Ksenija Erker prisjetila se dobrog prijatelja Massima Savića: "On je bio, i ostat će, ljubav prema glazbi utjelovljena u čovjeku"

"Pjevat‘ ću dok suze me ne zabole, ljubit‘ ću dok usne mi ne izgore, voljet‘ ću dok oči se ne zatvore, zauvijek ćeš biti tu..."

Kad čuješ pjesmu koja sruši na tebe brdo sjećanja, dobro je i nešto zapisati. Massimo, Massimo Savić, za nas muzičare naš Maks! Prvi put sam čula njegov neobičan i poseban glas na radiju u pjesmi "Sjaj u tami", s njegovim tadašnjim bendom Dorian Gray. Kako sam i sama tada bila mlada i kao svi mladi intenzivno pratila glazbenu scenu koja me interesirala, znala sam da je to prepjev pjesme Walker Brothersa - "The sun ain‘t gonna shine anymore". Ali u Massimovoj izvedbi odmah me nešto kupilo, odmah sam znala da je on s moje strane svijeta. I prošlo je puno godina do našeg upoznavanja, a to se dogodilo početkom 90-ih, kad sam za Zrinka Tutića i njegovu firmu Tutico pjevala prateće vokale Zrinkovim tadašnjim pjevačima.

DARKO TOMAŠ CROPIX

Nakon Severine, Maje Blagdan, Željka Bebeka, došao je red i na Massimov album "Stranac u noći", čijim sam stihovima započela ovaj tekst. Dobro se sjećam tog prvog dojma kad smo se upoznali - uz taj poseban i neobičan glas ide i jedan poseban i neobičan dečko. Elegantan, profinjen u hodu i ponašanju, s neodoljivim osmijehom koji počinje u očima. Iznad svega me se dojmila njegova predanost glazbi. Bila je tako potpuna, isprepletena razumijevanjem, uživanjem i odanošću. Mogla bih to usporediti s odnosom pomorskog kapetana prema moru. On voli more, razumije, živi od mora, ali ga i beskrajno poštuje. Poslije jednog snimanja otišli smo Zrinko, Massimo i ja k meni doma. Ne sjećam se što sam im ponudila, ali sjećam se dobro da su jako hvalili, da smo se puno smijali i pričali najviše o glazbi, o našim muzičkim uzorima, o pjesmama koje su nas zarobile. U toj mojoj kuhinji rodila su se i opstala neka lijepa prijateljstva. Baš sam bila sretna kako su ti albumi koje je Maksu napisao Zrinko doprli do širokog kruga publike, donijeli Massimu veliku popularnost, puno koncerata i veliku slušanost. Ali Maks se zaželio i neke druge glazbe, koja je na tragu njegovih početaka i nije nužno komercijalna.

Tako smo mi, pa mogu reći gotovo u tajnosti, snimili album s Krešom Klemenčićem u studiju Radija 101 u Teslinoj ulici. Bila sam ugodno iznenađena i počašćena da me Maks pozvao za pratećeg vokala s dvije mlade pjevačice i uopće je cijelo to snimanje bilo nekako mladenačko i otkačeno. Massimo je uvijek volio i birao suradnike koji su istinski posvećeni glazbi. I za druženje i za svirke i za snimanja stvarao je svoj "Mali krug velikih ljudi" i prije nego što je u njegov život ušao Ivan Dečak iz "Vatre" s istoimenom pjesmom. Ili Predrag Martinjak Peggy s kojim je "Iz jednog pogleda" poharao top-liste, "cesarice" i "porine". Kad je Massimo tako naglo otišao poslije svog velikog koncerta u Areni, bila sam šokirana, zgranuta i slomljena. Nazvala sam Peggyja da podijelim s njim sve te osjećaje, a on mi je samo rekao: " E, Ksenija, SUZE NAM STALE NA PUT."

BILJANA BLIVAJS/CROPIX

Još me nešto važno povezivalo s Massimom Savićem, a to je naše zajedničko obožavanje Arsena Dedića. Meni se čini da se veliki obrat u Maksovoj karijeri dogodio upravo u Opatiji na koncertu posvećenom Arsenu i njegovim pjesmama gdje je Massimo tako maestralno izveo Arsenovu "Ne plači, dušo moja" i izazvao jedan veliki pozitivni šok u dvorani i u publici i u orkestru i za prisutnog Arsena. Ja sam to gledala kod kuće na televiziji i odmah poslala Maksu čestitku: "Dakle, ti si Lover of music (ljubavnik glazbe)!!!" Jako ga je to razveselilo, zahvaljivao se i uživao u novostečenom nadimku. Arsenovo i Massimovo prijateljstvo bilo je duboko i slojevito.

Kad je Arsen prepjevao jednu talijansku pjesmu i nazvao je "Da mogu", a to su bili vrlo osobni Arsenovi stihovi, s povjerenjem i uvjerenjem ih je dao Massimu. Treba slušati "Da mogu": "... vratio bih sebi čast/ oborio lošu vlast/ … jesam li star za promjene/ prestar za takvo što/ ostaviti polusvijet/ ne tražiti više zlo, a sposoban za novi let/ da mogu, pa ipak samo da mogu..."