Ksenija Erker odala počast gospodinu s Trešnjevke: "Skroman, duhovit i beskrajno odan svom kvartu"

Svi mediji i društvene mreže (koje, nažalost, isto pratim) preplavljeni su nekim čudnim likovima koji izgovaraju ili pjevaju još čudnije tekstove. Nisam kvalificirana da o njima govorim, oni su tema za sociologe i psihijatre. Ali ono što mi posebno smeta i čudi ujednačene su izjave takozvanih javnih osoba, koji, bilo kojim povodom da su pozvani u medije, ne propuštaju priliku savjetovati nas: moraš voljeti sebe, moraš pronaći svoj mir i biti stalno pozitivan, stalno sretan. Nije važno što drugi misle o tebi, ti se lijepo 24 sata bavi sobom i izvana i iznutra. Pa kako onda, svi smo mirni, sretni i pozitivni, a nikad više ratova, laži, lopovluka, nesreća, egocentričnih manijaka na vlasti i oko nje i još svakakvih strahota.

Baš bih voljela o tome razgovarati sa Zvonkom Špišićem da je tu. Zvonkec, zagrebački gospodin od glave do pete, najpoznatiji dečko s Trešnjevke, imao je drugačije stavove. Negdje oko svoje pedesete godine, puno previše samokritično, mislio je da više nije scenska pojava kakva treba biti (njegovim riječima - nisam više "feš" i ne bum se više penjal na binu) i odlučio je održati svoj oproštajni koncert u Lisinskom. Uz veliki orkestar s aranžmanima Radana Bosnera i sa stihovima Drage Britvića (svojih dugogodišnjih bliskih prijatelja) pjevao je svoje bezvremenske šansone, na svoj poseban i vrlo glumstven način. Na kraju koncerta, mi - publika, digli smo se na noge i priredili mu stajaće ovacije, a Zvonko je, ganut, prišao mikrofonu i rekao nam: "Cijeli sam se život trudio da zaradim poštovanje svoje obitelji, prijatelja, kolega, susjeda pa i publike. Izgleda da sam nekako u tome - uspio!"

DARKO TOMAS CROPIX

Rodio se 26. 2. 1937. u Zagrebu i u svojoj rodnoj kući na Trešnjevci proživio cijeli život. Posebni su bili njegovi rođendani, kad je Špišićeva kuća imala, da tako kažem, "dan otvorenih vrata". U pomno uređenoj kući prostirali su se stolovi puni majstorski priređene hrane i pića. Bez posebnih poziva cijeli su dan dolazili čestitari: susjedi, prijatelji, poznanici, gradonačelnik i ljudi na takvim nekim funkcijama, a nekako prešutno u 18 sati kuća bi se ispunila familijom, kumovima i bliskim kolegama muzičarima. I kao što Zvonko pjeva Britvićeve stihove u svojoj šansoni "Milioner": "Dolar i lira su hrpe papira i sreću ne kupujem za njih/ moja moneta je šira od svijeta i zove se osmijeh ili stih...", mi smo vjerovali u te riječi.

Svi smo bili relativno skromnog financijskog stanja i pamtim kako je Špišić uvijek govorio da ima dovoljno i previše, a i da je nepristojno govoriti o novcu. Usput rečeno za bilo kakvu nedoumicu u vezi bontona mogli ste pitati Zvonka, on je sve znao kao da ga je sam napisao. Još u ono socijalističko vrijeme bio je kao neki zastupnik za kulturu u Skupštini grada, vođen idejom kako da s takvog mjesta više pomogne nama muzičarima, za naš bolji status i prava. Kako je rano ostao udovac, a kćeri se udale, ostao je živjeti sam u svojoj rodnoj kući na Trešnjevci, ostavljajući otvorena vrata svakome kome je trebala pomoć ili jednostavno druženje uz vino i specijalitete koje je majstorski kuhao i spremao. Poslije, kad više nije bio tako okretan, kad su godine i zdravlje učinili svoje, Gabi i ja odlazile smo k njemu (obavezno točno u 18 sati kako je volio) donoseći hranu i piće s kojima bismo se častili, družili, pričali i smijali se. U takvim cjeloživotnim prijateljstvima uvijek ima, osim ljubavi, i međusobnog uvažavanja i poštovanja.

Jako su mi bliski Zvonkovi stavovi: Budi dobar, pošten, obazriv, ljubazan i nježan i prema drugome i prema sebi! Jako su mi bliske i drage Zvonkove šansone: "Trešnjevačka balada", "Bicikl", "Kockar", "Zvona moga grada", "Suza za zagorske brege", "Barbara"... Svoju je Trešnjevku istinski volio i divno je opjevao. I isto je tako divno što mu je Zagreb usred njegove Trešnjevke posvetio park, nedaleko od Selske ulice i Osnovne škole "August Šenoa", koji se od 2024. godine zove "Park Zvonka Špišića".

Tako ću ja na dan izlaska ove Glorije 26. 2. lijepo otići tramvajem na Trešnjevku, sjesti u njegov park, izvaditi iz torbe skrivenu pljosku s vinjakom (Zvonko je obožavao vinjak Cezar kojeg više nema pa će poslužiti Badel, poznati muzičarski mirogojček), zapaliti cigaretu, čestitati mu i nazdraviti, a u mislima pjevati:

"Siđete na jednoj od šest tramvajskih stanica, obavite posao i vratite se, i nećete saznati ništa jer život se ipak ne živi iz publike, on živi u srcu te čudne republike od krpenih pajaca, streljane iza placa do trešnjevačkog kina i njegovih fakina, od sindikata ZET-a i gigantskih turbina do besposlenih suza od rakije i vina, od uličnih pjevača do krovopokrivača u hiljadama priča je hiljadu sudbina... Ali treba doći u proljeće kad ožive mali vrtovi i kad se okite dvorišta, a potok pojuri prema jutarnjoj smjeni, treba doći u proljeće kad Pongračevo zazeleni, kad sve to ne košta ništa u ovom kvartu bez groblja i rodilišta..."