr. Zato se u starim zombi filmovima može primijetiti malo komedije jer kad se u sve umiješaju cenzori, cijela produkcija mora poprimiti neozbiljnu notu. Danas je nešto drugačija atmosfera i spremni smo prihvatiti, odnosno emitirati puno više nasilja na televiziji. Ne bih rekao da je serija ‘Živi mrtvaci’ bez imalo humora, ali je sigurno malo ozbiljnija, posebno što se tiče međuljudskih odnosna i emocija - tvrdi Nicotero.
U sklopu serije on radi kao majstor za posebne efekte, a ujedno je i jedan od producenata serije.
Nedavno je preuzeo i ulogu redatelja u nekoliko epizoda serije čija se šesta sezona upravo prikazuje u Hrvatskoj na Foxu. Uz Roberta Kirkmana, koji je osmislio strip prema kojemu se snima serija, on je postao drugi čovjek što se tiče raspleta i snimanja serije.
Koliko je zapravo nemilosrdan prema likovima u seriji i pridržavanju originalne premise da u bilo kojem trenutku može umrijeti bilo koji lik, znaju svi glumci. Kako su nam rekli, svi barem donekle strahuju od toga da će umrijeti u jednoj od njegovih epizoda.
Nema tajne skupine
Međutim, Nicotero kroz smijeh kaže da ne postoji tajna “radna skupina” koja se sastaje svako jutro s njim, koja smišlja inovativne načine za “odstrel zombija” i glumaca u seriji.
- Ne, ne, to se uvijek dogovara puno unaprijed. Međutim, postoje i scene ili trenuci koje nismo planirali, koji su smišljeni malo ad hoc. Na primjer, jednom mi je sinula ideja za scenu koja je prikazana na kraju pete sezone kada Daryl i Aaron istražuju smočnicu. U zadnji smo tren odlučili ubaciti dio gdje Norman uzima lanac koji zamahuje i tako odrubljuje glave tri zombija. Ili, recimo, scena u kojoj Sasha zabija biljarsku palicu zombiju pod vrat i izlazi mu kroz očnu šupljinu. To nismo unaprijed dogovorili, nego su dio mojih bolesnih misli, ako se smijem tako izraziti. Inače se uvijek unaprijed moramo pripremiti za snimanje, odnosno napraviti sve potrebne maske i efekte, a zbog toga nema puno mjesta za improvizaciju što se tiče smišljanja načina smrti - kaže Nicotero.
U svojoj je bogatoj karijeri radio na brojnim filmovima koji nisu dio horor žanra, ali zahtijevaju slične pripreme kod snimanja scena smrti, ozljeđivanja i sličnog. Primjerice, “Kill Bill “1 & 2 i scena kad se Lucy Liu pod oštricom katane odreže dio čela, scene pribadanja vampira u filmu “Od zore do sumraka”, “Vrisak”, “Sin City”, Grindhouse, “Predator” i još najmanje tridesetak drugih filmova ne bi bili to što jesu da on nije u njima sudjelovao. Usprkos nasilju u njegovu radu, Nicotera i dalje iznenađuje što sve on danas smije prikazati na televiziji. Međutim, kaže kako postoji granica koju ni on ne bi prešao.
- Recimo, sugerirali smo na bebe zombije, ali to nikad nismo prikazali. Mislim da ima nekih granica koje jednostavno ne treba prelaziti, odnosno scene za koje stvarno ne postoji potreba. Međutim, ako se prisjetite filma “Zora mrtvaca”, kad je izašao nije imao rejting jer je Odbor za dodjelu rejtinga odbio donijeti bilo kakvu odluku u vezi s filmom koji su smatrali previše nasilnim. Mislim da mi danas radimo puno groznije scene, ali nas nitko još zbog njih nije prozvao - dodaje Nicotero.
Popularnost serije u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, iz sezone u sezonu sve je veća. Prema podacima koje je na svojim službenim stranicama objavila televizija Fox Hrvatska, tijekom emitiranja prve epizode šeste sezone “Živih mrtvaca” Fox je zauzeo prvo mjestu među svim pay TV kanalima u Hrvatskoj s prosječnim AMR-om od 0,59 posto i 1,82 posto SHR-a, što je čak četiri puta više u odnosu na isto razdoblje šest tjedana prije premijere šeste sezone. U seriji pratimo život preživjelih nakon globalne epidemije virusa koji je većinu ljudi pretvorio u zombije, odnosno “walkere” (hodače) kako ih nazivaju u seriji. U tom postapokaliptičnom svijetu standardnih pravila ponašanja više nema. Radi se o degresiji civilizacije na razmišljanje “ubij ili budi ubijen” u koju se upliću međuljudski odnosi.
