Dođe mi da stanem na pozornicu i poručim ženama: redovito kontrolirajte štitnjaču! Svaka čast mladoj pjevačici Lani Jurčević koja se uključila u humanitarno-edukativnu akciju protiv raka dojke i vrata maternice: i ja bih, da pjevam, odmah organizirala koncert za štitnjaču, na koju i ne pomislimo dok nam ne počne stvarati probleme. Govorim to iz vlastitog iskustva. Ja, naime, nisam znala prepoznati simptome iako sam imala ozbiljnih zdravstvenih problema, a što je još gore, odlagala sam odlazak liječniku. Što je, kako su mi kasnije objasnili, moglo kobno završiti – svjedoči 55-godišnja zagrebačka glumica Vera Zima, kojoj je lani, u posljednji čas, odstranjena bolesna štitnjača.
No, nije dugo bila na bolovanju: mjesec i pol nakon operacije već je nastavila snimati humoristični serijal “Luda kuća”, u kojem je gledamo kao kućnu pomoćnicu Brankicu Bedeković. A ubrzo je na red došao i serijal “Odmori se, zaslužio si”, u kojem već treću sezonu glumi kućanicu i brižnu majku Ružu Kosmički. Za sebe kaže da, unatoč svim tegobama, još ima viška energije, a ovaj tjedan je na tržnici u zagrebačkoj Dubravi počela snimati film Nevena Hitreca “Čovjek ispod stola”. Ondje glumi – kako je sama opisuje – ofucanu cugericu s placa, prodavačicu upaljača. Za tu ulogu je podnijela i “žrtve” – posvijetlili su joj obrve i napravili sitnu trajnu.
– Uhvatila me muka kad sam vidjela na što sličim s tom “elementarnom nepogodom” na glavi. No, ubrzo sam se smirila: ma, koga briga za “spaljenu” kosu?! Mnogo je važnijih stvari. Iza mene je teško razdoblje, ali i opomena ponajprije meni samoj, koju želim prenijeti i drugima: treba osluškivati vlastito tijelo i signale koje nam ono šalje.
Kakve ste znakove vi “primali”? – Inače nisam hipohondar i, što se zdravlja tiče, dotad sam bila relativno brižna. No, štitnjaču sam, očito je, zanemarila. Odnosno, nisam prepoznala bolest, a simptomi koje mi je moja štitnjača posljednje tri-četiri godine odašiljala, pripisivala sam stresu, umoru, napetosti i iscrpljenosti. A pomalo i tremi koju, i nakon 35 godina glume, osjećam prije svake predstave ili snimanja, te buđenjima svako jutro u pola pet da ne bih slučajno zakasnila na set. Srce mi je katkad divljački udaralo. I to ne dok sam radila, nego kad bih se doma, ugodno zavaljena u fotelji, opuštala uz film. No, uvjeravala sam se da su prekomjerno znojenje, nemiri i lupanje srca simptomi koji su pomalo “normalni” za klimakterij i ambicioznu glumicu koja mnogo radi.
Kad ste shvatili da odlazak liječniku više ne možete odgađati? – Zadnjeg dana autogenog treninga, potkraj svibnja, onesvijestila sam se na Trešnjevačkom placu dok sam kupovala povrće za ručak. Došla sam k sebi, i nisam željela u bolnicu. Ali kad sam se nakon mjesec dana opet onesvijestila, Hitna me odvezla u bolnicu Sestara milosrdnica. Mnogo se tada pričalo o Janici Kostelić i Blanki Vlašić i njihovim operacijama štitnjače: one su mnogo mlađe i kontrolirale su štitnjaču, a moja je pogreška što to nisam činila. Liječnik mi je, kao laiku, objasnio da me štitnjača štitila dok sam s njom bila u skladu, a kad to više nisam bila, osvetila mi se i debelo me oštetila. Doživjela sam, kako mi je rekao, plamteću upalu, a prekomjerno lučenje hormona dosegnulo je “plafon”, od čega se umire. I čudio se kako sam uopće disala i živjela s tako bolesnom žlijezdom.
Jesu li vas odmah i operirali? – Najprije su me liječili athyrazolom, ali na taj sam lijek, na žalost, loše reagirala. Dvanaesti dan terapije probudila sam se u bunilu, nemoćna, gubila svijest, osjećala kao da hodam po oblacima. Teškom mukom dovukla sam se do kupaonice i zgranuo me moj izobličeni odraz u zrcalu: sva sam bila ljubičasto-crvena, popucale su mi sve kapilare. Uhvatio me paničan strah. Vikala sam: “Tata, ja ću umrijeti, tata brzo!”, i moj teško bolesni otac je ustao, osovio se o svoj štap i dodao mi telefon. Nazvala sam Hitnu. Sva sreća da sam tada završila u bolnici. Prekinuli su mi terapiju i 3. srpnja operirao me vrhunski liječnik, prof. dr. Vlado Petric u bolnici Sestara milosrdnica. Moje prijateljice liječnice šalile su se da se svi u bolnici toliko trude oko mene zato što gledaju “Odmori se, zaslužio si” pa nitko ne želi da umrem.
Jesu li vaši kolege na setu znali kakvih sve imate problema? – Za moje probleme su znale samo dvije kolegice iz “Lude kuće”, a redateljica serijala “Odmori se, zaslužio si” Snježana Tribuson, kao pametna žena, sama je naslutila da se nešto događa. Ali muški dio ekipe nisam time opterećivala.
Ljetos vam je, za vrijeme snimanja “Lude kuće”, umro otac Pavel Zima, umirovljeni časnik fregate, koji je posljednje dvije i pol godine živio s vama. – Kako se nisam udavala i nemam djece, tata mi je bio sve što sam imala. Majka mi je umrla u Pločama prije četiri godine dok sam snimala film “Oprosti za kung-fu” Ognjena Sviličića, u kojem sam za ulogu majke dobila Zlatnu arenu u Puli. Tada sam danju snimala, a noću plakala. Kupila sam i veći stan kako bih svog oca mogla dovesti iz Ploča k sebi u Zagreb i sretna sam što sam mu uljepšala njegove posljednje godine. Znam da je ovdje bio sretan, blizu mu je bio Trešnjevački plac i ljudi s kojima se družio. Umro je 22. kolovoza, dok sam ja snimala. I dok je preko vikenda ležao u mrtvačnici na Miroševcu, ja sam snimala, grlo mi je bilo stisnuto, u grču sam izgovarala tekst i izigravala klauna. U ponedjeljak sam tatu prevezla u Ploče i pokopala ga uz majku. A samo dan kasnije sjela sam u autobus i do Zagreba naučila tekst za četiri sljedeće epizode.
Kad ćete napokon sami sebi reći: odmori se, zaslužila si? – Do kraja godine završit ću snimanje Hitrecova filma, a iduće godine neću više snimati serijale, možda samo koji film, ako uloga bude dovoljno primamljiva. Samo ću čitati, šetati, putovati svijetom. Već imam itinerar: 4. siječnja putujem s prijateljicom u Salzburg, a svoj ću rođendan, na prvi dan proljeća, dočekati na – Sejšelima!
Jagoda Zamoda
Intervju u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Glorije broj 723 ili se pretplatite na PDF izdanje.