Prije dvanaest godina, uoči odlaska na Europsko prvenstvo u Englesku, hrvatskim nogometnim reprezentativcima trebalo je samo petnaestak minuta da skupe stotinu tisuća tadašnjih njemačkih maraka za operaciju u Londonu, koja je dvogodišnjoj djevojčici iz Splita trebala spasiti život. Među onima koji ništa nisu pitali, osim tko je djevojčica i kakvi su joj izgledi, bio je i Slaven Bilić. No, to je bila tek jedna od humanitarnih gesta vatrenih mladića koji o svojim dobročinstvima nikada nisu željeli javno govoriti. – Nismo pomogli da se o tome piše, već zato što želimo i možemo pomoći – govorio je tada igrač Slaven Bilić. A tako razmišlja i danas kao izbornik naše reprezentacije, a svu svoju srčanost i humanost ponajprije stavlja u službu djece. Sve lijepe stvari koje je učinio za djecu, pratio je i UNICEF, pa će se 39-godišnji Slaven Bilić od 28. veljače pridružiti Gibonniju, Bojani Gregorić-Vejzović i Maji Vučić kao još jedan ambasador dobre volje krovne svjetske organizacije koja se bori za prava i potrebe djece.
Znate li koje će biti vaše dužnosti kao ambasadora dobre volje?
– Nisam potpisao nikakav ugovor niti je od mene traženo išta formalno. Rečeno mi je da se od mene očekuje da samo nastavim raditi što sam i dosad radio. Ljudi iz UNICEF-a primijetili su da sam prije četiri, pet godina bio u odboru za renoviranje dječjeg odjela u splitskoj bolnici te da hrvatska nogometna reprezentacija stalno pomaže u konkretnim situacijama. Zaista svakodnevno djelujemo na temelju pisama koje dobijemo ili kad čujemo za neki problem. Pisma dolaze na moje ime u Hrvatski nogometni savez ili, pak, dođe netko od igrača i obavijesti nas o nekom problemu koji možemo riješiti.
Zbog čega je hrvatska nogometna reprezentacija osnovala Zakladu vatreno srce?
– Nitko ne može riješiti sve probleme, ali ako pomognemo i jednoj osobi, mislim da je učinjeno mnogo. Svi mi o nekim stvarima ne razmišljamo dok se s njima ne suočimo. Tako je i s problemima djece. Mi se s njima ne susrećemo svaki dan, nego tek kad o tome pročitamo u novinama, shvatimo da postoje. I tada reagiramo. Tako smo radili dok smo aktivno igrali nogomet, a tako radimo i sada. Dovoljno nam je da znamo da je nekome naša pomoć potrebna pa da se odmah uključimo. Ali ponekad te neki telefonski poziv, razgovor ili nešto treće odvuče na drugu stranu, zaboraviš, baciš novine u kojima si to pročitao pa te nema što podsjetiti. Upravo zbog toga sam želio da utemeljimo Zakladu vatreno srce, u čijem će upravnom odboru sjediti sedmero-osmero ljudi, koji će primati pisma, praviti selekciju i podsjećati nas što trebamo činiti. Nije floskula kad kažem da bismo najveći dio vremena trebali posvetiti djeci i brizi za djecu. Jer, svi smo mi za nešto krivi, neke smo stvari mogli napraviti drukčije, neke smo zabrljali. Djeca nisu kriva ni za što. Okolnosti ili drugi ljudi doveli su ih u teške situacije. Mi sigurno nećemo moći riješiti problem siromaštva u svijetu – protiv toga se eventualno možemo boriti – ali kad bi svaki od nas konkretno pomogao prvom do sebe, učinio bi mnogo.
Kako se solidarnost pokazuje kad je u nevolji netko iz reprezentacije, kao što je to trenutačno Eduardo Da Silva nakon stravične ozljede koja će ga mjesecima odvajati od nogometa?
– I u tome smo kao jedan. Cijela reprezentacija bila je uz Ivana Klasnića kad se borio sa svojim zdravstvenim problemom. Da mu je u tim mjesecima borbe za zdravlje bilo što trebalo, znao je da na nas može računati. A emotivnu stranu igrači su pokazali kad su lani u Rijeci na prijateljskoj utakmici protiv Norveške istrčali u majicama “Ivane mi smo uz tebe”. Tragedija koja se dogodila Duduu, sve nas je šokirala. Ne samo zato što je Dudu izgubljen za Europsko prvenstvo nego baš ljudski. Meni je Dudu poput sina i najvažnije mi je da bude dobro. Sve ostalo u ovom je trenutku nevažno.
Kad ste se prvi put sreli s dječjim problemima?
– Dok sam bio mali, nije se o tome pričalo kao o globalnom problemu. Sjećam se da sam se prvi put s tim susreo kad sam čuo za gladnu djecu iz Biafre. Pitao sam mamu o čemu se radi, a ona mi je odgovorila da, na žalost, i toga ima u svijetu. Tek mnogo godina kasnije susreo sam se s konkretnim problemima u svojoj sredini. S ostalim prvotimcima Hajduka posjećivao sam dom “Milena Tomić”u Splitu, kao i dom u Vrlici. A naš se humanitarni rad nastavio i kasnije u reprezentaciji, samo što nitko od nas to ne želi davati na sva zvona. Pomagali smo kad god smo mogli, ne zato što moramo, ili zato što se to od nas očekuje, nego zaista iz srca.
