Bobo Jelčić , zagrebački kazališni i filmski redatelj i docent glume na Akademiji dramske umjetnosti, rođen prije 44 godine u Mostaru, koji u braku s glumicom Natašom Dangubić ima trogodišnju kćerkicu Lolu Klaru, ovih je dana imao dva razloga za slavlje: predstavu ‘Izlog’ s naturščicima hvale i gledatelji i kritika, a Hrvatski audiovizualni centar odobrio mu je 4,6 milijuna kuna za snimanje filma ‘Obrana i zaštita’
O čemu se radi u filmu “Obrana i zaštita”? – Riječ je o futurističkoj priči koja se odigrava u Mostaru 2020. Kroz intimne ljudske priče želimo pokazati da se tamo stvari sporo mijenjaju.
Imate li u njemu ulogu za suprugu, glumicu Natašu Dangubić? – Jednu ulogu sam napisao specijalno za nju.
Već dvadeset godina radite s dramaturginjom Natašom Rajković: u čemu je tajna vašeg tandema? – U različitosti. U spoju naših suprotnosti nastaje nova kvaliteta: Nataša je čvrsto na zemlji, a ja u oblacima.
Zašto ste posljednju predstavu “Izlog” napravili s naturščicima: jeste li se zasitili profesionalnih glumaca? – U predstavi je 16 naturščika, te tri profesionalna glumca. Nisam se zasitio profesionalaca, nego sam kazalište želio izvesti na ulicu. Zbog toga publika sjedi u izlogu napuštene trgovine u zagrebačkoj Tratinskoj ulici, a izvođači su na ulici. Imate li još tremu uoči premijere svojih predstava? – Uvijek imam tremu, imam je i sad kad razgovaram s vama.
Koju ste vlastitu predstavu gledali najviše puta i zašto? – Često gledam vlastite predstave da se uvjerim da je sve prošlo okej, ne zbog uživanja u njima. Najviše puta sam, vjerojatno, pogledao “S druge strane”, koja je dosad izvedena stotinu puta.
Kako ste kćerkici odabrali ime Lola? – Supruga i ja smo otprilike u isto vrijeme, svatko na svoj način, došli do toga da nam se baš to ime sviđa za kćer. Ime Klara smo joj dodali da zvuči ozbiljnije.
Kako se nosite s fizičkim i psihičkim naporima roditeljstva? – Kako koji dan. Ukratko, što je Lola veća, napori su manji. Danas je vrijeme provedeno s njom čista uživancija, jer možemo pričati i zafrkavati se.
Rođeni ste u Mostaru: koja mjesta su vam u rodnom gradu posebno draga? – Najbolje se osjećam u domu svojih roditelja, te u nekim lokalima.
A u Zagrebu? – Najdraži mi je park s dječjim igralištem u Dalmatinskoj ulici, izlog trgovine u Tratinskoj ulici koji se nalazi na idealnom mjestu za našu predstavu, te kafići Kolaž i Sedmica.
Kako biste u nekoliko riječi opisali tipičnog Hercegovca? – Stereotip je da su Hercegovci bahati, no ja bih prije rekao da su praktični, da najkraćim putem žele stići do cilja.
Koje ljudske osobine najteže podnosite? – Aroganciju, bahatost i ignoranciju.
Kad ste zadnji put zaplakali? – Jučer, dok sam kuhao.
A odjenuli odijelo i kravatu? – Na maturalnoj zabavi.
Što ste željeli postati u djetinjstvu? – Kauboj.
Kad ste zadnji put skuhali ručak i nakon toga oprali posuđe? – Jučer. Skuhao sam integralnu tjesteninu s paradajzom i mrkvicom.
Koja vam je omiljena poštapalica? – Majke ti mile.
Kako reagirate kad se razljutite? – Vrlo sam zatvoren tip i jako sam težak u situacijama kad sve provali iz mene. Kod nas u Mostaru bi se reklo tabijasus, teška narav.
Vode li vas u životu više osjećaji ili razum? – Kako me baci, kako izađem iz kuće. Kad me povedu osjećaji, uključi se razum. I obrnuto.
Što smatrate svojim životnim uspjehom? – Kćerkicu Lolu. Sve drugo je u usporedbi s tim sekundarno.
Kako biste opisali svoj dan iz snova? – Cijeli dan bih proveo s obitelji.