Woman with laptop sitting at kitchen table
Getty Images
Woman with laptop sitting at kitchen table
Getty Images

U danu se promijenio moj život

Ispovijest učiteljice: 'Uzmite mi plaću, samo mi dajte da se vratim u učionicu svojim učenicima'

Sve više mi nedostaju moji učenici. Zanima me kako su, kako se nose s ovom situacijom, kako se snalaze sa zadacima. Dopisujemo se, pokušavam ih ohrabriti i utješiti. Ili oni zapravo tješe mene?

Radim 25 godina u jednoj istarskoj osnovnoj školi i ove sam godine razrednica osmašima. To je uvijek najljepša i najzahtjevnija školska godina. Obuhvaća maturalac, pripremu za odlazak u srednju školu, završnu priredbu i oproštaj. Puno smijeha, ali i suza. I preko noći se sve promijenilo. Iako smo od zimskih praznika živjeli pomalo u strahu zbog blizine Italije i vijesti koje smo dobivali, i dalje se odlazilo na skijanja, šopinge u Trst, maskenbal u Rijeku. Život je prividno bio normalan. Puno prije od ostatka Hrvatske, kod nas su zavladale gripe i priče o zaraženim osobama.


Promijenio se i moj život.

Dan započinjem u 7 ujutro prvom kavom, spajanjem na office 365 (nekada uspješnije, nekada manje uspješno), postavljanjem zadataka koje sam izradila ili pronašla u bespućima interneta i čekanjem da se učenici probude. Tada s njima, ali i s ostalim kolegama i roditeljima komuniciram svim mogućim alatima i aplikacijama. Telefon i laptop cijeli dan, sve do kasno navečer, zvone i javljaju dolazak poruka. Učenici se javljaju kada zapnu, kada se materijali ne mogu skinuti, kada se ne uspijevaju logirati, kada pošalju zadatak, kada pročitaju moj odgovor, kada se vesele poveznici na besplatnu kazališnu predstavu… i tako stotinjak učenika svaki dan. Svaka poruka, svaki lajk, svaki komentar jedan zvrc.

Nije lako roditeljima u ovoj situaciji. Odjednom su ostali kod kuće, obavljaju svoj svakodnevni posao online ili i dalje dolaze na posao sa strahom, a istovremeno su postali i učitelji.

Sve što se do sada odrađivalo u školi, preselilo se u dnevne boravke, dječje sobe, na televizore, mobitele i tablete.

 

Neki su od njih informatički nepismeni pa, i uz najbolju volju, ne znaju kako pomoći djeci. Teško je tada porukom ili telefonskim razgovorom navoditi roditelja da se ulogira, pronađe učionice u teamsu, pošalje zadaću. Teško je njima, a teško je i meni, ni ja nisam informatičar. Svima nam je potrebnu beskrajno puno razumijevanja i strpljenja.

Ponekad se jave porukom tek da podijele sa mnom svoje nedoumice i strahove. Traže podršku i savjet. A ja se trudim biti snažna i hrabra jer im ne treba razrednica koja, dok piše poruku, briše suze s lica jer nemam sve odgovore na njihova pitanja. Podijele ponekad i šalu s interneta. Tek da nam svima bude lakše.

U stankama stavim rublje na pranje, u sušilicu, usisam prašinu ili skuham ručak. Nikada nisam mislila da ću svoj posao raditi u pidžami, neoprane kose, ručati i odgovarati na pitanje učenika.


Ali zbližava nas strah.

Koji paradoks, svi se bojimo. Bojimo se za zdravlje svoje djece, roditelja koji nisu s nama i nema im tko donijeti namirnice iz trgovine, zdravlje učenika i njihovih obitelji, ali i uspjeh ovakve nastave. Kako objasniti na daljinu sadržaje koji su učenicima teški i kada smo u školi? Sve više mi nedostaju moji učenici. Zanima me kako su, kako se nose s ovom situacijom, kako se snalaze sa zadacima. Dopisujemo se, pokušavam ih ohrabriti i utješiti. Ili oni zapravo tješe mene?

Oko 22 sata gasim laptop i sjedam pred TV. Najčešće ne uspijem pogledati epizodu serije jer me svlada san. Bježim u neki bolji svijet do sljedećeg jutra. I zato me bole komentari ponekih roditelja na društvenim mrežama koji se pitaju hoće li učitelji dobiti punu plaću dok sjede kod kuće i za nekoliko minuta postave zadatke, a roditelji obavljaju njihov posao. Uzmite mi plaću, samo da se mogu vratiti u učionicu svojim učenicima.


Dragi naši čitatelji, šaljite nam svoje priče putem Hrvatske pošte na adresu Gloria, Koranska 2, 10000 Zagreb ili na e-mail adresu [email protected] s naznakom ‘Gloria osobno’


Iz naše rubrike Gloria osobno čitajte i: