Prije mjesec dana Jelena Veljača (26), glumica i scenaristica sapunice "Obični ljudi" i "Ponos Ratkajevih", iselila se iz zajedničkog stana koji je dvije i pol godine dijelila s Romanom Majetićem (40), suvlasnikom produkcijske kuće AVA.
Njihova veza, navodno, već dulje vrijeme nije "štimala", a nakon zajedničkog ljetovanja odlučili su je definitivno raskinuti. U tišini i bez ikakva objašnjenja. A kad bi se pojavili na istim mjestima, hinili bi savršen par, što i jesu, ali odsad samo kad je riječ o poslu. Pa ipak, priče o prekidu te veze vrlo su uzrujale Romana Majetića, a posebno nagađanja o njegovoj navodnoj nevjeri, tako da je prošli tjedan svim medijima poslao izjavu u kojoj kaže da će sudskim putem pokušati zaštititi svoju privatnost, kao i privatnost osobe do koje mu je neizmjerno stalo. Ali nije ni potvrdio ni demantirao priče o prekidu veze s mladom glumicom.
Čemu tolika tajnovitost oko prekida vaše veze?
– Nije to nikakva posebna tajna niti smo nas dvoje išta pokušavali sakriti. Mi naprosto nikada nismo bili par koji bi obavijestio medije o promjenama u svom privatnom životu. Možda su ljudi u Hrvatskoj naviknuli na prekide popraćene medijskim predstavama i cirkusima, ali Roman i ja nismo takve osobe. Pa kao što smo se vrlo privatno i intimno zaljubili, sasvim je logično da se tako i rastanemo. Bez drame i bez dijeljenja prljavog veša s javnošću. Sa svoje strane mogu reći samo toliko da je nestao razlog zbog kojeg sam se prije tri godine doselila k Romanu. A o tom ću razlogu možda jednog dana napisati roman.
Zar je bilo tako burno?
– Bilo je toliko zanimljivo. Kad bih vam rekla da se dogodilo previše toga, rekla bih vam istinu. Ali i da kažem kako se dogodilo premalo, također bih rekla istinu. U svakom slučaju, zaista ne mogu konkretno reći koji je događaj uzrokovao naš rastanak, jer njega jednostavno nema. No, valjda je jasno da se tako dugačka i ozbiljna veza ne može raspasti u jedan dan ili zbog jedne pogreške. A nadam se, i iskreno vjerujem, da javnost shvaća kako je sve što je naknadno napisano samo jednokratna zabava za masu i medijsko šarenilo. Samo nas dvoje znamo što se točno među nama događalo već neko vrijeme, i to će zauvijek ostati između nas dvoje.
Jeste li dugo u sebi vagali odluku o prekidu te veze?
– Svatko tko je bio tri godine u vezi i tko je osjetio veliku ljubav, kakvu smo imali i nas dvoje, zna da se takve stvari ne dešavaju preko noći. Roman i ja prethodno smo o svemu puno razgovarali i nije se samo jedno jutro probudio i vidio da me više nema. Naprosto smo shvatili da nam u ovom trenutku oboma odgovara da nismo zajedno.
Kako ste se osjećali dok ste pakirali kovčege znajući da ćete za sobom zalupiti vrata?
– Nisam fatalist. Svaka vrata koja zalupite, mogu se opet otvoriti, ako za to postoji razlog i želja. Dosad sam nekoliko puta donosila važne odluke koje nikome nisu bile jasne osim meni i nisam požalila. Primjerice, moji su roditelji teško podnijeli kad sam se u 21. godini odselila od njih. Naprosto im nije bilo jasno zašto bih stipendiju trošila na plaćanje podstanarskog stana kad sam mogla živjeti s njima u velikom stanu ili u stanu koji mi je ostavio dida. Nisu shvaćali ni zašto sam nakon posljednjeg ispita u svakom semestru odlazila na tri mjeseca u Ameriku, koju sam uspjela proputovati uzduž i poprijeko s 15 dolara u džepu. Na neki sam način vuk samotnjak i stoga, kad sam odlučila živjeti s Romanom, nije mi se bilo lako odreći svoje samostalnosti. Naravno da je i svaki odlazak težak. Imam osjećaj kao da proživljavam razvod braka, iako u braku službeno nisam bila, i to u 26. godini. Teško je, čemu lagati.
Je li vam se ikada činilo da ste prerano ušli u ozbiljnu vezu sa zrelim muškarcem koji iza sebe ima određenu prošlost?
– Sve što sam napravila, napravila sam zbog sebe i te ljubavi. I sve što je nosio Romanov život, bio je i moj život dok sam bila u njemu sretna. Kad sam upoznala Romana, imala sam samo 23 godine i ta velika i ozbiljna ljubav me pozitivno uzdrmala i promijenila. Iako je istina da to nije bila lagodna mladenačka ljubav, bila sam presretna što sam se zaljubila. Mislila sam da ću vječno živjeti u bajci, kako je i bilo većim dijelom naše veze.
