Shot of a young woman using a smartphone while relaxing on the sofa at home
Getty Images
Shot of a young woman using a smartphone while relaxing on the sofa at home
Getty Images

Gloria osobno

Ljubav u doba korone: 'Naša lica postali su smajlići, naša ljubav raznobojna srca, a naše šale gifovi'

Za rubriku 'Gloria osobno' naša nam je čitateljica ispričala kako se zbog potresa i korone razdvojila od dečka pa su stvarne zagrljaje i poljupce zamijenili virtualnim.

Piše: Paula iz Zagreba

Prije nekoliko mjeseci dečko i ja zaključili smo da smo zapali u rutinu pa sam ga odlučila razveseliti kartom za koncert Artan Lilija. Tad sam se smijala praznovjerju, jer je koncert trebao biti 13. ožujka. Na petak trinaesti. Kartu sam kupila mjesec dana ranije povodom Valentinova. Nisam mogla zamisliti da će se stvari u samo mjesec dana toliko promijeniti.

Na poslu, gdje sam radila kao studentica, dan prije petka trinaestog imali smo sastanak zbog korone. Rečeno nam je da bismo zbog situacije, koja će se zasigurno pogoršati, trebali već od sutra početi raditi od kuće. Usprkos mjerama opreza moje kolegice i ja smo se izgrlile. Kasnije ću te zagrljaje rado prizivati u sjećanje.

Dečko i ja odlučili smo napustiti Zagreb dok još možemo, jer smo mislili da bi nam bilo lakše u Slavoniji kod roditelja.

Oduzeta sloboda

Naš koncert je odgođen, kao i brojni događaji u Zagrebu. Otkazani su svi sadržaji u gradu, sve izložbe i promocije knjiga na koje sam inače bila lijena otići… Nešto između čega sam mogla birati, odlučiti gdje i kako provesti svoje vrijeme, najednom mi je oduzeto.

Dok smo silazili stubama sa stvarima u rukama, mimoišli smo se sa susjedima koji su nosili namirnice predosjećajući nadolazeće mjere. Nismo ni slutili da ćemo se i nas dvoje uskoro razdvojiti. Zbog zabrane napuštanja mjesta prebivališta našli smo se svatko u svom mjestu, u svojoj sobi, sa svojim roditeljima.

Naša veza preselila se u virtualni svijet

Isprva mi se činilo da se malo toga promijenilo, osim činjenice da više ne dijelimo životni prostor.

Naša veza premještena je u virtualni svijet, a naši izrazi lica pretvorili su se u okrugle žute glave, naša ljubav u raznobojna srca, a naše šale u gifove.

Zbog svega što se događalo htjela sam ostati hladne glave, zahvalna i ponosna. U sebi sam sastavljala popis svojih privilegija. Kao studentica i dalje sam nastavila raditi, dok su brojni moji kolege studenti ostali bez posla. I nisam doživjela razorni potres u Zagrebu, u gradu koji me toliko obilježio da sam tužno gledala prizore ruševinama zakrčenih ulica kojima sam se donedavno rado šetala. Ovdje, u Slavoniji, imam roditelje, kuću, dvorište, ulicu. I Lunju, našeg žutog avlijanera. Šećući s njim po putevima okruženim njivama, mogla sam utonuti u misli, uspokojiti svoje nemire i strahove.

Promatrala sam obližnju autocestu kojom su prolazili spori konvoji kamiona razmišljajući kako ovo ne može potrajati, kako će ovo jednoga dana prestati… Jednako kao što smo sa strepnjom pratili promjene koje su iz korijena mijenjale našu svakodnevicu, dočekali smo i polagani povratak na “tvorničke postavke”. Uskoro smo se dečko i ja ponovno počeli viđati.

Naučila sam da ne treba puno planirati

Nakon zagrebačke kolotečine, činilo se kao da smo opet na početku i da ćemo tek doznati puno toga jedno o drugome. Polja uljane repice oživjela su u svom prepoznatljivom žutilu. Pogled na autocestu postao je lakši čim su kamioni počeli voziti uobičajenom brzinom, bez policijske pratnje. Mogla sam si ponovno reći da je ovo godina u kojoj će mi izaći druga zbirka poezije, godina u kojoj ću diplomirati…

Mogla sam se ponovno sebično vratiti svojim željama.

 

No, ne treba puno planirati, to sam ove godine definitivno apsolvirala. Zato mi je kofer još uvijek prazan, a svoj rokovnik ne ispunjavam unaprijed.

Pročitala sam “Alias Grace”, roman Margaret Atwood o ženi koja je stoički podnijela svoje zatvorske godine. I kad stvarno promislim, ovo je sve ništa. Začula sam vlak, čiji se zvuk izmiješao s cvrkutom ptica, bukom obližnje mljekare i pilane, svime što me je okruživalo. Stvari se kreću... Polako poput života na istoku.

Dragi naši čitatelji, šaljite nam svoje priče putem Hrvatske pošte na adresu Gloria, Koranska 2, 10000 Zagreb ili na e-mail adresu [email protected] s naznakom ‘Gloria osobno’

.

Čitajte i:

Zavoljeli smo slobodu, a ona ne trpi zabrane, ne da se biti sputana, ni statična, ni ista

Stvarni život zamijenila sam virtualnim i otkrila da i nije tako loš: 'Tišina je moja prijateljica'

Ispovijest dijabetičarke u izolaciji: Ja sam kronični bolesnik i ugrožena skupina i da, strah me je

Dnevnik s bergamskog fronta: 'Ne možemo pobjeći. Cijela jedna generacija odlazi u tišini, potpuno sama'

Emotivna poruka jednog tate: 'Volio bih kada bi nam svima naša djeca bila najvažnija'