iStock
iStock

Gloria osobno

Dnevnik s bergamskog fronta: 'Ne možemo pobjeći. Cijela jedna generacija odlazi u tišini, potpuno sama'

Naša čitateljica i bivša kolegica, koja živi u Bergamu, epicentru epidemije koronavirusa u sjevernoj Italiji, za Gloria.hr za rubriku 'Gloria osobno' podijelila je trenutke iz života koji nikada nije bio teži. Iako se nalazi u svojem ugodnom domu, osjeća se kao u kavezu, a zvona na crkvama zvone stalno, po cijele dane, i podsjećaju je na tužnu realnost.

Piše: Stela Sedlar iz Bergama

6. travnja 2020.

Bergamo. Sedmi tjedan izolacije

Lopta koja udara u zid. Koji čudan zvuk. Skoro pa stvara određenu nelagodu. Zašto je tako čudno ako se otac i sin igraju u vlastitom dvori štu? Kao da je biti doma zapravo nešto drugo, a ne samo neophodna zdravstvena mjera.

Biti doma je postao neupitni kolektivni obred, složno marširamo u istom smjeru, istim tempom, i dajemo mu autenticnu simboličku vrijednost. Udarac lopte novi je zvuk, jer u ovih sedam tjedana, čuju se samo crkvena zvona i sirene hitne pomoći. Jedna je od gradskih bolnica blizu moga doma, bas kao i crkva. Ne mogu, a da ih ne čujem. Zvone cijeli dan. Samo što zvone samo za mrtve.

BERGAMO, ITALY - MARCH 25: A general view of a deserted Viale Vittorio Emanuele II from the Upper Town on March 25, 2020 in Bergamo, near Milan, Italy. Bergamo is the epicenter of Italy’s hardest-hit region, Lombardy, the site of hundreds of coronavirus deaths. The Italian government continues to enforce the nationwide lockdown measures to control the spread of COVID-19. (Photo by Emanuele Cremaschi/Getty Images)
Getty Images

Iako su u svojim ugodnim domovima, Talijani se osjećaju kao u kavezu.

U sablasnoj tišini praznog grada svaki udarac zvonika boli; boli kao šamar otvorenom, teškom rukom po mekanom licu. Jedan, pa još jedan, pa još jedan. I tako u nedogled. I tako već tjednima. Kao da živimo u nekom ružnom filmu kojemu nema kraja. Loptu nismo čuli, ni koristili, tjednima.

Ne možemo se odmaknuti, ne možemo pobjeći. Čitava jedna generacija odlazi, u tišini, sama, bez najbližih, bez pogleda, bez stiska ruke. Djedovi, bake, tetke, roditelji, prijatelji…. Zamotani u bijele bolničke plahte, bez cvijeta na lijesu i posljednjeg pozdrava, napuštaju nas dok nemoćno i u nevjerici gledamo vojne kamione koji ih noću odvoze tko zna gdje, jer ovdje više nema mjesta čak ni za mrtve.

Ponovo zvuk lopte. Sad smo mi ti koji se igraju

Uzbuđeni glasovi dvoje djece i udarci po lopti izmamili su na balkone obližnje zgrade troje, četvero ljudi. Gledaju nas u tišini, pitam se kuda ih vode njihove misli.

Naš maleni susjed, desetogodišnji dječak, gleda nas s prozora. Zna jako dobro da nam se ne može pridružiti. Koliko mora biti dobro i poslušno dijete koje ostaje doma dok dvoje drugih klinaca igra nogomet? A mi; mi smo presretni: pola sata na zraku, ugrijani proljetnim, toplim sunčevim zrakama, zaboravljajući da smo izašli po prvi puta nakon tri tjedna izolacije.

Samo na tren, izgubili smo osjećaj nemoći koji živi s nama u nepreviđenoj simbiozi, i ostali smo samo mi i lopta. Zaboravili smo sve ostalo. Duge redove pred dućanom, maske i rukavice, metar distance, školska predavanja pred hladnim komputjerskim ekranom, video pozive s prijateljima, pa čak i pretužne slike nečijeg zadnjeg putovanja.

Sve je to nestalo dok je lopta letjela s jednog kraja dvorišta na drugi. U ovoj utakmici, naš je protivnik jak i nepredvidljiv. Koji god rezultat bio, nećemo smatrati da smo pobijedili. No, s ove strane, Bergamo se bori, ne posustaje. Bergamo želi čuti zvuk lopte, pa makar samo u vlastitom dvorištu.

 

Čitajte i: