Coffee time
Getty Images
Coffee time
Getty Images

Dirljiva priča jedne Zagrepčanke

Mnogi će se poistovjetiti: 'Više se ne preziremo, ali se ni ne sramimo reći da se razumijemo'

Naša draga suradnica prije točno tjedan dana na svojoj je koži iskusila koliku razliku u našem pogledu na svijet, druge i sebe može napraviti samo deset sekundi u cijelom našem životu... U trenutku kad je Zagreb pogodio potres, baš sve se promijenilo.

Obožavam Marqueza. Nisam ga sad čitala godinama, ali nekad... nekad sam dijelove knjiga znala na pamet.

I onda je došla "Ljubav u doba kolere". Lijepa, spora, puna detalja u pričanju priče.

Kraj mi je bio čudan. Nejasan. U trenutku čak patetičan. Cijeli život... Cijeli jedan život za jednu ljubav.

 

Bila sam mlada (u kasnim dvadesetima), puna života, puna planova, bez ikakvih strahova. Čekao me život. Čekali su me moji snovi. Moje želje. Moja putovanja, Moje ljubavi…

Sve me to čekalo, da ih uzmem odmah. Sada. Bez odgode. Da uzmem sve što želim, da napravim sve što želim. Da osvojim sve te zaleđene vrhove mojih snova i otopim ih vrelinom svojeg srca.


Priznajem, nisam razumjela

I stvarno sam jako voljela Marqueza. I način na koji piše. Na koji pripovijeda. Uvodi u atmosferu. Osjećaš ljepljivost zraka u njegovim opisima. Ali "Ljubav u doba kolere", još dugo godina nakon pročitane knjige, zapravo nisam razumjela.

Nisam razumjela da ljubav može biti više od fizičke strasti. Nisam razumjela da nije važan cilj, nego putovanje. Nisam razumjela da nas životne nedaće i padovi usporavaju baš na pravi način. Dobar za nas. Tako da zastanemo, promislimo. Da uvidimo koliko smo po putu povrijedili sebe i druge. Da shvatimo da igra života nije u osvajanju, nego u trajanju. U mijenama. U tišini, a ne u buci. U lijepim knjigama, riječima, gestama. Ali za to treba vrijeme. Trebaju godine buke, pobjeda, poraza, smijeha i suza.

Tek tada možda shvatimo da treba zastati. Čuti sebe, čuti drugoga. Da uspjeh predatora ili jačih od nas, možda čak i boljih od nas, ne mora biti i naša staza cvijeća. Možda su nama dodijeljene neke druge dionice. S manje pompe i zlatnih medalje, s manje aplauza ili zlata, ali s više mira. S više sreće.


Naš strah u tuđim očima

Čekam ljubav u doba korone. I doživljavam je pomalo. Polako. U susjedu koji mi piše prijavu za sanaciju štete, u prijateljici koja mi je dala stan na korištenje dok se moj ne sanira, u pozivima poznanika da pitaju kako sam, u brizi bivše svekrve oko mene i njezine unuke.

I ja zovem. I pitam ljude kako su. Zovem one s kojima nikad nisam pila kave. Tipkam onima s kojima se od pet tema u četiri ne slažem. Ali kao da je to uopće bitno.

Svi se pitaju hoćemo li nakon svega postati bolji ljudi.

 

Mi jesmo dobri. Uglavnom. Ali sada smo bili primorani zastati.. Pogledati oko sebe. Svoj strah vidjeti u očima neznanca. To nam je znak prepoznavanja. Strah, nelagoda, bojazan. Čitamo je na licima slučajnih prolaznika. Osjećamo njihovu ranjivost. I kao što je Leon Glembaj davno rekao: "...u njima prepoznajem samoga sebe!"

Leon je dodao i da prezire Glembajeve, a ovdje je slučaj baš suprotan: više se ne preziremo, ali se niti ne sramimo reći da se razumijemo.

Emocija više nije slabost.


Grlim Vas.

Dijana

 

Dragi naši čitatelji, šaljite nam svoje priče putem Hrvatske pošte na adresu Gloria, Koranska 2, 10000 Zagreb ili na e-mail adresu [email protected] s naznakom ‘Gloria osobno’

 


Iz naše rubrike Gloria osobno čitajte i: