Već mjesecima mediji vrve o Danijelu Peku i filmu Nebojše Slijepčevića "Čovjek koji nije mogao šutjeti" čiji je producent, a koji je lani osvojio Zlatnu palmu u Cannesu i nominaciju za nagradu Oscar. Pek je sada u nešto drukčijoj ulozi - onoj umjetničkog ravnatelja Pula Film Festivala. Dovesti ga na snimanje u Zagreb činilo se nemogućom misijom. Javio se s kratkog ljetnog predaha koji je proveo na Lopudu, sa suprugom, dugogodišnjom suradnicom, producenticom i majkom njihova dva sina Katarinom Prpić. Zajedno dijele sve: filmske vrhunce, roditeljske rasporede, strategije i snove. Priznao nam je da je pokušaj odmora završio s antibioticima i obiteljskom virozom. Tipičan scenarij poznat mnogim roditeljima. Na snimanju se pojavio u zen izdanju - smiren, nasmiješen, s čajem u ruci i ispeglanom košuljom koju je ponio sa sobom. Došao je ravno iz Buzeta, gdje već nekoliko godina živi sa svojom obitelji, daleko od urbane gužve. Za Peka Pula nije samo festival, nego mjesto gdje domaći filmovi dobivaju novu priliku za putovanje prema publici i priznanju. Podijelio je s nama svoju viziju festivala koji mora imati puls - od međunarodnih hitova do mikrobudžetskih dragulja, od radionica do projekcija za sve ukuse. A dok svi još prepričavaju Cannes i Hollywood, Danijel mirno i odlučno gradi budućnost hrvatskog filma, bez pompe, ali s ogromnom strašću. I nakon razgovora relaksirano se odvezao natrag u svoj mirni svijet Istre - jer tako očito sve radi: s mudrošću i bez žurbe.

Koliko Pula zapravo mijenja svoj DNK?

- Novo vrijeme u Puli već je stiglo, osjećam ga svake godine dok s cijelim timom pripremamo festival. Sve što spominjete samo su male manifestacije toga. Regionalni program prirodni je put razvoja festivala: naša publika je sve radoznalija i zahtjevnija, zanima je što rade i kakve filmove vole i drugi oko nas. Godinama slušamo usporedbe hrvatskog i srpskog filma, no sada je vrijeme da pravo stanje i sami procijenimo u Puli. Slušamo publiku i njihove želje, zato projekcije u Areni počinju u 21.15, kako bi što veći broj gledatelja mogao pogledati oba večernja filma. Radionice za razvoj projekata, promociju i distribuciju, gostovanja filmova iz Pule u nezavisnim kinima, prepoznavanje važnosti glumačkih zvijezda, Zlatne arene za najbolja ostvarenja - sve su to mali alati kojima želimo doći do kvalitete. To je način da Pula zaista bude vjetar u leđa hrvatskom filmu. Mijenjamo li DNK festivala? Ne bih rekao, samo ga podsjećamo da i filmovi i festival imaju više publika - ne samo onu u svečanim ložama. Kroz 70 godina festival je bio i izuzetno zatvoren i konzervativan, pa onda u idućem razdoblju otvoren i progresivan - sve je to već doživio. Ali drago mi je ako se primijeti promjena u pristupu, naš pokušaj da festival više komunicira i s publikom i s filmašima, a manje sam sa sobom. Veseli me što taj princip sve više vidimo i u hrvatskom filmu.

Pogledajte Glorijin podcast s Danijelom Pekom i Tihanom Lazović

Na što ste najponosniji u ovogodišnjoj selekciji? I gdje ste možda svjesno riskirali? Glavni program donosi i dokumentarne i animirane filmove, a otvaranje s "Južinom" zvuči kao pametan bunt protiv navike da se veliki festivali otvaraju "velikim" filmovima.

- "Južina" je prije svega dobar film: emotivan i zabavan, pametan, a lagan za gledanje. Uz to predstavlja jedno od čuda hrvatskog filma, kad vidite u kojim uvjetima i s koliko novca je napravljen. Oba su kriterija bila bitna za odluku o filmu otvaranja i vjerujem da će publika i ovoga puta biti zadovoljna. To nije bunt protiv "velikih" filmova - to je poziv da ozbiljno shvatimo "male". Kinematografija se sastoji i od jednih i od drugih, i od filmova za malu, posvećenu publiku kojoj je film poticaj za promišljanje i isključivo kulturni proizvod, i filmova koje volimo gledati u velikom kinu s velikim društvom, koji će nas prvenstveno razveseliti. Ja osobno volim filmove koji će me istodobno i zabaviti i zamisliti - to je jedna od najvažnijih karakteristika sedme umjetnosti i razlog zašto je toliko snažna i bitna. Možemo biti ponosni što drugi put u tri godine u programu imamo dugometražni animirani film te da su još dva animirana filma na putu prema publici u razvojnim programima Pule Pro. I ove godine imamo filmove za djecu, kinohitove, festivalske uspješnice, sjajne manjinske koprodukcije, čak četiri dokumentarna filma. Ne bih rekao da smo riskirali mi - riskiraju filmaši koji rade te filmove, dugotrajno i teško, s malim šansama za uspjeh. I nakon svega trude se doći do publike. Mi im u tome želimo pomoći, zato imamo "mali" film na otvaranju i dokumentarac u glavnom terminu u subotu navečer. To je "Fiume o Morte", ove godine najgledaniji hrvatski film u kinima, kao pravi dokaz tvrdnje profesora Puhovskog da ne postoji dokumentarni i igrani film, postoji samo film.

Kako gradite program koji se ne srami ni popularnosti ni ozbiljnosti?

- Prije tri godine pokrenuli smo program "Scenarij kinohita". Moj kolega, filmski izbornik Mario Kozina, osmislio je divan opis tog programa - razvoj filmova koji uspješno spajaju komercijalni i umjetnički senzibilitet. Vjerujemo da umjetnost ne mora bježati od publike, niti publika od zahtjevnih tema. Zato imamo i "Supermana", "Nakon ljeta", "Štrumpfove" i "Bumbarovo ljeto", ali i "Mirotvorca", "Zečji nasip" i "Dobru djecu". Manje su za film bitni žanrovi, usmjerenja i umjetničke ambicije, važnije je je li film dobar. Jesu li "Barbie" i "Oppenheimer", koji su pretprošle godine doslovno vratili ljude u kina nakon covida, popularni ili ozbiljni filmovi? Da sam sebi odgovorim - to su dobri filmovi. Ako na kraju večeri ljudi odu s osjećajem da su nešto doživjeli, a ne samo gledali - uspjeli smo.

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

"Čovjek koji nije mogao šutjeti" napravio je što nitko u novijoj hrvatskoj filmskoj povijesti nije uspio - stigao je do nominacije za Oscara. Čemu vas je ta vožnja naučila o sustavu, publici, a možda i o samome sebi?

- Koliko god smo sretni radi svih uspjeha našeg filma, dijelom mi je žao što je od prethodne nominacije za hrvatski film prošlo više od 50 godina. Ako nešto iz toga trebamo naučiti, to je da svi zajedno, kao filmska industrija i kao zemlja, budemo ambiciozniji, da više cijenimo svoje uspjehe, a učimo iz neuspjeha. Drago mi je da smo, zajedno s Nebojšom Slijepčevićem, koji je napravio ne dobar nego odličan film, dokazali da je veliki uspjeh moguć kad dobro odigramo karte. Nismo samo mala zemlja koja ne može igrati s velikima jer za nas nitko ne lobira i slične izgovore koje obično slušamo. Ili ipak nismo ništa dokazali, s obzirom na to da Oscara nismo osvojili. Kampanja za Oscara bila je čudesno i čudno iskustvo. Katarina i ja smo izuzetno zahvalni svima koji su nas u toj ludoj vožnji podržali, formalno i neformalno, profesionalno i prijateljski. Lista zahvala je duga, preduga za nabrajanje, ali svi znaju tko su.

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Kako uopće prepoznati projekt koji vrijedi proizvesti? Koji vam je osobni kompas kad birate između filmova koji vam stižu na stol - i za vašu produkcijsku kuću Antitalent i za Pulu?

- Vjerujem da se filmom, ali i umjetnošću u svim oblicima, bavimo jer želimo "popraviti" svijet u kojem živimo. Arhitekti to rade zgradama, znanstvenici otkrićima, a mi nečime naizgled manje važnim, ali značajnim za ljudski život. Koliko ste puta citirali rečenicu iz najdražeg filma, donijeli odluku kakvu bi donio vaš filmski uzor ili barem, u trenucima kad vam je bilo teško, pogledali film radi kojeg ste se osjećali bolje? Na taj način u Antitalentu razmišljamo o projektima koje želimo raditi i koje želimo gledati. I moram vas razočarati - ta slika producenta kojem projekti stižu na stol je klišej američkog filma, ne postoji u stvarnosti. Čak ni na festivalu - najčešće se moramo ozbiljno potruditi da dobijemo filmove koje najviše želimo.

Kakvo vam je ljeto kad prođe Pula Film Festival? Postoji li uopće godišnji odmor za producenta?

- Obitelj je svake godine sa mnom na Puli, što im nije lako s obzirom na to da djeca imaju četiri i devet godina i drugačije ideje o tome kako žele provoditi vrijeme nego Katarina i ja. Stoga im želimo uzvratiti time da smo nakon festivala svi zajedno i uživamo u ljetu. No, možete zamisliti da u našoj obitelji uživanje znači i gledanje filmova, ali ih, na moju sreću, više ne biram ja.