Legendarni glumac Boris Buzančić , rođen prije 82 godine u Bjelovaru, kojeg gledatelji pamte po ulogama u TV serijalima ‘Velo misto’ i ‘Gabrijel’ te političkom angažmanu početkom 90-ih, kad je postao gradonačelnik Zagreba i HDZ-ov saborski zastupnik, ulogom u Gogoljevoj ‘Ženidbi’ vratio se nakon pola stoljeća na scenu kazališta ‘Gavella’, u čijem je ansamblu započeo karijeru.
Jesu li vas morali dugo nagovarati da prihvatite ulogu ženskaroša Ževakina? – Direktor kazališta me nagovorio da se nađem s redateljicom Matejom Koležnik, jako zgodnom mladom ženskom iz Slovenije, koja je zapela da mi da ulogu. Nisam je uspio uvjeriti da više nisam ono što sam bio pa sam je na kraju prihvatio. Za tri mjeseca proba svladao sam ulogu i naučio tekst, a najdraže mi je što sam svaki dan bio primoran izići iz kuće. Koliki vam je poticaj bio honorar? – Nisam tražio nikakve specijalne novce, ali novaca uvijek treba. Mnogi ovise o mojoj saborskoj mirovini – svima dajem ili posuđujem kad imam. “Gavellin” honorar ću utrošiti za popravak limarije i lakiranje svoje 14-godišnje honde.
Jeste li imali tremu uoči premijere? – Nikad nemam tremu. Davno sam shvatio da se na pozornici jedino mogu osramotiti, to je najgore što mi se može dogoditi. Zar se odrasla osoba toga treba bojati?
Koga ste pozvali na premijeru? – Dobio sam četiri ulaznice: za sina Ivana i njegovu djevojku Nenu, svoju nevjenčanu suprugu i njezinu kćer Martinu. U publici sam primijetio i gimnazijsku kolegicu te kolegice Anu Karić i Nadu Subotić.
Koju ste predstavu posljednju pogledali u kazalištu? – Davno je to bilo. Više ne idem u teatar jer nove generacije glumaca loše i nerazumljivo govore. Ne znam zašto, ali uopće ne naglašavaju glasove č, ž i š, što me jako nervira.
Kako inače provodite dane? – Ako ne moram van iz stana, po cijele dane sam u pidžami. Pijem lijekove – osam ili devet svaki dan i sve mi piše na cedulji, koja mi je stalno na dohvat ruke – i gledam televiziju, najradije emisije iz kulture i sport – tenis i nogomet. Kakav vam je društveni život? – Nikakav. Prijatelje i poznate viđam jedino na sprovodima drugih prijatelja i poznatih. Osim toga sa sinom i Evicom idem jednom mjesečno u nabavu, po špeceraj.
Kako ste 13. ožujka proslavili 82. rođendan? – Prešutio sam ga jer u novčaniku nisam imao dovoljno da počastim kolege nakon probe.
Čemu se najviše veselite? – Najradosniji sam kad sjedne penzija ili honorarčić te kad me prestane boljeti zglob.
Kruno Petrinović
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 852) ili se pretplatite na PDF izdanje