Kad ste shvatili da prinčevi ne postoje?
– Još uvijek tvrdoglavo želim princa i vječnu bajku. U ljubavi zaista ne mogu pristati na kompromis. Pa ako to znači da ću ostati sama, preživjet ću. Želim ultimativnu, beskonačnu, iskrenu ljubav, koja te mijenja iz temelja i zbog koje svaki dan želiš biti bolja osoba. Želim se buditi i biti sretna što to činim baš uz tu osobu, i biti sigurna da i moj partner osjeća isto.
Gdje sada živite?
– Kad sam se prije mjesec dana odlučila vratiti podstanarskom životu, putem interneta sam pronašla nekoliko stanova koji su me zanimali. Moja prijateljica
predložila mi je da ona umjesto mene unajmi stan i da tako izbjegnem nepotrebne priče oko prekida moje veze, jer mi je tada bilo najteže. Dakle, ona je unajmila stan, a ja sam glumila njezinu prijateljicu u pratnji. Do ovog intervjua ni moja gazdarica nije znala da u stanu živim ja, a ne moja prijateljica Martina. Prilično sam samostalna i samoća me opušta pa mi nije nikakav problem živjeti sama. A što se emocija tiče, nije problem u samoći, već u tome što sam raspad te veze doživjela kao vlastiti poraz.
Zbog čega?
– Ja sam perfekcionist u svemu pa kad nešto nije onako kako sam si zamislila, bez obzira je li riječ o poslu ili privatnom životu, to me sasvim izludi.
Je li vam sada problem zajedno raditi?
– Unatoč prekidu, nas dvoje savršeno surađujemo. Naša suradnja uvijek je bila neupitan dio naše veze. Oboje smo kreativni, nabijeni energijom, radoholičari, jednako mislimo u poslu, neke stvari jednako prepoznajemo, i mislim da takav odnos u ovom trenutku nijedno od nas ne želi žrtvovati. I naš novi projekt, "Ponos Ratkajevih", zajednička je ideja koja se rodila jedne noći dok smo skupa gledali neku francusku seriju. Naglas sam uživala u kostimima, a Roman je u jednom trenutku pitao: "Što misliš o tome da napravimo ovako nešto?" Pogledali smo se i do zore je "kostur" ideje već bio na papiru. Još od "Običnih ljudi" razgovarali smo o stvaranju kreativnog tima koji će pisati scenarij za taj serijal, pa smo ovog proljeća organizirali casting na koji je došlo petnaestak zainteresiranih. Na kraju sam za pomoć odabrala kazališnu redateljicu Moranu Foretić i Jelenu Svilar, apsolventicu komparativne književnosti i lingvistike, dvije izuzetno talentirane djevojke s kojima sam najbrže pronašla zajednički jezik. Snimanje je počelo i Roman i ja se čujemo stotinu puta u danu, zajedno rješavamo sve probleme, sjedimo zajedno i u montaži, i baš sam ponosna na naš poslovni odnos.
Kako ste reagirali na priče da vas Roman Majetić forsira i kao glumicu i kao scenaristicu samo zato što ste mu djevojka?
– Da je neka druga 25-godišnja djevojka napisala 170 epizoda tako dobrog serijala, bila bi obasuta lovorikama. Činilo mi se da neki jedva čekaju moju najsitniju pogrešku i da me zbog te veze gledaju kroz drukčiju prizmu. I dandanas imam osjećaj kako neki misle da mi je Roman pisao taj scenarij ili da je unajmio male Kineze koji su samo sjedili za stolom i udarali po pisaćoj mašini na ne znam kojem jeziku. Zaista znam što znači boriti se s predrasudama. Ali mislila sam da je to mala žrtva za ljubav koju imam i za život koji vodim s tim čovjekom. A prava je istina da sam godinu dana bila u samoizolaciji, da sam hodala u trenirci i tek tu i tamo izlazila iz stana da bih stigla napisati ono što se svaki dan od mene očekivalo. Nije smjelo biti bolovanja, loših dana, PMS-a, mamurluka. Iako odlično funkcioniram pod stresom, uništavao me je osjećaj da 250 ljudi svaki dan očekuje ono što ću ja napisati. Mučile su me vrtoglavice, migrene, omršavila sam šest kilograma… Moj je posao izuzetno težak, i fizički i psihički, a zauzvrat sam dobila nagađanja da se izgladnjujem kako bih ušla u traperice broj nula. Nije li to pomalo nefer?
O čemu je riječ u novoj sapunici?
