Od svih pristiglih priča za našu rubriku 'Gloria osobno', odabrali samo interpretaciju razgovora koji je naša čitateljica vodila sa svojim prijateljicom, pretresajući vječnu temu... Pišite nam i dalje, svaki objavljeni tekst iz ove rubrike u magazinu Gloria nagrađujemo.
Piše: Sanja iz Varaždina
- Stvarno ne razumijem tvoju žrtvu. Ako je frajer okej, zašto ne bi otišla s njim na večeru? Pa, Bože dragi, malo razgovora, hofiranja, čaša vina... čemu strah? Uostalom, vidjet ćeš!
- Nemam ja što vidjeti. Ja sam već sve vidjela. I zlo mi je od viđenog. Ne treba mi frajer. Već osam godina mogu sve sama. I platiti račune i odgajati dijete, i ofarbati stan.
- Molim? Osam godina si potpuno sama? Nisi se ni seksala? Pa ti si kompletno luda!
- Seks je za mene ekstenzija emocije, a ne fiziološka potreba. Sukladno tome, zašto bih to radila ako nisam zaljubljena, ili ako ne volim...?
- Aha, tu sam te čekala. Ajmo redom: misliš da si jako uzvišena jer ti seks nije potreba, nego nastavak emocije. E, pa nije tako. Time zapravo pokazuješ da si konzervativna. Da patiš od katoličke krivnje. Da nosiš istočni grijeh kao Isus križ. Da nisi slobodna. Da nisi emancipirana. I da nisi feministica. Ti si jedna obična zatucana puritanka, koja krivnju raspada braka preuzima na sebe, zavjetujući se na doživotnu odsutnost bilo kojeg drugog muškarca osim oca djeteta, kojeg si odbacila, jer je podbacio.
Šutim. Promišljam. Razmatram. Što ako ima pravo?
Što ako iza mojih slobodoumnih, feminističkih stajališta zapravo čuči slomljena i osramoćena žena? Šta ako sam samo našla fini celofan obmane za svoj zatucani, primitivni genom, koji je nadvladao moj intelekt?
Kako me dobro poznaje
Palim cigaretu. Šutim i dalje. Znam da me gleda ova vještica preko puta, koja me tako dobro poznaje i zato gađa tako izravno i tako brutalno. Skida me riječima. Lomi moj celofan... suočava me sa samom sobom.
- Gle, sve smo mi iste. Nemoj misliti da ja sad tebe razvaljujem, to je priča o svakoj ženi na ovom Balkanu. Koliko god bile obrazovane i samostalne, zapravo arhetipski čekamo princa i viteza. A kad ga nađemo, rodimo djecu i skužimo da smo se zeznule pa odlazimo dignute glave. I okej, svi to prihvaćaju jer frajer je fakat bio kreten. Ali duboko u sebi, kad smo same, mislimo da smo podbacile. Mislimo da smo zeznule jer djeca odrastaju bez oca kojeg vide sukladno naputku Centra za socijalnu skrb. Društveno smo zapravo etiketirane jer na svakom rođendanu ili slavlju možemo skočiti na nečijeg muža. Vlastite majke nam se dive zbog hrabrosti, ali nas patroniziraju pogledom koji poručuje “ja sam uspjela u onome u čemu ti nisi”. Kužiš, stara, nije problem, znam kako se osjećaš, ali ajmo si priznati da je tako. Donijele smo odluku, stojimo iza nje, radimo, zarađujemo, borimo se, podižemo tu djecu kako znamo ili umijemo, ali zapravo - prestravljene smo. I kao mame, i kao žene. Prihvaćam igru. Razvijam tezu. Do neslućenih visina.
- Nema jedne istine. Svaka je istina točna, ovisi samo o kutu gledanja. Da, točno, mislim da sam podbacila. Nisam odigrala do kraja, prekinula sam na pola puta. Da, točno, brigom tlačim svoje dijete. Žrtvom zatvaram usta brbljavcima. Predana sam poslu majke, najvećim dijelom iz istinske brige za dijete, ali nesvjesno i kako bih sebi dokazala da nisam pogriješila što sam otišla. Sto puta vrtim film, kako bi bilo da sam ostala?
Ali znaš, ne bojim se ja osuda drugih, niti licemjernih pogleda, bojim se samo jednog!
- Čega se ti, molim te, bojiš?
- Bojim se njezinog prijekora. Bojim se da će me kći životno osuđivati jer sam joj uskratila oca. Bojim se da se neće složiti, kad odraste, da je to za mene, moj opstanak, moje srce, bila zapravo jedina mogućnost. Toga se bojim, i zato nadoknađujem, zato nemam nikoga, jer nemam što ni dati. Sve svoje dajem njoj. Jer bojim se nje, zapravo.
Je li to samo izgovor
- Bojiš se vlastitog djeteta?! Jer joj ne želiš reći zašto si točno otišla. Pa reći ćeš joj kad bude dovoljno velika da shvati. Ali, ne... mislim da ti je to samo izgovor. Nećeš ti njoj biti kriva, ti si sebi kriva. O tome se radi. To ti ja govorim, a ti me sad zašaltavaš da te do kraja ne provalim.
- Ali stvarno ne znam što bih joj rekla da imam nekoga?!
- Što bi joj rekla? Za početak, ona ne mora znati, a ako je tip u redu, onda ćeš ih upoznati. Djeca bolje kuže od nas, imaju taj neki senzor koji poslije, doduše, otupi. Daj se malo opusti, naporan je taj tvoj puristički pristup.
- Ma da, u pravu si, stvarno bih trebala krenuti malo u život.
- A što je s onim malim koji ti se javlja preko Fejsa. Daj da vidim fotke još jednom. Zapravo, čekaj, kakav bi frajer sad uopće morao biti da ti se svidi?
- Pa, ne znam, ne razmišljam o tome, ali kad već pitaš, ono... fin, pristojan, uspješan, onako vitez na neki način.
- Eto ga na... opet arhetip, princeza i vitez. Ništa ti nisi naučila. Ajmo u Zaru nešto kupiti, ne mogu te više slušati.
Dragi naši čitatelji, šaljite nam svoje priče putem Hrvatske pošte na adresu: Gloria, Koranska 2, 10000 Zagreb ili na e-mail adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. s naznakom 'Gloria osobno'
Iz naše rubrike Gloria osobno čitajte i:
- Žene u muškim odijelima: 'Volim što je Marina osamljena na ručku, ne želim joj prijeći preko te izdaje'
- Poznate dame otvorile su dušu na prvoj tematskoj 'Gloria osobno' večeri
- VIDEO | Pogledajte prvu ekskluzivnu Gloria osobno priču na temu 'Rastati se ili sastati'
- Nina Violić prisjetila razvoda od bivšeg supruga: 'Najviše me grižnja savjeti 'prala' prema njoj'
- Poznate dame o temelju za dobar brak i na što trebamo posebno obratiti pažnju kada biramo partnera
- Outfiti o kojima se priča: Ornela, Alma i Ivana dobro znaju kako nositi crnu boju bez da bude dosadna
- Inspirirajte se i odvojite tren za mali užitak: Famozna Ornela Vištica recitira 'Tajnu' Desanke Maksimović
Vjerni partneri Gloria osobno priče su dm, Hrvatska pošta i Dolcela.