BERLIN, GERMANY - FEBRUARY 13: Jiri Menzel attends the Ken Loach Hommage during 64th Berlinale International Film Festival at Berlinale Palast on February 13, 2014 in Berlin, Germany. (Photo by Target Presse Agentur Gmbh/WireImage)
WireImage
BERLIN, GERMANY - FEBRUARY 13: Jiri Menzel attends the Ken Loach Hommage during 64th Berlinale International Film Festival at Berlinale Palast on February 13, 2014 in Berlin, Germany. (Photo by Target Presse Agentur Gmbh/WireImage)
WireImage

Feljton Jiří Menzel

Šarmantni oskarovac obožavao je žene, no u brak je ušao tek u starosti, nakon ljubavnog trokuta

  • 13.09.2020. u 20:00

  • Autor:
    • Copyright Gloria,
    • Feđa Kalebić

Nedavno preminuli češki redatelj imao je mnogo uspona i padova, borio se s cenzurom i bio zabranjivan, ali je cijeli život bio bonvivan i zakleti neženja - sve do 67. godine, kad je rekao ‘da’ četiri desetljeća mlađoj novinarki Olinki.

"Dragi moj Jirka, hvala ti na svakom danu koji sam mogla provesti s tobom. Svaki je bio prekrasan", tim se riječima Olga Menzelova oprostila od svog muža, češkog filmskog redatelja Jiříja Menzela, koji je umro 5. rujna. Slavni filmaš, dobitnik Oscara 1967. za crnu komediju “Strogo kontrolirani vlakovi”, koji je u karijeri zbog smjene političkih režima imao mnogo uspona i padova, snimio je i filmove “Selo moje malo”, “Ševa na žici” i “Služio sam engleskog kralja” te bio jedan od rodonačelnika češkog novog vala - iako je sam tvrdio da nije umjetnik i da svoj uspjeh više zahvaljuje sreći nego talentu i ambiciji.

Jiří Menzel rođen je 23. veljače 1938. u Pragu. Njegov otac Josef bio je neko vrijeme novinar, ali je dobio otkaz pa je radio kao prevoditelj, pisao knjige za djecu i poslije se zaposlio kao dramaturg u studiju autora animiranih filmova Jiříja Trnke. Majka Božena Jindřichová bila je krojačica koja je poslije udaje i rođenja Jiříja i njegove sestre blizanke Hane postala kućanica.

Odrastanja u Pragu pod njemačkom vlašću u doba Drugog svjetskog rata Jiří se slabo sjećao.

 

- Nisam imao pojma da živimo u okupiranoj zemlji. Nismo smjeli govoriti neke stvari i majka se bojala da ću u javnosti reći nešto što je bilo zabranjeno - rekao je o tom razdoblju svog djetinjstva.

Liebe Nach Fahrplan, 1960er, 1960s, Film, Ostre Sledovane Vlaky, Liebe Nach Fahrplan, 1960er, 1960s, Film, Ostre Sledovane Vlaky, Vaclav Neckar, Jitka Bendova Milos (Vaclav Neckar) liebt die junge Zugbegleiterin Masa (Jitka Bendova) - rein platonisch, da er Schwierigkeiten hat, seine Maennlichkeit unter Beweis zu stellen. *** Local Caption *** 1966,Image: 145106221, License: Rights-managed, Restrictions: Nur redaktionelle Nutzung im Zusammenhang mit dem Film. Editorial usage only and only related to the movie. Im Falle anderer Verwendungen, kontaktieren Sie uns bitte. For other uses, please contact us., Model Release: no, Credit line: IFA Film / United Archives / Profimedia
IFA Film / United Archives / Pro

Vaclav Neckar i Jitka Bendova u filmu ‘Strogo kontrolirani vlakovi’, 1966.

 

Mali Jiří je volio čitati, ali se u školi nije isticao. Bilo mu je dosadno i imao je slabe ocjene, na veliku žalost svojih roditelja. Više od škole sviđalo mu se logorovanje s izviđačima, gdje je, kaže, naučio neke osnovne životne vrijednosti, a kad je imao petnaest godina, uz školu se zaposlio kao pomoćni radnik u tiskari i nakon što bi namjestio strojeve kratio je vrijeme pišući pjesme.