– "Ponos Ratkajevih" je saga o dvije obitelji koje se prate u vremenskom razdoblju od deset godina. To je prva naša sapunica s vremenskim skokovima, pa preporučujem da se redovito prati jer će se radnja zaista brzo razvijati. I po toj dinamici bliža je dramskoj seriji nego li sapunici. U središtu zbivanja su dvije nesretne ljubavi iz mlade i srednje generacije, ali provući će se i sve što je bitno za tih deset godina u kojima se radnja zbiva: propast plemstva, Drugi svjetski rat, partizani, ustaše, Židovi, emigracija u Južnu Ameriku, a da bismo bile sigurne u činjenice, nismo samo pročitale gomilu literature, nego smo angažirale i savjetnika za povijesna pitanja. Jer više sam nego svjesna da smo se dotaknule izuzetno osjetljivog razdoblja hrvatske povijesti.
Neki misle da ste bolja scenaristica nego glumica te da to ne čudi jer ste u školi imali najbolje zadaćnice.
– Ne znam s kim ste iz mojih školskih dana razgovarali, ali to sa zadaćnicama je istina. U školi sam bila velika štreberica i uvijek sam imala najbolje lektire i školske zadaće. Moje profesorice hrvatskog jezika – Nada Jurić, Sanja Poleschensky, Snježana Žanić i Biserka Brešić – zaista su me dotakle, oplemenile me, pomogle mi da pronađem svoj životni put i na tome im hvala. Ja sam valjda jedina osoba koja je markirala cijeli dan u školi da bih do kraja pročitala "Anu Karenjinu". Mamu sam molila da mi napiše ispričnicu za taj dan. Svađale smo se punih sat vremena oko toga, a onda sam je mrtva ozbiljna pitala ne misli li da je grijeh odložiti Tolstoja zbog tjelesnog. Oduvijek sam voljela čitati i puno sam pisala. Pred kraj srednje škole tata me pokušao nagovoriti da odem na prijamni i na dramaturgiju, ali ja sam se tvrdoglavo odlučila za glumu. Izgleda da je on ipak bio u pravu. Bit će sretan što mu to danas priznajem preko novina.
Što vam više leži?
– Kazalište je moja prva ljubav. Djetinjstvo sam provela u ZKM-u i zaista je istina da kad te jednom začara čarolija pozornice, teško se od te "bolesti" ikada izliječiš. Ali mene jednako privlači sjediti za kompjutorom i stvarati likove. Ponekad mislim da sam najsretnija kad iz mene lagano progovara 35 ljudi. Možda je to znak blage ambivalentnosti ili početak shizofrenije… Roman mi je znao reći da ga više od mojih dijaloga fascinira činjenica da se s lakoćom "šaltam" u toliko glava, a nakon pročitanih dvadeset epizoda "Običnih ljudi" pozvao me na ozbiljan razgovor. Rekao mi je da mu se sve sviđa, ali da se moram sabrati i prestati promatrati muškarce kao objekte. Valjda mu je smetalo što su svi glavni likovi žene. Eto, možda nakon "Ratkajevih" napišem i jednu lijepu žensku seriju koja mi se već dugo vrti po glavi.
Kao "Seks i grad"?
– Naravno. Što drugo?! Vrijeme je da Hrvatska dobije svoju Carrie Bradshaw.
Imate li neke stvarne obitelji i situacije kao predloške za svoje scenarije?
– Ma ne. Svi ti likovi žive u meni. Moj brat, koji me jako dobro poznaje, kaže da su sve te rečenice koja sam napisala u "Običnim ljudima" u biti moje. Ali priznajem da ih ponekad kradem od mame, prijateljica, psihoanalitičarke…
Sve vaše junakinje barem jednom kažu: "Koji dio rečenice ne razumiješ?".
– E, to je moja rečenica. Pa zar svaka žena to ne kaže svom frajeru barem jednom dnevno? Osim toga, i ja komuniciram kroz scenarij, dajem neke sitne znakove. Kad je, primjerice, Roman vidio kako se u"Ponosu Ratkajevih" Veronika pakira i seli od Karla, nazvao me i pitao kroz smijeh zašto mu ranije nisam dala da pročita tu epizodu. Dosta toga rješavam kroz likove, i to je na određeni način moja psihoterapija, moj obračun s "njima".
Navodno redovito idete na psihoterapiju.
– Kad sam imala 19 godina, na psihoterapiju me potaknula jedna proživljena trauma o kojoj nerado govorim. I već sedam godina moj odlazak doktorici Rudan doživljavam kao dio osobne higijene. Ja sam njujorški neurotičarski tip kao Woody Allen, koji misli da nema ljepše stvari nego sjediti 45 minuta i pričati samo o sebi. Ali, bez šale, smatram da ljudi emotivni poput mene moraju naći neku vrstu samozaštite. Neki je pronalaze u religiji, drugi u meditaciji, treći u opsesivnom shoppingu, što se, koliko vidim, čak u posljednje vrijeme i reklamira. Ja volim puno razmišljati o sebi pa mi je psihoterapija nekako primjerenija.
