Vladimira Spindler
Vladimira Spindler

KOLUMNA ZAGREBAČKOG GLUMCA

Je li sramota biti sam? U novoj kolumni Karlo otkriva kako ga je skupo stajala jedna svadba i njegov 'glupi ego'

Kako je biti sam u gomili, drukčiji od drugih, neshvaćen i neprilagođen okolini te kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem - Karlo Mlinar, glumac zagrebačkog kazališta Kerempuh, otkriva nam u seriji kolumni koje nikog neće ostaviti ravnodušnim.

Zvoni mi mobitel, nepoznat broj! U sekundi mi prolazi glavom grandiozna ideja da me zove neki producent i dobit ću ulogu u novoj seriji ili filmu. Javljam se te između umiljatih izraza, slatkih doskočica i ljubaznih komentara s druge strane pokušavam razabrati - tko me zove. Osoba je ženskog glasa, ali nije se predstavila. Ispostavlja se da je to buduća supruga mog prijatelja, koji me pozvao na svadbu. Ne razumijem zašto me nije nazvao on kako bih potvrdio dolazak, ali pristajem na konsenzus da ona preuzima organizaciju na sebe. Slijedi pitanje - dolazim li u pratnji, na što sasvim intuitivno i vrlo prirodno odgovaram da dolazim sam. Muk i tišina. A onda neugodni "Aha!". Šutim, jer ne vidim u tome problem i čekam daljnje informacije o svadbi. No, umjesto toga čujem: "Pa Bože moj, nije to nikakva sramota!", pa "Danas je teško naći nekoga" i na kraju - " Povedi si nekoga da ne budeš sam!".

Sasvim nesvjesno upadam u zamku dobronamjerne udavače koja me malo patronizira pa pristajem na ideju da je sramota biti sam. Pod utjecajem naglo probuđenog ega ispalim: "Ma, zapravo, dolazim u pratnji!". Razgovor završava, ostajemo sami moj ego i ja! Imam toliko zgodnih prijateljica iz svijeta modelinga, doći ću u pratnji jedne od njih. Ili, mogao bih doći s prijateljem koji je trenutačno jedan od najtraženijih modela u Londonu, vadit ću im svima mast! U krajnjoj liniji, iznajmit ću eskort samo da im se osvetim. Ali, zašto? Kome? U kojem trenutku vlastite gluposti sam pomislio da je sramota biti sam? Kad sam to ja pristao na ideju da je samcu u takvim situacijama potrebna štaka zvana "netko"? Ili potpisao sporazum da su samci roba s greškom? U trenutku slabosti! Pokleknuo sam pred egom i dopustio da me buduća mladenka izmanipulira i da sasvim nesvjesno, ni kriva ni dužna, u najboljoj namjeri patronizira moju odluku! Biti sam je izbor, a ne slučajnost. Odluka iza koje čvrsto stojim da trenutačno nisam spreman davati niti primati.

Velika je odgovornost ući u život drugog čovjeka. Ona ili on su nečija kći/sin, sestra/brat, prijateljica/prijatelj, suradnica/suradnik, najdraži kupac u dućanu.... Svi smo radili lude stvari zbog „njih“, zbog želje za ljubavi. Ja sam jedno ljeto, s 19 godina, spakirao kofere i otišao u Tursku zbog skype ljubavi, koja je propala. Izgubio sam 45 kilograma jer sam bio nesretno zaljubljen. Nisam otišao prijateljici na proslavu diplome jer sam bio utučen i doma sam "suzama lijepio tapete". Zbog ljubavi je dosta drugih ljubavi u mom životu ispaštalo. Kad sam bio tužan, patili su i oni koji me vole. I sada napraviti nekome isto, bez razmišljanja ući nekome u život, napraviti potop, a ne izgraditi prije toga arku, pitanje je dužnosti i morala! Stoga se prije ulaska u neki odnos treba zapitati: „Jesmo li zapravo spremni”, jer Ona ili On nisu samo moguća prilika za romansu ili nešto više, nego osobe koje nekome znače sve na svijetu. Ne možeš voljeti druge dok ne voliš sebe, to zaista stoji. Upoznati glagol voljeti na sebi pa ga onda prenositi na druge, a ne iz grča, straha, posesivnosti skočiti u neki odnos koji je ništa drugo nego zatvor samo kako ne bismo bili sami. Zatvor u kojem se oboje koprcate u vlastitoj nemoći da volite sebe i jedno drugo. Rađamo se sami i umiremo sami, a skupljamo ljude oko sebe kao krzneni kaput u želji da se zaštitimo od hladnoće. One sibirske hladnoće koja nagriza kožu i boli u kostima, često nazvane život.

Mene više nije strah samoće! Zapravo, iskreno, nikada me nije ni bilo jer sam oduvijek vjerovao da je ljubav puno više od Nje ili Njega, braka ili veze. Ljubav je, po mom skromnom mišljenju, stanje duha u kojem nesebično dajemo dijelove sebe drugima bez potrebe za uzvraćanjem istoga. Sva čar i ljepota su u davanju, u neprekidnom ulaganju u bića oko nas. Mi smo ljudi obnovljivi izvor energije i što je više trošimo više je i imamo. Zabranili smo si kao vrsta puno toga, oduzeli puno prava, stavili se u okove i nazvali to građanskim dužnostima i obavezama, ali zašto isto učiniti sa srcem?! Doći u pratnji prijateljice ili prijatelja u takvoj situaciji je zaista lakše i svakako manje neugodno, ali ne nužno i pametno! Svojim srcima parati nebo te paziti da ne idemo maleni ispod zvijezda jer na kraju dana jedino što imamo, bili u vezi ili ne, smo mi sami. Samci usred svemira, vezani samo riječju, pogledom, mišlju i akcijom. U životu koji je slagalica najčešće jedna karika nedostaje, a to smo mi pa se pitamo „Gdje sam u svemu tome ja?!“. U braku, u vezi, u roditeljstvu, na poslu, na kavi, u krevetu, često vrlo daleko od sebe, od one bolje polovice nas koja slagalicu čini potpunom.

U razgovoru s prijateljevom budućom suprugom zanijekao sam stav da sam dovoljan i da nisam sam. Poželio sam je nazvati i reći da ipak dolazim sam no nisam. Pojeo sam govno i na dan svadbe došao u najgoroj pratnji. U kuvertu sam stavio novac za dvoje ljudi i napisao : "Želimo svu sreću budućim mladencima. U potpisu ponosni Karlo i njegov glupi ego." . Odlazeći te večeri sa svadbe ostavio sam svoju pratnju za stolom. Samog, kako i zaslužuje. Jedini samac, u pravom smislu te riječi, te večeri bio je moj ego. Ja sam kući otišao sa svojom boljom polovicom, onim drugim dijelom sebe kojeg sam u telefonskom razgovoru zanijekao. Bila je to dobra svadba na kojoj nisu slavili samo mladenci!