Nedavno sam pročitala priču Miljenka Jergovića u kojoj razgovara sa svojom pokojnom mamom o umjetnoj inteligenciji i to mi je bio okidač: Aha, znači, smije se javno reći da razgovaraš s mrtvima! Ja sam se bojala reći kako se ne znam drukčije oprostiti s osobama koje volim, a koje kao odlaze s ovog svijeta, nego pospremiti ih u sebe. Tako su mi uvijek blizu, takoreći nadohvat ruke, mogu s njima komunicirati bezglasno, ajmo reći duhovno, a ponekad i glasno. I da znate, nije to lako, sve ih nositi u sebi. Koji put pomislim da sam tako debela zbog njih (ma, šalim se, naravno, znam da je debljina došla od hrane, pića i nekretanja), ali bome su se i oni nagurali. Evo za koji dan su Svi sveti pa Dušni dan, kada velika većina ljudi uređuje i posjećuje groblja, počivališta svojih bližnjih i dragih i u te dane ih se intenzivno sjećaju, žale, vole. Mislim da je to vrlo lijep i kulturni običaj, ali i da je tako puno lakše nego nama kojima ne prođe dan u godini a da s nekim svojim "otišlim" malo ne porazgovaramo.

Odlazak velikana

Ovih sam dana imala veliko pospremanje stana nakon "farbanja", pa mi je pod ruku došao fascikl u koji sam spremila tekstove, slike, kritike, pozivnice za premijeru predstave "Nismo sve Karenjine" koju sam radila s Verom Zimom. Jako mi fali Vera, a i naša predstava koju smo odigrale preko stotinu puta. U izrescima iz novina koje su popratile našu premijeru u tadašnjoj Vidri u Draškovićevoj ulici (prije deset godina), gledam fotografije dragih kolega i prijatelja koji su nas došli podržati i ostajem zatečena koliko je njih otišlo. Arsen, koji nam je svesrdno pomogao da uopće napravimo tu predstavu, Gabi, puna cvijeća za nas (inače, usput budi rečeno, kad ti Gabi pokloni cvijeće, onda stvarno znaš što je to dobiti cvijeće), Kemo Monteno sa svojim osmijehom uvijek izjednačenim u očima i na usnama, pa Zima sva ustreptala i oduševljena jer baš i nije vjerovala u uspjeh nas dvije Karenjine do ovacija publike na kraju.

Za pjesme koje sam izabrala i pjevala da adekvatno poprate tekst koji smo Vera i ja govorile tražila sam suglasnost autora i izvođača. Kako sam tada nakon četrdeset godina braka bila "friško" rastavljena žena, majka, baka, uvrstila sam i Montenovu pjesmu "Vratio sam se, živote" koja kaže: "Vratila sam se, živote, otjerala dane sive, imaš li za mene još ljepote, vratila sam se opet među žive!" Nazvala sam Kemu da ga obavijestim o svemu i dobijem odobrenje, a Kemo kaže: "Pa naravno da ćeš pjevati! A što samo tu jednu moju, što ih ne uzme više? Aha, znam, sve su druge Arsenove!" I bio je donekle u pravu.

Prisjetila se svojih dragih prijatelja i suradnika, između ostaloga i Arsena Dedića

MARKO COLIC CROPIX

Arsen je i inače pisao za mene, pa sam osim tih "naših" pjevala i neke njegove, a i odlične prepjeve koje je napravio za "Ne me quitte pas" i "Gracias a la vida". Posebno mi je bilo važno pjevati "Sve smo mogli mi", pjesmu koju je maestralno izvodila Jadranka Stojaković, moja kolegica i draga prijateljica. Jaca je već u to vrijeme bila teško bolesna pa smo komunicirale putem maila i mislim da sam je uspjela malo razveseliti kad bih joj javljala poslije nastupa u raznim gradovima kako bi publika oduševljeno zapljeskala na spomen njezina imena i pjesme. A tek moja Vera koja na početku predstave izlazi sama u mrak pozornice i počne vikati stihove A. B. Šimića: "Ja ne znam što vi želite"... Kaže naš gitarist: "Izađe Zima i otpuhne prvih 10 redova publike!"

Skromna recitacija

Naših trideset godina druženja koje je započelo zajedničkim skromnim recitalom "Povedi me večeras", a zaključilo se s "Nismo sve Karenjine" i Verinim odlaskom bilo je baš dragocjeno.Vera je oduvijek živjela sama pa je bila često s nama na Badnjak (moj otac joj se bezočno udvarao) i često je bila kod mene u Senju. Jednog ljeta došla je iz svojih Ploča s punom torbom "blagodati": sušenom ribom, pijetlom, domaćim suhomesnatim delicijama, raštikom i drugim povrćem. Odmah smo te prve večeri "zalumpale" do pred jutro i Vera je otišla spavati, a ja u kuhinju. Do ručka su bile uključene sve četiri ploče na štednjaku i ja sam skuhala gotovo cijelu torbu. Kad je Vera to vidjela, počela je vikati na mene: "Pa, ženo božja, to nam je bila hrana za cijeli tjedan!" I kao što sam vam rekla na početku, i sad je čujem kako mi govori: "To ti je previše šminke, nemoj lijepiti umjetne trepavice, ispravi se i ne skrivaj se pred publikom i" ...