zagreb 05.07.2019
Dana Budisavljevic - redateljica
foto vedran peteh
Vedran Peteh
zagreb 05.07.2019
Dana Budisavljevic - redateljica
foto vedran peteh
Vedran Peteh

Veza po prezimenu

Zagrebačka redateljica 9 godina snimala potresnu priču: Tko je kućanica koja je spasila više od 10 tisuća djece

  • 19.07.2019. u 09:51

  • Autor:
    • Jagoda Zamoda

Zagrebačka redateljica i producentica Dana Budisavljević u film je pretočila nevjerojatan pothvat žene koja je tijekom Drugog svjetskog rata spasila više od deset tisuća djece iz ustaških logora .

Motive 50-godišnje zagrebačke kućanice iz ugledne građanske obitelji, supruge cijenjenog kirurga, majke dviju kćeri i bake tek rođene unučice da se za Drugoga svjetskog rata upusti u riskantnu akciju spašavanja djece pokušala je rasvijetliti Dana Budisavljević u svom prvom cjelovečernjem filmu "Dnevnik Diane Budisavljević - o najboljim ljudima u najgorim vremenima", koji je u četvrtak premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Puli. Za humanitarku Dianu Budisavljević, podrijetlom Austrijanku - koja je govorila da njezin život nije vredniji od života nedužno progonjenih, a čije je ime desetljećima bilo prekriveno velom tajne - nagrađivana autorica dokumentaraca Dana Budisavljević (44) doznala je slučajno prije devet godina. Za posjeta Spomen-području Jasenovac od tadašnje ravnateljice Nataše Jovičić dobila je knjigu "Dnevnik Diane Budisavljević" - uz pitanje jesu li možda u rodu.

- U obitelji se spominjalo ime kirurga Julija Budisavljevića, ali moj tata nije znao i za Dianu. Baka Danica vjerojatno ih je oboje poznavala jer se družila s Julijem i suprugom, ali svakako smo u daljnjem rodu s njim. Diana je očito bila vrlo samozatajna, rijetko je izlazila, a svoju ratnu epizodu nikad nije spominjala jer o tome joj je bilo prebolno govoriti. Vlasti su joj, naime, 1945. oduzele brižno vođenu kartoteku s imenima i fotografijama više od deset tisuća, uglavnom srpske djece koju je od 1941. sa svojim suradnicima izbavila iz ustaških logora u Lobor-gradu, Sisku, Jasenovcu i Gradiški, spasivši ih od sigurne smrti. Razočarana i povrijeđena jer nije mogla završiti svoju životnu misiju, preživjele mališane povezati s roditeljima, odabrala je šutnju i sve donedavno nije se znalo za njezinu hrabrost. Nakon Dianine smrti, a umrla je 1978. u Innsbrucku, njezina je unuka Silvija Szabo sređujući ostavštinu pronašla u drvenom kovčegu dnevnik, pohranjen ispod benkica njezinih kćeri Jelke i Ilse koje je čuvala za unučad - priča Dana Budisavljević.

zagreb 05.07.2019
Dana Budisavljevic - redateljica
foto vedran peteh
Vedran Peteh

Film zagrebačke redateljice prikazan je na festivalu u Puli, a bit će prikazan i u Motovunu prikazan na festivalima u Puli i Motovunu

Od Silvije Szabo, umirovljene profesorice psihologije, doznala je da je Diana odrasla u uglednoj trgovačkoj obitelji Obexer, u mladosti je pisala pjesme, voljela je prirodu i odlazila u lov sa svojim ocem Maxom, uživala u krimićima svoje vršnjakinje Agathe Christie, svirala je klavir i najradije slušala Wagnerovu glazbu. Kao mlada djevojka doživjela je tragediju kad je od leukemije umro njezin brat Herman, a roditelji su se nakon toga ubrzo rastali, što je za nju bilo vrlo bolno i traumatično. U tome je možda jedan od motiva njezine velike humanosti i brige da nakon rata ponovno spoji djecu s roditeljima. Deset godina starijeg Zagrepčanina Julija Budisavljevića upoznala je dok je kao mladi liječnik radio u Innsbrucku, gdje je i studirao medicinu, a ona pohađala tečaj za njegovateljice. Vjenčali su se 1917., dvije godine poslije 28-godišnja Diana sa suprugom je došla u Zagreb, a živjeli su u stanu na Svačićevu trgu. U dnevniku, koji je Diana nazvala "izvještaj o radu", o sebi uopće ne piše: to je zapravo povijesni dokument o velikoj humanitarnoj akciji koju je pokrenula i vodila s brojnim suradnicima.

Diana s bratom Hermanom u Innsbrucku

Jpeg

Obitelj Budisavljević 1930-ih godina na Rabu: Julije, Diana i kćeri Jelka i Ilse

I Dana je - fascinirana tim štivom prepunim imena i prezimena - uronila u potpuno nepoznati Zagreb. Da bi doznala tko su bili Dianini suradnici, u istraživanju joj je pomagao povjesničar i komparatist Silvestar Mileta: obišli su 25 arhiva i muzeja u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Njemačkoj i Austriji, prelistali stare telefonske imenike, proučavali arhiv groblja Mirogoj... Planirala je snimiti dokumentarac, posao se oduljio i nakon devet godina snimila je dokumentarno-igrani crno-bijeli film. Znala je da će naslovnu ulogu dodijeliti Almi Prici zato što je samozatajna i u sebi nosi neki misterij, a i glavna junakinja Diana do kraja ostaje enigma. Kako je željela da sve bude što autentičnije, u filmu se pojavljuje i četvero spašenih. Troje od njih naklonilo se publici u pulskoj Areni nakon prikazivanja filma.

