Getty Images / Guliver
Getty Images / Guliver

Gloria osobno

Žene u muškim odijelima: 'Volim što je Marina osamljena na ručku, ne želim joj prijeći preko te izdaje'

  • 07.03.2020. u 08:00

  • Autor:
    • Copyright Gloria

Ovo je priča iz naše nove rubrike Gloria osobno, o svom životu pisala nam je naša čitateljica Katarina iz Zagreba, a prva je od mnogih koje očekujemo od vas! Pišite nam o svemu što vas muči ili veseli, o ljubavima, odnosima, poslu...

Imam četrdeset godina, vitka sam i pristojno izgledam. Treniram tri puta tjedno, ne jedem ugljikohidrate niti šećere. Fakultetski sam obrazovana i govorim dva jezika.

I ne, nije ovo oglas u kojem tražim pristojnog, dobrostojećeg muškarca, jer za takvog sam već udana. Imamo i prekrasnog sina. Ovo je najkraći opis mene koja sam cijeli život sve, ali baš sve, radila prema pravilima i na temelju odgoja mojih roditelja. Otac je bio liječnik, majka profesorica, a ja sam njihovo jedino dijete. Išla sam na balet, učila strane jezike, fakultet sam završila u roku. Udala se za kolegu s godine, oboje smo danas uspješni.

Ja sam direktorica marketinga u velikoj kompaniji koja prodaje žensku kozmetiku. Marljivo sam se od asistentice penjala do direktorice. Učila sam, radila prekovremeno, dodatno se obrazovala i uz sve to pazila na izgled. Jer, kako bih prodavala žensku ljepotu ako izgledom iskačem iz općeprihvaćenih okvira?!

Sve je bilo lijepo dok se prije dvije godine nije pojavila Marina. Visoka, vitka crnka iz provincije. Došla je na studij u Zagreb. Došla da ostane. I zašto ne?

 

Našem timu pridružila se jednog ponedjeljka. Bez natječaja, bez najave. Doveo ju je direktor za ruku i rekao: “Ljepotice moje, evo, stiglo je pojačanje. Marina ima iskustva, znate da je iz branše. Vi ste pobjednička ekipa, od vas očekujem puno!”

Mi smo svi prionuli da se Marina što bolje i što kvalitetnije uklopi u našu ekipu. Pomagali smo joj, išli zajedno na kave poslije posla, slušali njezine ideje.

Svemir se potrudio da bude moj dan

Baš u to vrijeme žestoko sam se borila da dobijemo zastupstvo jednog francuskog brenda. Bila sam već na pregovorima, dogovorila uvjete. Smatrala sam to velikim izazovom i velikom pobjedom. Mjesece sam utrošila na tu akviziciju. I moj direktor puno je očekivao od tog aranžmana.

Bila je to stvar prestiža, ali i unosan posao za tvrtku. Došao je i taj dan. Javili su se Francuzi i potvrdili da su nas odabrali kao zastupnike za cijelu regiju. Bila sam uistinu sretna.

Otrčala sam direktoru i euforično govorila o dobro obavljenom poslu. Pohvalio me, rekao da ćemo nazdraviti, ali da je sada u gužvi i da ćemo o tome na sutrašnjem kolegiju. Sutradan sam i dalje bila neopisivo sretna. I suprug Dinko je bio ushićen, dijelio je moje veselje.

Pomno sam se našminkala, obukla malu crnu haljinu, stavila crveni ruž i salonke. Baš francuski...

 

Na radiju su se vrtjele francuske šansone. “Kako se svemir potrudio da ovo bude moj dan”, pomislila sam. Došao je i moj omiljeni Jacques Brel: ne me quitte pas... ne ostavljaj me... pjevao je, a i ja s njim. Život se činio prekrasnim.

Ušla sam u sobu gdje se održavao kolegij. Svi su bili ondje osim Marine i direktora. Oni su ušli zadnji. Zajedno. Marina je bila u bijelom odijelu, s velikom ružom na reveru. Činilo mi se malo neprimjereno... i odijelo i ruža... ali ništa mi neće ovaj dan pokvariti, odlučih u sekundi.

Život me naučio da ne pokazujem emocije

Direktor nam se obratio: “Dragi moji, čestitam vam na dobro obavljenom poslu. Tebi, Iva, posebno, ovo je tvoja zasluga, ali i uspjeh cijelog tima. Znao sam da to možete. No pred nama su novi izazovi. Iva, ti i dalje moraš voditi cijeli tim, tražiti nove akvizicije, a suradnju s Francuzima preuzet će Marina. Ona dobro govori francuski, poznaje tržište i, uz vašu pomoć, sigurno će ostvariti dobre rezultate”.

Marina se smješkala, moje kolegice su ostale bez teksta, direktor financija je gledao u pod.

 

A onda krenuo s nekim ishitrenim, neduhovitim šalama aludirajući na to kako će Marina sada putovati često u Pariz, pa će se susretati s raznim Francuzima, pa će joj možda i brak patiti...

Ja sam se smješkala, digla čašu šampanjca u zrak, popravljala kosu po stoti put. Život me naučio da ne pokazujem emocije. Nisam to napravila ni ovaj put, a bila sam duboko i iskreno povrijeđena.

Poslije sam saznala da je Marina došla kao obiteljska prijateljica našeg direktora te da je svakodnevno na kavama i ručkovima s direktorom financija, onim koji je gledao u pod. Poslije sam saznala da je tako radila i u bivšoj tvrtki. Poslije sam, baš kao prevareni muž, saznala da je Marina opasna, nelojalna i neiskrena.

Vozeći se kući, pitala sam se zašto ja ne mogu kao Marina? Kao na onim memeovima s Fejsa: Marina je zlo, Iva... budi kao Marina!!!

Izbacila sam sva odijela iz ormara

Ne mogu. Nisam Marina, i ne želim biti. Volim svoje kolegice i atmosferu koju imamo u uredu, volim biti iskrena, otvorena te fer igrati i u poslu i u životu.

Volim to što me moj direktor poštuje, a što direktor financija i danas, nakon godinu dana, osjeća nelagodu preda mnom. Volim što je Marina osamljena u vrijeme ručka. Jer ne može više ručati s našim financijašem... žena ga je malo stisnula, a mi cure je više ne zovemo. Da, naravno, i ja sam ljudsko biće s manama, i ne želim joj prijeći preko te izdaje.

I na kraju, izbacila sam sva odijela iz svojeg ormara. Ja sam žena za lijepe haljine, a ne za muška odijela.

Dragi naši čitatelji i čitateljice, šaljite nam svoje priče putem Hrvatske pošte na adresu: Gloria, Koranska 2, 10000 Zagreb

Ili na e-mail adresu: [email protected] s naznakom ‘Gloria osobno’


Čitajte više o našoj prvoj 'Glorija osobno' večeri:

Vjerni partneri Gloria osobno priče su dm, Hrvatska pošta i Dolcela.