Što nakon sedam godina imate reći svojoj psihoterapeutkinji? Zar već niste sami mogli shvatiti kako otkriti to nesvjesno u sebi?
– Nije to tako jednostavno, niti ne ležim na kauču kao u filmovima i razmišljam što mi je mama rekla kad sam imala tri godine pa me to još uvijek progoni i čini takvom kakva jesam. Ja naprosto svaku svoju agresiju, bijes, gnjev, tugu ili neki drugi osjećaj ili situaciju imam pravo izgovoriti i suočiti se s njom, reći sebi istinu, saznati istinu. Ponekad to čovjek ne može sam i potrebna mu je pomoć da stvari stavi u realnu perspektivu. Bitna je razlika između psihologa, psihijatra i psihoanalitičara, poput doktorice Rudan, kojih je u Hrvatskoj, koliko mi je poznato, samo šestero ili sedmero. U svakom slučaju, mislim da se čovjek sam ne može nositi sa svojim egom, superegom, sa svim zamkama svog uma u koje svatko od nas upada. Primjerice, ja volim biti ona koja oprašta. Tako se osjećam uzvišeno. I tako ostanem uzvišena sedam dana, a osmi bih najradije demolirala stan od bijesa. Zato radije sve to što me muči na vrijeme izgovorim naglas, jer popravak demoliranog stana košta.
Pišete li lakše kad ste zaljubljeni?
– Ne moram biti zaljubljena da bih radila svoj posao. Pisanje je moj adrenalin i poslovna mi je afirmacija užasno bitna. Pa nisam se bacila u pisanje 170 epizoda iz poze. Mogla sam lagodno živjeti kao zvijezda sapunice i hodati od promocije parfema do promocije papirnatih maramica, a ne raditi u samoći zgrbljenih leđa ispred kompjutora. Ali ja volim svoj posao.
Znači li promjena frizure i novog dečka?
– Tek sam izišla iz jedne veze i ne mogu zamisliti da uskoro uđem u novu. Zasad mi je dovoljno da se sredim i odem s prijateljicama na večeru pa da pričamo o modi, muškarcima ili malo tračamo.
Kakvo je vaše mišljenje o braku?
– Došla sam do zaključka da trebam uokviriti intervju Mirjane Hrge u Gloriji Glam u kojem govori o muškarcima i brakovima. Nemam tome više što dodati i sa svime se slažem. Za mene veza ne može biti nešto usputno, kao "hajde da probamo". Utopistički sam vezana uz sliku bezgranične i vječne ljubavi. Mislim da postoje srodne duše i da je monogamija, uz sva iskušenja modernog života, teška ali moguća.
S obzirom na iskustvo koje je iza vas, vjerujete li i dalje u ljubav?
– Apsolutno. Ja sam najveći vjernik u ljubav koji hoda po ovom svijetu. Ljubav je moja religija. Njome se hranim, o njoj pišem. Svaka me veza obogatila, a ne učinila osobom punom gorčine. Možda i stoga što pamtim samo lijepe stvari, koje su me učinile boljom i sretnijom osobom. Najljepši su mi trenuci bili kad sam se zaljubljivala. Kad si zaljubljen, ništa te ne boli, to je najbolji lijek protiv gripe ili prehlade, kosa ti je nekako gušća, omršaviš nekoliko kilograma, sjajiš, sanjaš samo lijepe snove… kad te netko uvrijedi, kažeš mu veselo oprosti, 30 kuna koje ti je taksist htio "oteti", nonšalantno mu ostaviš kao napojnicu… Zaljubljena sam u ljubav.
Hoćete li nekom drugom muškarcu vjerovati sve što vam kaže?
– To je vrlo hipotetsko pitanje. Zaista ne znam što će biti kad u moj život uđe neki drugi muškarac. Sigurno mu neće biti lako.
Imate li svoj tip muškarca?
– To je gospodin Darcy. Malo nespretan u komunikaciji, veliki romantik, čovjek od malo riječi ali puno gesta – jer verbalne sam tipove isprobala i zahvalila se na pokušaju. On je zreo muškarac koji ženi daje sigurnost i samopouzdanje, koji nema kompleks viška mame i nedostatka oca, Edipa, Petra Pana ili kratkog srednjeg prsta. On je nježan i muževan, sretan da može biti u sjeni, ali uvijek spreman da te ulovi ako padaš. Problem je jedino u tome što je on lik iz romana. Prokleta Jane Austen, spisateljica koja mi je, kad sam imala šesnaest, prodala iluziju da mister Darcy postoji. Za sada, na žalost, samo na papiru. Ali kad to ne bi bilo tako, sve bih ostavila i otišla u London osvojiti ga.
Diana Šetka