Redateljica Dana Budisavljević s glumicom Almom Pricom u zagrebačkoj palači Winkler na snimanju filma "Dnevnik Diane Budisavljević"

Alma Prica u filmu glumi Dianu Budisavljević, a slovenski glumac Igor Samobor njezina supruga Julija

- Osjećala sam veliku odgovornost, u početku mi se činilo da nisam dorasla ovom filmu, da je to iznad mojih mogućnosti. Imala sam veliko strahopoštovanje pred takvim djelom i temom, i pitala se - jesam li toga dostojna. Često sam o tome razgovarala sa svojom producenticom Miljenkom Čogeljom i snagu da ne odustanemo pronalazile smo u Dianinoj upornosti i hrabrosti. I ona je na početku svoje misije mislila da ne može, a što je sve uspjela napraviti, pa sam rekla samoj sebi - ako je mogla Diana, mogu i ja! Natjerala sam se da donekle svladam dotad meni nepoznate vještine igranog filma, i to ne bilo kakvog, nego kostimiranog. Jer po struci nisam redateljica, nego montažerka - kaže svestrana Dana Budisavljević: direktorica je producentske kuće Hulahop, koju je prije 13 godina osnovala s Olinkom Višticom, osnivačica je Festivala studentskog filma FRKA, bila je u timu koji je 1999. pokrenuo Motovun film festival, s Nenadom Puhovskim suosnivačica je ZagrebDoxa... A kao učenica Pete gimnazije volje­la je prirodoslovlje i željela postati znanstvenica. Spremala se za studij geografije i geologije, ali kako ju je gledanje filmova u kinu ispunjavalo, kaže, snažnim spletom osjećaja, otišla je na prijamni i na Akademiju da si poslije ne bi predbacivala zato što ipak nije pokušala. Kako je za odsjek režije ili kamere trebalo donijeti neki svoj dotadašnji rad, ali ne i za montažu, učinilo joj se to kao ulaz na mala vrata na Akademiju. Svojima nije niti najavila što namjerava, ali otac Boško Budisavljević, arhitekt, i majka Gordana Telenta, ekonomistica, ionako se nikada nisu upletali u kćerine odluke.

Dana Budisavljević i Olinka Vištica 2016. na proslavi deset godina producentske kuće Hulahop koju su zajedno osnovale

Roditelji i Danin dvije godine stariji brat Srđan Telenta, prevoditelj i sudski tumač za engleski, francuski, njemački i srpski, protagonisti su u njezinu dosad najpoznatijem dokumentarcu - "Nije ti život pjesma Havaja" - u kojem je "izišla iz ormara", progovorila o tome da je gay, o suočavanju s roditeljskim prvotnim neprihvaćanjem te propitkivanjem zašto su tako reagirali kad im je s 25 godina rekla da je privlači njezin spol.

- Koliko je bilo hrabro napraviti takav film o "outanju", toliko je bilo još hrabrije od moje obitelji da u tome sudjeluje. Njihov pristanak na snimanje, deset godina nakon mog priznanja da sam gay, značio je da su mi htjeli zapravo pokazati da me vole i prihvaćaju. A to je dar i velika povlastica, što mi je i dalo snagu. Sjećam se brojnih dijaloga s mamom koja se bojala nekih svojih promašaja, poput onog da sam postala takva jer je na mene utjecala njezina rastava braka... Željela je da imam muža i djecu. I ja sam to željela, zapravo, htjela sam zadovoljiti tu sliku jer osjećala sam očekivanja okoline. Trebale su mi tri godine da se suočim sa snimljenim materijalom i završim film. Njime sam razbila sve svoje strahove, film nije pomogao samo meni nego i mnogim drugima jer u svakoj obitelji postoje traume o kojima se šuti, a neke se stvari mogu riješiti razgovorom - uvjerava Dana koja je za "Havaje" dobila posebnu nagradu žirija i publike na ZagrebDoxu 2012. Premda su je već u srednjoj školi privlačile cure, htjela je biti uzorna, dobra i neprimjetna djevojka, nije željela ići protiv struje i upuštala se u veze s, kaže, krasnim dečkima.

S mamom Gordanom, bratom Srđanom i tatom Boškom na premijeri dokumentarca ‘Nije ti život pjesma Havaja’ nagrađenog 2012. na ZagrebDoxu

- Ali to nije bilo za mene. Jednostavno, shvatila sam da među nama nema kemije, ali ja sam se dečkima sviđala i to me užasno zbunjivalo jer mene nisu prepoznavale cure, nego dečki - iskrena je filmašica koju privlače samozatajne žene, introvertiranije od nje, one koje je smiruju.

- Voljela bih imati dijete, što mi je nekad bilo nezamislivo, a sad - kad sam već toliko toga u životu odvalila - postaje zamislivo. Jedna moja kolegica producentica, kojoj je isto godina kao i meni, lani je rodila i to mi daje nadu da možda još nije kasno. Osjećam da sam sazrela, da više nisam toliko koncentrirana samo na sebe, filmove ili svoj posao i da bih se znala brinuti o nekome - zaključuje Dana Budisavljević.