Zaljubio se u kazalište

U to se vrijeme zaljubio u kazalište, gledao sve predstave koje je mogao i maštao da će jednog dana imati vlastitu kazališnu kuću i glumce s kojima će raditi svoj vlastiti repertoar pa je poslije srednje škole odlučio upisati kazališnu režiju na Akademiji muzičke umjetnosti, ali je doživio hladni tuš - na prijemnom ispitu rekli su mu da nije talentiran. Nije ga to pokolebalo, počeo je raditi na televiziji koja se tada tek stvarala i radio sve moguće poslove, a zatim se uspio upisati na filmsku i televizijsku akademiju FAMU. Profesori su bili vodeći čehoslovački filmaši, a s Menzelom su studirali kasnije veliki redatelji i pisci kao što su Miloš Forman, Jan Němec, Václav Havel i Věra Chytilová.

Među predavačima je bio redatelj Otakar Vávra, koji mu je postao mentor i uzor. Vávra je mladog Menzela i druge studente vodio u studio Barrandov, u jugozapadnom dijelu Praga, da vide kako se stvaraju filmovi, kako se treba ponašati profesionalno, kako sve pripremiti prije snimanja…

- Novi redatelj može snimiti film uz puno truda i instinkta, ali mora znati svoj zanat. Režirati nije teško, ali rezultat ne mora uvijek biti dobar. Zato nije pametno skrivati film prije premijere. Prikažite ga svakome tko razumije film i režiju, nije bitno je li profesionalac. Možda ćete od njega čuti nešto korisno - istaknuo je.

János Bán i Marián Labuda u filmu ‘Selo moje malo’, 1985.

 

Na Akademiji je diplomirao 1963. kratkim filmom “Umro nam gospodin Foerster”. Uz pomoć Otakara Vávre uspio je nagovoriti da u njemu glume tada najveće čehoslovačke zvijezde Bohus Záhorský i Svatava Hubenáková, s kojima mu je bilo lagano raditi. Poslije diplome i sam je pomalo glumio, a onda je morao otići na odsluženje obaveznog dvogodišnjeg vojnog roka. Imao je sreće jer su ga angažirali da snima dokumentarce koji su se prikazivali poslije filmskih projekcija za vojnike pa te dvije godine nije proveo na vojnim vježbama, nego iza kamere.

'Nismo bili pokret'

Nakon vojske ga je Věra Chytilová pozvala da snimi kratki film “Biseri na dnu”, dio omnibusa prema pričama Bohumila Hrabala, koje su osim nje režirali Jan Němec, Evald Schorm i Jaromil Jireš.

- Svi su muškarci bili ludi za Verom. Bila je prekrasna i radila je filmove koji su bili prava umjetnost, za razliku od mojih. Ja sam u toj grupi bio najmlađi i najmanje ambiciozan. Kao student se uopće nisam izdvajao - prisjetio se Menzel mnogo godina poslije toga razdoblja.

Omnibus je postao jedan od najvažnijih filmova čehoslovačkog novog vala, koji je u doba popuštanja krutih normi komunističkog režima otvorio vrata drukčijem pogledu na svijet koji više nije morao robovati socijalističkom realizmu.

 

- Sad se o nama govori kao o pokretu, ali to nije točno. Svi smo se poznavali i družili, ponekad izlazili zajedno u pivnice i razgovarali o filmu i o djevojkama, ali nismo imali nikakav filmski program, teoriju ili manifest - objasnio je poslije Jiří Menzel.

Već sljedeće godine dobio je novi angažman: svoj prvi dugometražni igrani film “Strogo kontrolirani vlakovi”, opet prema djelu Bohumila Hrabala.

Moi qui ai servi le roi d'Angleterre Obsluhoval jsem anglického krále Year: 2006 - Czech Republic / Slovakia Director: Jiri Menzel
Photo12 via AFP

Scena iz filma ‘Služio sam engleskog kralja’, 2006.

 

- Zapravo sam imao sreće što sam ga dobio. Film je, naime, bio ponuđen drugim redateljima, ali ga nitko nije htio pa su ga na koncu dali meni. Želio sam samo snimiti film koji će se svidjeti gledateljima jer smatram da prevelika umjetnička ambicija može postati preveliki uteg, kao da su vam noge svezane lancima - otkrio je Menzel.

Pričom o mladom otpravniku vlakova Milošu Hrmi na maloj željezničkoj stanici u doba Drugog svjetskog rata, suočenom s ljubavnim problemima i strahovima, sjetnoj komediji s tragičnim krajem u kojoj su rat i politika na periferiji zbivanja, Menzel je postigao veliki uspjeh i svjetsku slavu. Nagrađen je Zlatnim globusom i Oscarom za najbolji strani film, ali financijski nije najbolje prošao.

- Dobio sam 30 tisuća kruna, što je bilo dovoljno da kupim zeleni istočnonjemački automobil, a svi moji kolege od honorara za režiranje kupovali su puno skuplje, zapadnjačke automobile - iskreno je izjavio Menzel.

