Ksenija Erker o ljubavi prema kazalištu i kćeri Hani: "Već joj 30 godina zavidim na paralelnom životu koji živi"

Ne znam kako vi, ali ja sam potpuno onemoćala od svih užasa koji se događaju u svijetu i kod nas. No, bez brige, neću o tome pisati, nemam nikakvog političkog znanja, a i odlučila sam na samom početku suradnje s Glorijom da će moje kolumne biti moje priče, sjećanja i dogodovštine, po mogućnosti zanimljive i po mogućnosti duhovite i zabavne. Zgrožena viješću da je u našem malom gradu morala biti otkazana predstava na početku njihovog kazališnog festivala, i to zbog agresivnog prosvjeda grupe ljudi kojoj se festival ne sviđa, odlučila sam se za priču o kazalištu, koje je tijesno vezano uz moj život. Moj prvi profesionalni angažman, što podrazumijeva probe, nastupe i plaću, bio je upravo u kazalištu, ni manje ni više nego u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

U kazališnoj sezoni 1962./63., sa svojih osam godina, kao član dječjeg zbora sudjelujem u izvedbama nekoliko opera: "Carmen", "Boris Godunov", "Carmina Burana". Danas mislim da je moj cijeli glazbeni put, koji je oduvijek bio lišen lažnog blještavila i idolatrije prema "velikim zvijezdama" i lažnom glamuru, upravo odredio moj prvi ulazak u kazalište. Nisam ušla na glavni ulaz monumentalnog foajea i stepeništa, crvenog pliša i veličanstvenih lustera, nego na mali ulaz za glumce, pjevače, balet, orkestar i radnike.

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/CROPIX

Naš voditelj, prof. Josip Završki, koji je nas djecu pred tim malim ulazom preuzeo od roditelja, odveo je naš mali zbor na zadnji kat gdje je bila naša garderoba i šminka točno pokraj garderobe baleta. Miris kostima, miris šminke i vazelina za skidanje te šminke, miris kulisa i "neisklofanih" tepiha i na kraju miris velike drvene bine prvi su i najvažniji dojmovi koje sam ponijela u sebi. Balerine i baletani iz garderobe pokraj naše koji bi se zajedno s nama (oni na svoj graciozan i lebdeći način) sjurivali niz velike kamene stepenice do prizemlja i do pozornice odnosili su se prema nama, kao i pjevači, nekako kolegijalno, gotovo ravnopravno. A da ne kažem da me je proslavljeni bas Miroslav Čangalović u svom ogromnom kostimu ruskog cara Borisa Godunova oslovljavao s " kolegice Ksenija", mene, curicu od osam godina. Bili smo to ljeto 1963. na jednomjesečnoj turneji po Nizozemskoj, gdje smo uz predstave "Godunova" u Amsterdamu, Rotterdamu, Haagu, Utrechtu imali puno slobodnog vremena za razgledavanja, posjete muzejima i druženja. Ulogu Marine pjevala je božanstvena Ruža Pospiš koju ipak više pamtim kao Carmen u mojoj najdražoj operi.

Moram reći da se do dolaska Ruže Pospiš kao Carmen izmijenilo nekoliko sjajnih pjevačica u toj ulozi (Marijana Radev npr.), ali debi mlade prekrasne dvadesettrogodišnje Ruže, koju je baletan, strastveni Miljenko Vikić, pripremio da i plesom, osim čarobnim glasom i glumom donese svoju Carmen, bio je zaista nezaboravan doživljaj za sve - cijeli ansambl opere i,, naravno publiku koja stajaćim ovacijama nije pustila Ružu sa scene. (Usput rečeno, kad ste lošeg raspoloženja, onako malo potonuli, poslušajte uvertiru opere Carmen. Kratka je i "diže" bolje od psihoterapije!) Djeca su u malom zboru kazališta ostajala dok visinom ne bi počela zaklanjati ženski i muški zbor. Tako sam ja ostala tri godine i svaki mjesec od uprave kazališta dobila pismo: "Obavještavamo vas da su predstave u kojima sudjelujete na programu te i te datume... a plaću možete podignuti na blagajni tada i tada..." Divota! I tu sam kao dijete dobila neki potpuno krivi osjećaj grižnje savjesti; kako za nešto što radiš svim srcem i dušom još dobiješ i novac! Do dana današnjega zbog toga se ne znam izboriti za pristojan honorar.

DARKO TOMAŠ/CROPIX

Moja veza s kazalištem nastavlja se kroz dugogodišnje prijateljstvo i zajedničke nastupe s glumicom Verom Zimom. Ali, vjerujte mi, toliko doživljaja i situacija koje smo prošle zaslužuju cijelu kolumnu i - bit će je! A opet, moja starija kći Hana otkad je progovorila želi biti glumica (ništa doktorica, frizerka, pjevačica i sve što male djevojčice izgovaraju) i to joj je uspjelo u svakom smislu. Bez obzira na to što snima filmove i TV serije, već je skoro trideset godina tako iskreno i odano predana kazalištu da joj upravo zavidim na tom jednom paralelnom životu koji se odvija u mraku kazališta gdje se čini da je sve moguće. Kao sve "starinske" mame, bila sam zabrinuta njezinim izborom zanimanja, sve do njene prve predstave " Ženski orkestar" Jeana Anouilha ko­­ji je početkom osamdesetih u Gavelli postavila sjajna i po­­sebna Zdenka Heršak. Hani je bilo četrnaest godina i glumila je još mlađe dijete hodajući i sjedeći na sceni između mnoštva ženskih glumica okupljenih u orkestar.

Ksenijina kći Hana Hegedušić oduvijek je znala da želi biti glumica

VANESA PANDZIC CROPIX

Na premijeri sam vidjela da na sceni sjedi kao u svojoj sobi, na podu s igračkama, potpuno prirodno i opušteno i znala sam da je našla svoj drugi dom. Danas, kao i sve ove protekle godine kad idem na njezine predstave, samo sjednem u čarobni mrak kazališta i prepustim joj se. Već me u jesen čeka Hanina nova premijera, ali nije to sve. Iz časopisa Gloria, gdje ovo sve pišem, pozvali su me da idem s njima na predstave po raznim kazalištima! Ma, kažem vam, život je čudesan!