Young beautiful woman reading her favourite book in living room at night
Getty Images
Young beautiful woman reading her favourite book in living room at night
Getty Images

GLORIA OSOBNO

Zavoljeli smo slobodu, a ona ne trpi zabrane, ne da se biti sputana, ni statična, ni ista

  • 02.05.2020. u 16:00

  • Autor:
    • Gloria

Naša čitateljica za rubriku 'Gloria osobno' piše kako je usprkos tehnološkom napretku i razvijenosti jedan virus paralizirao cijeli svijet i ostavio nas u nemilosti.

Piše: Gordana Radić iz Splita 

Sve miriše na koronu. Sluti se dah nečega što će nam možda stizati mnogo češće i razornije. Zatečeni smo. Odakle sad to? Pa sve je do jučer bilo tako moćno, obećavajuće, blistavo, životu primjereno, sve u cvatnji ljudskog napretka i slobode. Strojevi su se odavno krenuli nadmetati s ljudima, brodovi-gradovi zaplovili morima, zrakoplovi poletjeli nebeskim stazama puni putničke znatiželje i ciljeva. Sve se nekako okrenulo visinama. A ljudi poput mravi kiptjeli od žurbe i svakakvih oblika radinosti, postajali poklonici novih aktivnosti, slijedivši sjajne izazove. Sudarali se od susretanja i gomilanja ljubavi. Neki pristajali i na malo trpljivosti. Pa onda, oni raspjevani, počeli pjevati, svirati, širiti snagu nove demokracije, sjajne obećavajuće pjesmokracije, pa tako u masama i oni krenuše svijetom.

A onda opet ti ljudi! Da bi bili uočljiviji, napredniji, noviji, često su pristajali na još malo trpljivosti.

 

Što je to biti patnikom ako je u pitanju neki viši cilj? Za takav cilj ni najoštrija igla nije nepodnošljivo sredstvo ubadanja. Što je biti uboden za veličanstvenu umjetnost tetovaže, tog novog osvajanja vlastite kože, tog relikta prošlosti, a slikarstva budućnosti, sve u zalog ljepoti?


Pojam slobode

Čovjek je zavolio slobodu svačega. Ona ne trpi zabrane, ne da se biti sputana, ni statična, ni ista. Treba čovječanstvu neka nova sloboda, valjda sloboda moći. Za nju se, po potrebi, može i gaziti neku drugu slobodu, proširiti polja svoga posjeda i svojih stremljenja. Zapravo, tjesnoća je u pitanju. Kako ona u prostoru, tako i ona u mozgu i duši.

Sada, kad sve miriše na koronu, kad se utišaše ljudska stremljenja i želje, čovjek je iz visine upao pravo u lonac i sada se kuha s drugima, kuhaju se utijesno i prosjak i car. Od letjelica, nebom iznad naših prozora prelijeću vojni helikopteri. Prevoze oboljele. Korona je u pitanju. U toj novoj prizemljenoj stvarnosti konačno smo, po nekom višem nalogu, zatvoreni u svoje nastambe, izolirani, odvojeni od drugih i manje-više napeto osluškujemo što će biti dalje, jesmo li izabrani ili otpisani. Evo nas kako se upisujemo u život u svom dijelu svemira, svatko na svojem vlastitom planetu. Moj planet spada u one manje i nije mi nipošto tijesan. Mogu obilaziti njegove dijelove i poput Maloga princa putovati i zastajati, susretati ljude, razgovarati i osluškivati glasove, dodirivati svjetove, iako sam potpuno sama na tom četvrtastom prostoru s pogledom na more.

Svakodnevno razgovaram s vrapcima, dijelim s njima mrvice kruha, s pristojne udaljenosti pozdravljam susjede i njihove tihe žardinjere.

 

Nemam na vidiku ono stablo baobaba s planeta Maloga princa, ali se čudim jednom čempresu, trima kestenima i kostelama pod našim prozorima. Nikad ih tako raskošne nisam vidjela.

Što je najvažnije, pošla sam u osnovnu školu. Mogu ponovno i dalje učiti, iako sam davno bila učenikom i učiteljem. Prošla sam ovih dana prvi, drugi i treći razred na Trećem programu, a bila sam i u četvrtom s jednom vještom i vrlo zahtjevnom učiteljicom. Naučila sam, nećete vjerovati, dosta toga novoga; o brojevima, gdje sam u školi bila slaba, i o bojama i pričama gdje sam inače bila na svome terenu.


Ostavljeno u amanet

Bože, na ovom planetu možeš toliko toga vidjeti i naučiti iz one kutije koja ima čak osam programa ili pak s onog maloga ekrana što ga zovu internet. Ipak volim zastati u najvažnijem prostoru na mojem planetu. Onom s knjigama. S moje lijeve strane gledaju me filozofi. Toliko važnih imena. Jedan dobar čovjek, samozatajni princ, dok je živio na ovom planetu svoj je knjižni cvjetnjak zalijevao s ljubavlju i razumom. Zvao ga je agora i bio sretan na toj agori. Ostavio mi je u amanet brigu oko zalijevanja tog svog cvjetnjaka i sada uberem poneki cvijet iz tog mediteranskog vrta mudraca, pa onda skoknem do sasvim drugog dijela svijeta. A sinoć sam ušla u još jedan vrt na čijim je vratima natpis Prorokov vrt. Morat ću pogledati unutra i vidjeti što je jednom jedan Libanonac napisao o životu i njegovu smislu na ovome svijetu. Možda i o čovjekovim zaslugama za sve ovo čime nas priroda opominje.

Dragi naši čitatelji, šaljite nam svoje priče putem Hrvatske pošte na adresu Gloria, Koranska 2, 10000 Zagreb ili na e-mail adresu [email protected] s naznakom ‘Gloria osobno’


Čitajte i:

Stvarni život zamijenila sam virtualnim i otkrila da i nije tako loš: 'Tišina je moja prijateljica'

Ispovijest dijabetičarke u izolaciji: Ja sam kronični bolesnik i ugrožena skupina i da, strah me je

Dnevnik s bergamskog fronta: 'Ne možemo pobjeći. Cijela jedna generacija odlazi u tišini, potpuno sama'

Emotivna poruka jednog tate: 'Volio bih kada bi nam svima naša djeca bila najvažnija'

Korona i potres promijenili su joj perspektivu: 'Luksuz su za mene sad posve druge stvari'

Život s ljudima koji imaju bipolarni poremećaj: Kao djevojčica uvijek sam mislila da sam ja kriva

'Od prave spavalice - štreberice postala sam netko tko ne može odspavati noć u komadu'

Kad anksioznost udari: 'Mislila sam da mi se dogodilo najgore, no tek je tad uslijedio horor'

Ispovijest učiteljice: 'Uzmite mi plaću, samo mi dajte da se vratim u učionicu svojim učenicima'

Mnogi će se poistovjetiti: 'Više se ne preziremo, ali se ni ne sramimo reći da se razumijemo'

Young beautiful woman reading her favourite book in living room at night
Getty Images