Petra Cicvarić/Instagram
Petra Cicvarić/Instagram

Došao je kraj

Iz rodilišta nam piše Petra Cicvarić: 'Nema balona i cvijeća, nema veselih teta, a ni bebina oca'

Ni u najluđem scenariju naša glumica nije zamišljala da će njen porod i dolazak jedne lijepe djevojčice u njen i život njene obitelji biti obavijen strahom i panikom koju je uzrokovala panemija koronavirusa.

Ovo je trebao biti moj zadnji trudnički dnevnik u kojem sam htjela na duhovit način prikazati kako zamišljamo porod. Hm, riječ duhovit i porod u istoj rečenici? Dakle htjela sam pisati o vodenjacima koji pucaju u najgorem trenutku, kao na primjer usred velikog shopping centra ili u najvećoj prometnoj špici. Htjela sam pisati o trudnicama u autu na putu do bolnice koje se ljute na svoje muževe i silovito im stišću ruku dok oni pokušavaju oraspoložiti svoju dragu bacajući loše fore. Trebalo je to biti lagano, zabavno, baš onako kako su nas američke komedije pripremile na porod.


Ali ima i drugih žanrova.

Koliko god sam htjela izbjeći pisanje o koronavirusu, ono je, nažalost, postalo neizbježno.

Moje je dijete odlučilo izaći koji dan ranije, tako da ležim drugi dan u bolnici, nakon što sam jučer, 35 minuta iza ponoći donijela na svijet svoju drugu kćer.

Sjećam se kad sam prije tri i pol godine rodila Koranu. Bilo je to oko pola dva popodne, a već par sati poslije stizali su moji najmiliji da vide to malo, još izgužvano čudo. Soba, u kojoj smo bile nas tri žene, sve prvorotkinje, odjednom je postala premalena za sve znatiželjne oči. Tate, bake, djedovi, ujne, stričevi, kumovi, svi su bili oko tri mala kreveta, tri malene bebice. U jednom trenutku sam pomislila kako ove posjete već predugo traju! Imam fotografije tog dana koje ću čuvati zauvijek - pogled mog dragog kad je prvi put osjetio svoju kćer u naručju, blaženi osmijeh moje sestre dok gleda u uspavanu nećakinju, kum koji ju drži u ruci, a od veličine njegove šake njezina se glava jedva vidi.

Sada sam, tri i pol godine poslije, u istoj bolnici, u istoj sobi. Gledam sobu i vidim potpunu suprotnost.

Između mene i još jedne majke je prazan krevet, za svaki slučaj, da si nismo preblizu. Nema balona, nema cvijeća, nema nikakvih nepotrebnih igrački. Nema veselih teta, polupijanih rođaka, emotivnih baki i djedova. Nema čak ni tate. Još uvijek ju nije primio u svoje naručje. Sva sreća na toliko razvijenoj tehnologiji, kaže moj dragi, jer bi inače poludio od brige i muke.

Sada imam neke drukčije fotografije. Svi moji najbliži prijatelji šalju slike iz svojih soba, sami ili sa svojim partnerom, nazdravljajući za malu lavicu i njezinu mamu, uz poruku: “Vidimo se za par mjeseci!     ”

I fotografiju mog dragog, koji stoji ispod prozora bolničke sobe i maše svojim curama na drugom katu. Sva sreća da je visok dva metra pa je razlika među nama malo manja. :)


A ona?

Ona ništa ni ne zna. Ne zna da joj je tata danas bio pod prozorom i slao joj puse. Ne zna da su svi doktori i sestre pod maskama i u rukavicama i da joj nitko drugi ne smije ući u sobu jer postoji prevelik rizik od zaraze. Ni ne treba ništa znati. Bitno je da osjeća ljubav, nježnost i brigu od svih doktora i sestara ovdje, a uskoro će i od svojih najbližnjih to osjetiti u svojoj kući.

Kad bude bila velika, ispričat ćemo joj sve ovo. Možda jednog dana napravimo i predstavu koja će sigurno sadržavati scenu u kojoj njen tata stoji pod prozorom bolničke sobe i šalje joj zračne poljupce. Režiju će sigurno potpisati naša prva kći. :)


Pročitajte i prethodne trudničke dnevnike Petre Civarić: