Iako je nazivaju prvom damom hrvatskih šlagera, 72-godišnja pjevačica Gabi Novak uvijek je pomalo koketirala i s jazzom. Štoviše, jazz je bio njezina prva ljubav i razlog što se prije pet desetljeća uopće počela baviti glazbom. Stoga je posebno radosna što će otvoriti 4. Ghetaldus All Woman Jazz Festival, koji se od 2. do 5. travnja održava u Zagrebačkom kazalištu mladih. I pomno se priprema za nastup na tom ženskom jazz-festivalu.
Odjenut će dugačku ljubičastu haljinu od čipke, koju joj je dizajnirala Jagoda Zadro, a pratit će je vrhunski glazbenici, s kojima vježba i do osam sati dnevno: Ante Gelo na gitari, basist Mladen Baraković, trubač Davor Križić, saksofonist i flautist Miro Kadoić, bubnjar Kruno Levačić te na klaviru, naravno, sin Matija Dedić.
Kakav ste repertoar pripremili za tu večer? – Bit ću Gabi Novak. Što znači da ću najviše izvoditi skladbe s albuma “Pjesma je moj život”, koji je 2003. osvojio četiri Porina, među kojima i onaj za album godine. Taj je album spoj popa i jazza, pa ću, među ostalim pjesmama, otpjevati i “Kuću za ptice”, “Sve što znaš o meni”, “Netko bdije nada mnom”, što je prijevod Gershwinove pjesme “Someone To Watch Over Me”, ali i druge njegove evergreene koji nisu na albumu. Posjetitelji će moći čuti i kako zvuči “Pamtim samo sretne dane” u jazz-izvedbi.
Hoće li vas doći slušati suprug Arsen Dedić? – Doći će ako ne bude na Lošinju gdje piše glazbu za kazališnu predstavu Radovana Marčića. No, mislim da i nema preveliku želju. Rekao mi je: “Bolje da ti to sama obaviš. Bit ćeš mirnija”. On je, naime, veoma kritičan prema mojim nastupima, a ja se često ljutim na njegove komentare i znam mu reći: “Ako mi imaš što za reći, učini to sutra. Ova večer je moja”.
Odakle tolika fascinacija jazzom? – Jazz dopušta improvizaciju pa se glazbenik – pod uvjetom da je darovit – kroz njega najbolje može izraziti. On pruža osjećaj slobode, što je svakome od nas izazovno i privlačno.
Kad ste se prvi put sreli s tom vrstom glazbe? – Bilo je to pedesetih godina kad sam se zaposlila u Zagreb filmu, gdje sam radila i kao crtačica i scenografkinja. Na večer bih tražila frekvencije stranih radiopostaja, kao što je bio Graz 3, te “upijala” ritmove koji su izlazili iz malog starinskog radija. Obožavala sam američku glazbu, a posebno pjevačicu Doris Day, koja je izvodila popularnu varijantu jazza, što mi je bilo posebno blisko. Stalno sam pjevušila na poslu pa su mi kolege predložili da svoj glas “posudim” likovima u crtanim filmovima, što nije prošlo nezamijećeno. Kad je 1957. slovenski skladatelj Bojan Adamič čuo moj glas u crtiću “Benko Kamenko”, gdje sam “glumila” djevojčicu na balkonu, ponudio mi je da pjevam na njegovom koncertu u Ljubljani. I tako je, zapravo, započela moja karijera.
Koji vam je, od brojnih jazz-festivala na kojima ste nastupili, ostao u posebnoj uspomeni? – Oni na Bledu, 1962. i 1963., na kojima sam nastupala s Jazz-kvartetom i Big Bandom, te upoznala neke od najvećih jazz-glazbenika poput skladatelja i saksofonista Herba Gellera i pjevačice Helen Merrill. Prije osam-devet godina Helen Merrill opet sam uživo slušala u B.P. Clubu Boška Petrovića. Bila je to prigoda i da se prisjetimo našeg prvog susreta na Bledu. Nastupala sam i na festivalima u Luzernu, Frankfurtu, Berlinu…
Kakav je dojam na vas ostavio Louis Armstrong, jedan od najvećih svjetskih jazzista, s kojim ste potkraj pedesetih održali mali jam session? – Bilo je to u zagrebačkom Ritzu, nakon njegova nastupa, kad smo se ostali družiti do jutra u opuštenoj atmosferi i neobveznoj svirci. Iako sam imala strašnu tremu, prišla sam klaviru i otpjevala mu “Čaj za dvoje”, prepjev skladbe “Tea For Two” iz istoimenog filma s Doris Day. Armstrong je nakon moje izvedbe rekao samo: “Wow!”. Inače, on je veoma drag i simpatičan čovjek, ironičan je i voli se šaliti na svoj račun.
Zašto ste se ipak okrenuli zabavnoj glazbi? – U jazzu se može strastveno uživati, ali se od njega ne može živjeti. Nikad ga se nisam odrekla, uvijek se provlačio kroz moju glazbu, ali kako su mi nuđene i kvalitetne zabavne pjesme, odlučila sam krenuti tim putem. Pjevala sam na hrvatskom jeziku, uz pratnju velikih orkestara i surađivala s mnogim kvalitetnim glazbenicima poput Hrvoja Hegedušića, Stipice Kalogjere, Đorđa Novkovića, mog Arsena… Dosta sam izbirljiva što se pjesama tiče i nikad nisam pristajala na kompromise. Odmah znam je li neka za mene ili ne.
Kako vam je surađivati s Matijom? – Među nama je stalno neka borba. S njim je lijepo raditi jer je silno darovit, ali i strog. Svašta mi zna reći misleći da to može jer sam mu majka. On i Arsen često mi govore da bih voljela raditi sve osim pjevati.
Je li vam bio izazov surađivati s Majom Vučić u pjesmi “Za mene je sreća” s albuma “Pjesma je život moj”? – Taj je duet predložio Matija kad smo počeli raditi CD i napravio je pun pogodak. On se pokazao mnogo boljim negoli kad sam tu skladbu 1979. izvela s Radojkom Šverko. Pjesma koja govori o dvije žene – jednoj koja želi uspjeh i karijeru i drugoj koja lagano posustaje – ima više smisla kad je izvode pjevačice različitih generacija. Cijenim Maju, a od mlađih pjevačica još bih izdvojila Vannu te Ivanu Kindl.
Kako vaša šestogodišnja unuka Lu reagira na jazz? – Ona jest muzikalna, ali nije ljubiteljica jazza. Voli popularnu glazbu, kao i većina njezinih vršnjakinja iz vrtića. Ne pokazuje interes ni za klavir ili neki drugi instrument, za razliku od Matije koji je s četiri godine molio oca da mu dopusti da sjedne za bubnjeve. Lu je od Arsena i mene naslijedila smisao za boje i crtanje pa bih više voljela da bude slikarica nego glazbenica. Da jedna generacija naše obitelji u tom smislu bude preskočena.
Damir Leljak
