A woman can be seen sat a table in a cafe having a coffee and looking over some notes. She wears a pair of glasses on her head and is dressed smart/casual. She looks content relaxing and taking a break in the diner.
Getty Images
A woman can be seen sat a table in a cafe having a coffee and looking over some notes. She wears a pair of glasses on her head and is dressed smart/casual. She looks content relaxing and taking a break in the diner.
Getty Images

GLORIA OSOBNO

Kad ljepota prođe: Umorna si od davanja sebe, zaboravila si kako izgleda da tebi netko ugodi

  • 29.08.2020. u 17:00

  • Autor:
    • Gloria

Nevjerojatno je kako oko pedesete postaneš umorna, bezvoljna, bucmasta i naborana. Kako si odjednom nevidljiva i nevažna. i kako je malo potrebno da prestaneš tako razmišljati o sebi.

Piše: Mirela, stomatologinja iz Zagreba

Imam 52 godine i kažu mi da izgledam pristojno. Iako... daleko je to od onih fotografija Jennifer Lopez u teretani ili na sceni. Super ljepota, zategnuti mišići i konfekcijski broj 34 nikad nisu bili moji aduti. Čak ni kada sam bila jako mlada.

Štulić je jednom rekao: “U naše vrijeme, ako si htio otfurati komada, morao si citirati i razumjeti barem Nietzschea”.

 

Svi iz moje srednje škole danas su uspješni liječnici, arhitekti, menadžeri... Svima nama je izgled bio važan, ali ne najvažniji. I sve je nekako klapalo do kasnih četrdesetih: kosa je stajala, nije još bilo sijedih niti viška kila... Dobro se nosilo s karijerom, djecom, suprugom, pa čak i s vlastitim izgledom.

I onda odjednom, kao topla kiša u ljeto, neugodno, brzo i nezaustavljivo - traperice su postale preuske, sijede se moraju farbati svakih 15 dana, pogledi na cesti više se ne zaustavljaju na tebi. Postaješ nevidljiva i nevažna.

Djeca idu svojim putem, muž je već odavno otišao za mlađom i uvijek vedrom kolegicom s posla, prijateljice su zabavljene unucima ili djecom tinejdžerima.

Ostaneš umorna, bezvoljna, bucmasta, naborana.

Postaneš i ostaneš ono što nikad nisi htjela biti, ono što ti se kod vlastite majke nije sviđalo, ono što si kao mlada tako lako osuđivala i tvrdila kako se to tebi nikada neće dogoditi.

 

Poneka masaža ili čak botoks, promjena frizure ili restorana u kojem ručaš - nisu dovoljni da ti uljepšaju dan. Imaš dojam da si već sve vidjela, čula, iskusila. Umorna si od davanja sebe, zaboravila si kako izgleda da tebi netko ugodi. Da ti se nasmiješi, da kompliment ili pozove na večeru. Puna si razočaranja, padova, neimanja sebe, svojih želja, svojih prohtjeva, nada i ambicija.

Tih pedeset godina je tako puno, a zapravo malo. Trebaš još proživjeti dvadeset-trideset, a ne znaš kako dalje. Ne znaš što te veseli, što bi htjela raditi, kako se provoditi, kako odustati od neprestane brige, straha i zadovoljenja tuđih potreba.

Sudbonosni susret

Sjedim u kafiću ispod stana, imam naočale za vid i tipkam ovo što čitate. Pogled mi odluta kroz veliku staklenu stijenu. Gledam ljude i kreiram svoje slike o njihovim životima. Muče li i njih moje brige?

Ma što onaj mali smeđe duge kose bulji u mene? Instinktivno popravljam kosu. Možda sam raščupana?!

Vidi drznika, ne miče pogled. Mulac. Nema više od 30. Sigurno.

Prilazi mi konobar: “Gospođo, mladi gospodin pita što želite popiti i može li vam se pridružiti”.

 

Pa što on misli da sam ja neka očajnica. Neka stara žena koja nema pametnijeg posla. Neka ocvala ženturača.

“Ne, hvala, imam već kavu”, pristojno odgovaram.

“Gospodin je očekivao takav odgovor. No, neće se pomaknuti dok s njim ne popijete kavu. Iskreno, i jučer je bio tu i pitao jeste li dolazili.”

“A, gledajte, ako je tako uporan, jedna kava nikoga nije ubila”, nevoljko pristajem.

Mogu mu biti mama, ali dobro. Popit ćemo piće i idemo dalje. Iako... zar nije to sada trend?

Moglo bi biti neko novo iskustvo. Kad bolje promislim, zaboravite što sam pisala na početku. Javit ću vam se nakon kave. Žurim, nisam više sama za stolom.

Pusaaa

Dragi naši čitatelji, šaljite nam svoje priče putem Hrvatske pošte na adresu Gloria, Koranska 2, 10 000 Zagreb ili na e-mail adresu [email protected] s naznakom ‘Gloria osobno’. Najbolje nagrađujemo!

 



Čitajte i:

Ispovijest čitateljice iz Đakova: 'Snovi su postali košmari, filmovi katastrofe naša istina'

Zabava ne prestaje s godinama: Samo treba osluhnuti poriv slobode i raskinuti čvor predrasuda

Ljubav u doba korone: 'Naša lica postali su smajlići, naša ljubav raznobojna srca, a naše šale gifovi'

Zavoljeli smo slobodu, a ona ne trpi zabrane, ne da se biti sputana, ni statična, ni ista

Stvarni život zamijenila sam virtualnim i otkrila da i nije tako loš: 'Tišina je moja prijateljica'