Beautiful young woman in autumn park. Arms crossed on his chest. Strands of hair waving in the wind. Selective focus.
Getty Images/iStockphoto
Beautiful young woman in autumn park. Arms crossed on his chest. Strands of hair waving in the wind. Selective focus.
Getty Images/iStockphoto

Strah i bol

Život s ljudima koji imaju bipolarni poremećaj: Kao djevojčica uvijek sam mislila da sam ja kriva

Iz ove perspektive, nakon puno psihoterapije, da mogu, vratila bih se u dane kad sam bila mala i grlila bih se dan i noć, zagrlila toliko snažno da si samo izbijem takvu suludu misao iz glave da sam išta mogla kontrolirati, a kamoli da sam išta skrivila...

Dijagnoza bipolarnog poremećaj bilo je nešto s čim sam se susrela prije nekih desetak godina. Onako službeno, s pečatom na papiru. Ne, nisam ja u pitanju, (još) ali riječ je o mom ocu. Od tog poremećaja boluje tek mali broj stanovništva. Fizički, ti bolesnici izgledaju normalno, i baš ih ništa ne razlikuje od drugih. Od te bolesti boluju i poznate osobe kao što su Kayne West, Selena Gomez, Catherine Zeta-Jones, Demi Levato i brojni drugi, ali eto i netko iz moje obitelji.

Kanye West otvoreno o bipolarnom poremećaju: 'Zavežu te za krevet i drogiraju'

Što to znači za ljude koje žive s tim osobama

To vam u najmanju ruku znači jednu veliku neizvjesnost. Kad je započeo rat, shvatila sam da se ljudi boje, idu u podrume, brinu jedni za druge. E, tad sam shvatila da sam se ja za to pripremala i prije rata. Osobe koja boluje od bipolarnog poremećaja se bojiš. Zašto? Jednostavno ne znaš kako će reagirati. Puca po šavovima na neke sitnice, kako si zatvorio vrata, kako držiš nož, kako se javljaš na telefon, kako si rekao neku riječ, a u nekim teškim okolnostima smiju se na neki loš vic, govore kao da ih je obuzeo demon, prijete ti da te sutra neće biti...

Bojiš se za sebe, za bližnje, za njega, samo te proganja STRAH.

 

Nikome to ne bih poželjela

Ljudi koji su bolesni jako su osjetljivi, ne spavaju normalno i jako su skloni monolozima. Ne, pri tome ne mislim na monologe iz nekih lijepih drama, nego nekih njihovih iz života gdje viču i traže potvrdu od vas, a kad je dobiju opet nije dobro. Nekada su pravi narcisi, a nekad ne smiješ pogledati u njihovom smjeru jer aktiviraš opet nešto što ih je slomilo ili "nagaziš na minu". Onda opet zamislite neke idilične dane gdje misliš pa vidiš da je sve ok, dobiješ više darova, sjediš na ručku, smiješ se i čini ti se da je sve u redu, a onda dva sata poslije ponovno živiš u paklu. Dolazi hitna pomoć, policija, susjedi trče da ti pomognu ili okrenu glavu kad opet čuju da imate novu epizodu. Ne zamjeram im, jer se nismo znali nositi s tim. Znali smo da je u pitanju bolest, ali ne znaš njezino ime.

Već vidim nekoga tko ovo čita? Pa Ana, zašto niste zvali policiju? Jesmo... I onda ga odvedu i vrate ujutro, još bjesnijeg. Zašto niste nazvali nekoga? Zvali smo sve... Išao je deset puta na liječenje, izdržao bi koji mjesec i opet bi bilo isto. Zašto niste otišli? Zato što nisam mogla donijeti takvu odluku ja. Imate li koje još pitanje?

I je li to ostavilo posljedice na tebe? O, još kakve... Nekada sam, kad bih bila potištena ili imam loš danh ili samo osjetila da reagiram kao preosjetljiva osoba, mislila - evo ga, to je to. Pozdravljam se od života. Bit ću ista k'o stari moj. Je li bilo teško živjeti uz takvo biće, koja je zvijer u jednom trenutku, a u drugom netko tko te moli za pomoć? O, da. Suze su tekle kao rijeke, mislila sam da svi žive normalno osim nas, svi su izgledali idilično, a mene je oblijevao znoj kada idem kući, jer ne znam koja me CSI epizoda čeka. 

Kako biti normalan nakon takvog života?

Svatko ima svoju viziju 'normalnog'. Jedino što mogu je reći da mi je žao što sam kao dijete mislila da bi, sam da sam bila bolja, da sam osvojila sve nagrade iz matematike i fizike, možda on bio bolji čovjek. Kako sam samo mogla biti tako okrutna... Samo jedno mogu zaključiti iz svega: Budi odgovoran. Za sebe. Stoji iz svojih želja i principa i čuvaj sebe. Nekad nećeš moći pomoći nekome svome, ma koliko god to želiš. I ono što mi je najteže - ljubav nije uvijek lijek, jer voljeti nekoga koga te strah je strašno. E, to ne želim poželjeti ni najgorem neprijatelju...

 

ČITAJTE I DRUGE PRIČE IZ OSOBNOG ISKUSTVA:

'Od prave spavalice - štreberice postala sam netko tko ne može odspavati noć u komadu'

Kad anksioznost udari: 'Mislila sam da mi se dogodilo najgore, no tek je tad uslijedio horor'

Korona i potres promijenili su joj perspektivu: 'Luksuz su za mene sad posve druge stvari'

Mnogi će se poistovjetiti: 'Više se ne preziremo, ali se ni ne sramimo reći da se razumijemo'

Ljubavni život samohrane mame: 'To je priča o svakoj ženi na ovom Balkanu'

Žene u muškim odijelima: 'Volim što je Marina osamljena na ručku, ne želim joj prijeći preko te izdaje'