Relja Bašić zbog bolesti već dvije godine nije izašao iz stana

Iako je većina zagrebačkih kazališta od stana glumca Relje Bašića (82) udaljena dvjestotinjak metara zračne linije, legendarni gospon Fulir ni u jedno nije kročio dvije godine. Niti je svratio na kavu u neku od svojih omiljenih kavana. Jedini kontakt s vanjskim svijetom mu je pogled kroz prozor na rascvala stabla i gornjogradsko Strossmayerovo šetalište.

Glumac iza kojeg je 56 uloga u domaćim filmovima, te još 71 u stranim produkcijama, kao i brojne kazališne i TV uloge, postao je zatvorenik u vlastitom domu nakon što je u lipnju 2010., nespretno odijevajući pidžamu, pao s tronošca te je slomio bedrenu kost desne noge, a napuknula mu je i zdjelica. Tri tjedna kasnije opet je završio na operaciji jer mu je puknuo čir na želucu (a nije ni znao da ga ima), pa se onda pojavila i upala potrbušnice, zbog čega je morao na novu operaciju. Zatim je iščašio kuk, što ga je ponovno odvelo na operacijski stol. Na posljetku mu je ugrađen umjetni kuk, tako da je u kratkom vremenu bio više puta duboko uspavan anestezijama. Sve to ga je na kraju “prikovalo” za stan na drugom katu dvorišne zgrade bez dizala u Ilici, do kojeg vodi usko, strmo i spiralno stubište. Pa kad ga netko poželi vidjeti, mora ga posjetiti.

Nedavno ste proslavili 82. rođendan. Jeste li imali mnogo čestitara? – S obzirom na sve ovo kroz što prolazim, dočekao sam ga u prilično lošem raspoloženju. Ali čestitara je bilo zaista puno. Nisam mogao organizirati neki poluslužbeni prijam, kako sam navikao, već je to više sličilo na open house. Telefoni su počeli zvoniti već od osam ujutro, ali do deset nisam htio dizati slušalicu. Nakon 10 sati uslijedio je tornado poziva, a predvečer me došlo posjetiti 18 bliskih prijatelja. Moja supruga Koraljka uspjela je pripremiti dobru zakusku i, začudo, tri i pol sata bio sam i ja gotovo u top-formi. Silno me zanimalo sve o čemu su pričali i bilo mi je drago da sam još u njihovim srcima.

Što vam je najteže u ovoj situaciji? – Ova me bolest shrvala i postao sam teško pokretan, gotovo invalid. Pet puta tjedno vježbam s trojicom fizioterapeuta, što je često vrlo naporno i bolno, ali hodati mogu samo uz pomoć štake. No, najteže mi je što sam spriječen kretati se između svojih pravih interesnih sfera. Izbezumljuje me što dvije godine nisam bio u kazalištu i što samo čitam kritike o glumcima koje većinom, na žalost, nisam nikad vidio.

Željko Slunjski

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju s Reljom Bašićem pronađite u tiskanom izdanju Glorije (br. 903) ili se pretplatite na PDF izdanje