Odbio Hollywood

Zbog Oscara je otputovao u Ameriku, gdje su mu poslije dodjele ponudili dvogodišnji ugovor da ostane i režira filmove u Hollywoodu, ali nije pristao. U domovini se bolje osjećao i nije je želio napustiti.

- Što se tiče rada u Americi, žalim jedino za ho­­­li­­­­vudskim honorarima - priznao je kasnije. I ne samo to, nego i da je pomalo “alergičan na titulu oskarovca, jer puno je dobrih filmova koji nisu dobili tu nagradu. I Oscar je svojevrsna igra sreće”.

Nakon “Strogo kontroliranih vlakova” za svoj sljedeći film odabrao je “Ševe na žici”, opet prema romanu Bohumila Hrabala, o ljudima koje vlast optužuje da su buržujski elementi pa ih treba preodgojiti napornim radom. No, u doba kad je film bio završen, klima se promijenila.

Praško proljeće promijenilo se u sumornu, tamnu zimu.

 

Liberalna komunistička vlada je smijenjena, a u Prag su ušli sovjetski tenkovi. “Ševa na žici” je zabranjena, a Menzel proskribiran kao i mnoge drugi njegovi kolege koji više nisu mogli režirati.

Plakat za film ‘Prevoditelj’ iz 2018., posljednji u kojem se Jiří Menzel pojavio kao glumac.

 

- Zapravo mi nitko ništa nije rekao. Samo sam od drugih ljudi čuo da je moj film u bunkeru. Cenzura, naime, službeno nije postojala, nego je sve bilo mnogo suptilnije. Kontroliralo se na svakom koraku. Prvo je netko trebao odobriti ideju za film, potom scenarij, na setu je stalno bio prisutan producent koji je bio neka vrsta političkog komesara, nadgledala se i postprodukcija i rezovi, distribucija, a i kad bi sve to prošlo, mogli su vam zbog neke glupe sitnice reći da promijenite dio filma. Da ništa ne mijenjaju, njihovi bi nadređeni mogli pomisliti na zapravo nisu potrebni - objašnjavao je kako se živjelo i radilo u to doba.

Neki tako nisu mogli ni živjeti ni raditi, poput Miloša Formana i Ivana Passera, koji su uz puno sreće pobjegli na Zapad i poslije ostvarili holivudske karijere. Iz Čehoslovačke su izašli kad su čuli da se tenkovi približavaju Pragu, a iako nisu imali izlaznu vizu (koju je tada bilo gotovo nemoguće dobiti), Formana je na granici prepoznao vojnik koji je volio njegove filmove pa ih je pustio da prođu.

Budući da nije mogao režirati, Menzel je u to doba živio od ušteđevine i uz pomoć prijatelja koji su mu vraćali novac što im ga je posuđivao u boljim vremenima.

 

Povremeno bi dobio neki angažman kao glumac, primjerice u “nekom glupom dječjem filmu u Istočnoj Njemačkoj”, kako je to 1999. ispričao Glorijinom novinaru u intervjuu dok je u Hrvatskoj režirao kazališnu predstavu “Nemoćnik u pameti” s ansamblom zagrebačke Komedije.

Sviđale su mu se naše djevojke

U Hrvatskoj mu je to bila već četvrta režija, a u našu zemlju dolazio je i poslije - ne samo zbog posla, nego i na ljetovanje, a priznao je i da mu se sviđaju naše djevojke.

- Volim njihov ten i slavenske obline koje ih rese čak i kad su vrlo vitke.

Jiří Menzel u to je doba imao 61 godinu, ali iako je slovio za šarmantnog, duhovitog zavodnika, još je bio neženja.

snimio Damil Kalogjera 03082009
Talir - Pero Kvrgic i Jiry Menzel
Damil Kalogjera

U Dubrovniku s Perom Kvrgićem, njemu najdražim hrvatskim glumcem.

 

- Ne prezirem brak, ali mislim da svatko sam kroji svoju sudbinu. Kad sam bio mlad, razmišljao sam o očinstvu i braku, ali sam shvatio da ne bih bio dobar otac jer sam preveliki sebičnjak. U vrijeme kad drugi obično osnivaju obitelj bio sam u vrlo nestabilnoj životnoj situaciji: nisam imao stalni posao i bilo bi vrlo nerazumno i neodgovorno da sam se oženio i imao djecu. A poslije tridesete ljudi već imaju navike kojih se nerado odriču - ispričao je za Gloriju.