Popularizacija žanra
To su samo neke od tema koje su zbog serije postale dio našeg razmišljanja, a seriji se pripisuje zasluga da se danas više ne zabranjuje prikazivanje vrlo grafičkih i neukusnih scena na redovnom televizijskom programu.
- U posljednjih 15 godina žanr zombija je ponovno postao popularan upravo zbog nasilja koje je prisutno u svijetu ili, primjerice, u videoigricama. Djeci smo u ruke stavili plastične pištolje i rekli da je OK da se na ekranima, odnosno u videoigricama upucaju zombiji. Time smo dobili novu generaciju ljubitelja zombi žanra, ali smo prekoračili granicu onoga što je dotad bilo dopušteno prikazivati na televiziji. Zabava je uvijek bila ogledalo stanja društva. Ako pogledate serije i filmove tijekom ratova u Vijetnamu ili Koreji, oni su postali ispušni ventil kroz koji su se rješavale tenzije - ističe Nicotero.
No, smatra li da je stanje u svijetu postalo toliko loše da smo morali pronaći utjehu u gledanju nasilne smrti glumaca u seriji? Nicotero kaže da nije jer uvijek može biti još gore.
Neovisno o tome jesmo li se spremni suočiti sa smakom svijeta ili zombi apokalipsom, uvijek je činjenica suprotna, a upravo to prikazuje serija.
Misliš da si spreman, ali...
- Ne mislim da smo našli utjehu u seriji, nego gledajući glumce i probleme s kojima se suočavaju, daje nam određenu mjeru sigurnosti jer mislimo da bismo i mi mogli isto učiniti kada bismo morali. Zapravo, ja sam živio u Los Angelesu 1994., u vrijeme jednog od najjačih potresa. Tad sam mogao umrijeti i nisam bio za to spreman, niti sam bio unaprijed pripremljen da preživim katastrofu. Nisam imao tzv. Bug-out bag, niti najosnovniji pribor za prvu pomoć. Čak ni danas nemam ništa slično pripremljeno u slučaju da se takvo što dogodi. Sjećam se, bio sam toliko nepripremljen pa kad je nestalo struje u kući, izašao sam na ulicu kako bih okrenuo automobil prema prozorima ne bih li osvijetlio sobu. Misliš da si spreman, ali tek kad se dogodi, postaneš svjestan svoje nesposobnosti. Zato ljude privlače Survival serije jer se žele uvjeriti da bi oni mogli biti jedni od tih koji će preživjeti apokalipsu - dodaje Nicotero.
Ubijanje zombija, tj. walkera postalo je umijeće, gotovo se svakog ubije na kreativan i neuobičajen način. Gotovo se uvijek radi o scenografiji, primjerice ako se snima scena u garaži, znamo da će tamo biti alat pa u priču ubacuju sekvencu u kojoj glumac rukom dohvaća kliješta ili ključ kojim ubija zombija. Ponekad se radi o stvarno spektakularnim načinima, ali nekako se uvijek to odnosi na cjelokupni scenarij epizode. Nicotero kaže kako je sve zapravo plod dugogodišnjeg iskustva u horor filmovima. Nema posebni blokić koji stalno nosi i u koji bilježi ideje, ali kaže da bi to možda trebao raditi.
- Blokić je sigurno dobra ideja. Mislim, imam 30 godina iskustva u režiji i pripremanju specijalnih efekata, ali i dalje mi najviše vremena oduzima objašnjavanje glumcima što od njih tražim, odnosno ne postoji način na koji bih brzo prenio svoje misli. Upravo zato smo tako usko povezani na setu serije jer želim imati poseban odnos sa svakim glumcem kako ne bih gubio vrijeme objašnjavajući svoje misli.
Naprosto kažem: ‘Hej, što misliš, bi li ti mogao...’, a najčešće od glumca odmah dobijem odgovor: ‘Da, da, znam što želiš da napravim. Hoćeš da uzmem lanac i s njim odrubim glavu zombijima, kužim!’ Takvo što je moguće samo kroz dobru komunikaciju između glumca i redatelja, koja nastaje nakon duljeg snimanja. Siguran sam da na setu mi to imamo - zaključuje Nicotero.