Dotada je bio u puno ljubavnih veza, ali bi uvijek nalazio načina da ih prekine kad bi mu se učinilo da bi mogle prerasti u nešto dublje i trajnije.

 

- Jednostavno se ne želim vezati. Niti ikoga vezati uz sebe - govorio je redatelj, koji je na pitanje što bi htio imati sa sobom kad bi se našao na nekom pustom otoku odgovarao da bi mu neka djevojka bila puno draža od bilo koje knjige.

S vremenom je stroga kontrola popuštala pa je, primjerice, nakon niza kazališnih predstava i televizijskih filmova osamdesetih godina prošlog stoljeća ponovno dobio priliku da režira filmove. Njegovo najbolje ostvarenje tih godina je “Selo moje malo”, za koji je opet bio nominiran za Oscara, a iako ga ovaj put nije dobio, s tim je filmom postigao veliki uspjeh.

Tajna dobre komedije

- Dobra komedija treba biti o ozbiljnim stvarima. Ako počnete govoriti o ozbiljnim stvarima preozbiljno, ispadnemo smiješni - govorio je.

Nakon baršunaste revolucije, kad se Če­­hoslovačka oslobodila komunističke vlasti i sovjetske stege, a predsjednik postao njegov nekadašnji školski kolega Václav Havel, Jiří Menzel više nije bio nestašni dečko češkog filma, nego veteran s mnogo uspona i padova u karijeri i životu.

Facebook

S Olgom Kelymanovom i kćerima Evom Marijom i Annom Katarinom.

 

Njegov je film “Ševe na žici” izašao iz bunkera, slavodobitno je prikazan na filmskom festivalu u Berlinu i osvojio je glavnu nagradu. Uslijedilo je razdoblje kada je praktični radio što je htio, sudjelovao kao član žirija na svjetskim festivalima, gostovao u kazalištima diljem Europe, glumio u filmovima nove generacije redatelja...

U to je doba već živio na Hradčanyma, najelitnijoj četvrti Praga, u blizini rezidencije Václava Havela. I dalje se nije htio vezati, nije ni pomišljao na brak i obitelj - a u toj ga je nakani podržavala i sestra blizanka Hana.

- Hana i ja nismo nerazdvojno, sudbinski vezani, kako se obično za blizance misli. Ona je godinama živjela u drugom gradu, a kad su joj djeca odrasla, počela se brinuti za mene - i spasila me od braka. Muškarci u brak, naime, ne ulaze iz ljubavi, nego da bi im žena prala čarape, kuhala i glačala - priznao je novinaru Glorije.

Fatalna ljubav

No, brak na kraju ipak nije izbjegao. Otkako je potkraj devedesetih upoznao četrdeset godina mlađu sportsku novinarku Olgu Kelymanovu, koju on zove Olinka, promijenio je svoje mišljenje. Ona je u to doba bila u vezi s redateljem Jaroslavom Brabecom, neko su vrijeme čak živjeli u svojevrsnom ljubavnom trokutu. Menzel je uz svoju mladu djevojku, bivšu atletičarku koja je voljela rolati, plivati, skijati i planinariti, i sam postao aktivniji. I rolanje mu je dobro išlo, tvrdi, sve dok nije pao i slomio bedrenu kost - a ta im je nesreća promijenila život.

jiri menzel i olinka_moj dom_foto Vedran Peteh gloria 389
Vedran Peteh / Cropix

Na terasi u Hradčanyma, elitnom kvartu Praga.

 

- Dugo sam se protivila useliti u njegov stan. No, kad je Jiří poslije nezgode ostao šest tjedana u bolnici, to se pokazalo kao najjednostavnije rješenje: moj je stan bio na jednom kraju Praga, njegov na drugom, a bolnica na trećem. Uz posao, studij i svakodnevne posjete Jiříju, kojem je uvijek trebala neka sitnica iz njegova doma, jednostavno sam bila rastrgnuta - ispričala je Olga Kelymanová Glorijinoj novinarki koja ih je posjetila u njihovu prekrasnom domu od 300 četvornih metara, uređenom poput američkog lofta. A kad se jednom uselila, više nije imalo smisla iseljavati se.

- Jiří obožava ovaj stan i veoma je ponosan na njega. I ja se ugodno osjećam jer je svijetao, prostran, topao... - objasnila je.

Žena koju je Menzel volio iznad svega... Ni godine ni bolest nisu ih obeshrabrili: 'Ništa ne završava smrću'

Ugodno su se oboje osjećali i na putovanju po Tajlandu 2004., gdje je dotadašnji zakleti neženja zaprosio i odmah se vjenčao sa svojom Olinkom.

No, i u braku se ponašao kao i u prijašnjim ljubavnim vezama. Od svojih je partnerica tražio slobodu, ali im ju je i davao. Kad je Olga 2008. rodila kćer Annu Karolínu, nisu skrivali da je njezin biološki otac Jaroslav Brabec. Šest godina kasnije Olga je carskim rezom donijela na svijet Menzelovu kćer Evu Mariju pa se obitelj povećala za još jednog člana.

- Kad Jaroslav vodi kćer u zoološki vrt, normalno je da će povesti i Evu Mariju. Nekad ih on čuva, ako mi imamo drugih obaveza. Zapravo se svi odlično slažemo i nikad si ne pravimo probleme - ispričala je Olga kako izgleda njihov obiteljski život.

Sve se činilo idilično, no onda je prije tri godine Jiří Menzel doživio teški moždani udar, bio tjednima u induciranoj komi, a iako se poslije oporavio, zdravlje mu je bilo narušeno. Umro je kod kuće 5. rujna, uz svoju Olinku i kćeri. A samo nekoliko tjedana ranije još je bio pun planova - želio je snimiti dokumentarni film o Jaromíru Jágru, češkom hokejašu i nacionalnom heroju, koji je pristao ponovno navući klizaljke i stati na led da ga snima drugi češki nacionalni heroj.

Lijepo je u Hrvatkskoj

Prvi put je u Hrvatskoj trebao režirati još početkom sedamdesetih godina, ali ga vlasti nisu pustile iz zemlje. Početkom osamdesetih dobio je dopuštenje, ali su mu kao proviziju uzeli 80 posto honorara. S liberalizacijom režima postotak se smanjivao. Sredinom osamdesetih, kad je u zagrebačkom kazalištu &TD režirao predstavu ‘Tri u drugom’, morao je dati samo 20 posto. Kasnije je režirao i u Dubrov­niku i u Zagrebu, 2002. je odigrao ulogu i u hrvatskom filmu “Potonulo groblje” Mladena Jurana. U našoj zemlji je snimao i dokumentarce, na primjer “Moj Dubrovnik”, a kad je 2010. primio priznanje Libertas Film Festivala za poseban doprinos filmu, rekao je da se u Dubrovniku osjeća kao kod kuće.

- Dokumentarci koje snimam po Hrvatskoj ideja su dokumentarnog programa HRT-a. Kad su me angažirali, upozorio sam ih unaprijed da nikad nisam snimao dokumentarce. Imao sam lošu ocjenu iz tog predmeta - rekao je. A osim nagrade, dobio je još jedno priznanje. Naime, zahvaljujući svom radu u Hrvatskoj, ali i zbog toga što je pozivao Čehe da posjete Dubrovnik u doba kad je u Bosni još bjesnio rat pa su se mnogi bojali doći, do kraja života bio je oslobođen plaćanja turističke pristojbe u tom gradu.

Vedran Peteh / Cropix

U središtu stana je velika biblioteka okupana svjetlom.

 

Najveća životna greška

Glorijina ekipa ekskluzivno je 2002. posjetila Jiříja Menzela u njegovu prekrasnom domu u Hradčanyma, elitnoj četvrti Praga. Stan od 300 četvornih metara, s velikom krovnom terasom, nalazi se u potkrovlju secesijske zgrade, prekriven je svijetlim mekanim tapisonima i opremljen namještajem od svijetlog drva, rađenim po mjeri. Menzel se s vlasnikom zgrade dogovorio da će je potpuno obnoviti i uvesti dizalo, a zauzvrat će ga on pustiti da potkrovlje uredi po svom ukusu i u njemu uživa do smrti.

- To mi je najlošiji dogovor u životu - priznao je Glorijinoj novinarki. Takvi skupi zahvati rade se inače u zamjenu za vlasnički odnos, ali Menzel - kao i većina umjetnika - nije imao smisla za biznis.

Pročitajte i:

Ena Begović: Dva desetljeća bez glumačke dive koja se najviše od svega bojala baš vožnje

Obožavana kolumnistica Glorije: 'Ljubav svakome, pin nikome!' - fascinantan život Žuži Jelinek

Slavna nobelovka promijenila je svijet, a uvlačili su je u skandale i zamjerali joj što je strankinja i žena

Filantrop kojeg ne vole: Životni put čovjek koji je promijenio svijet i donirao milijarde, a nije morao

Život posvetila pravima žena! Gloria Steinem bolno djetinstvo pretočila u borbu vrijednu divljenja