Jesu li vaša djeca ljubomorna što ste angažirani oko druge djece?
– Drago im je to. Pogotovo Leo, koji ide u peti razred, to sasvim razumije. Alani je još mala, ali kad vidi neku djecu kojoj treba pomoć ili čuje nas kako o tome pričamo, tužna je i istu sekundu pita hoće li dati neku svoju igračku.
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?
– Zaista mogu reći da sam imao lijepo djetinjstvo. Živjeli smo kraj staroga rodilišta, u blizini starog hajdukovog igrališta, na Špinutu. Imali smo pristojan život, i ni u čemu nismo oskudijevali. Bilo je malo problema za vrijeme Hrvatskog proljeća, jer je moj otac tada “pao”, ali za to sam doznao tek devedesetih. Moj stariji brat i ja uglavnom smo savjete dobivali od tate. On je bio pravi radoholičar: kao sveučilišni profesor svaki je dan bio na fakultetu do 15 sati, zatim bi dolazio kući da zajedno ručamo i u 16 bi se već vraćao na fakultet. Mama je bila mnogo više s nama jer je predavala biologiju i zemljopis u osnovnoj školi, pa je bila slobodna kad i mi, a i baka je bila stalno uz nas. Bio sam nestašan kao i ostala djeca. Nisam bio od “picavanja”, ali ako je više od polovice razreda markiralo, i ja sam im se pridružio. Nekoliko puta bio sam s “ekipom” na razgovoru kod ravnatelja zato što smo trčali po hodniku ili po školi igrali nogomet. Ali bio sam dobar učenik i imao sam dobre ocjene.
Je li po vašem mišljenju važnije znanje ili umijeće snalaženja u životu?
– Škola je najvažnija. Škola te odredi u životu. Obrazovanje je, otkako je svijeta, važna stvar. Samo što se svijet malo okrenuo pa su privlačnije fast food varijante, da se što prije zaradi i stekne. Mladi vide da se i bez obrazovanja i školice može mnogo postići, možda i više nego što bi se smjelo, pa ih je doista teško motivirati da sjede uz knjigu. Po mom mišljenju škola daje obrazovanje i nevjerojatnu širinu, radne navike, moralna načela. Sve drugo su okrenuti kriteriji.
Kako su išli zajedno škola i nogomet?
– Ne sjećam se da sam na putovanja nosio knjige. Pripreme su dva puta godišnje, putovanje i karantene su subotom i nedjeljom, ti si kod kuće sve ostale dane u tjednu i imaš dovoljno vremena za učenje. S druge strane, imao sam privilegij da mi se kao igraču Hajduka omogućilo izvanredno studiranje i polaganje ispita izvan rokova, a pomoglo mi je i to što mi je tata profesor na fakultetu. Tako da sam tri godine dao u roku, četvrtu sam, kao i diplomu, malo otegao, ali nisam se ni žurio s diplomskim jer se nisam morao zaposliti.
Znači, nema opravdanja za one koji kažu da se zbog treninga ne stigne ništa drugo?
– Sve se može, ali nije lako. Ali, s druge strane, ja sam do treće godine fakulteta igrao u Primorcu iz Stobreća i Šibeniku, tako da sam sasvim uredno prošao srednju školu i upis na fakultet. Pitanje je, međutim, što bi bilo i kako bi se to odrazilo na moje dalje školovanje da sam, poput Bokšića, Bobana ili Prosinečkog, bio zvijezda sa 17 godina. Ja sam postao bitan igrač Hajduka tek na trećoj godini fakulteta.
Jesu li vaši roditelji imali razumijevanja za treninge i svirku?
– Ma koliko da je moj otac bio “knjiški čovjek”, forsirao je moje bavljenje nogometom jer je bio zaljubljen u nogomet. I vjerojatno je bio veoma sretan kad sam se ostavio plivanja, koje sam trenirao od treće godine, i upisao se u Hajduk. Ali znalo se da su škola i obrazovanje na prvom mjestu. No, u moje vrijeme u školu se išlo ujutro, treninzi su bili poslije podne pa je na večer ostalo dovoljno vremena za učenje, tako da nisam imao nikakvih problema.
Jesu li vam ikada išta uvjetovali?
– Nakon drugog razreda “šuvarice” želio sam upisati turističko-ekonomsku školu na Marjanu, koja je bila malo lakša, ali mama nije dopustila. Tada nije bilo gimnazije, ali sam morao ići u školu koja je davala klasično obrazovanje, pa sam učio filozofiju, psihologiju. No, danas mi nije žao. Ali pomalo mi smeta što me se često izdvaja zato što imam diplomu i malo drukčiji hobi. Ja se ne smatram drukčijim, a posebno ne pametnijim od drugih. Možda sam samo obrazovaniji. S druge strane, i ljudi kojima sam okružen imaju ogromno znanje i inteligenciju, jer da nemaju, ne bi bili takvi igrači. Sportaši u Hrvatskoj postali su tako zanimljivi i moćni da ih se ne pita samo o sportu, nego i o svim društvenim, a počesto i političkim aktualnostima kao da su premijeri država, a na ta pitanja ne može odgovarati glup čovjek. Tako da ja svoje kolege izuzetno cijenim i od njih sam mnogo naučio.
Treba li djecu usmjeravati prema hobijima ili poštovati njihove želje?
– Klince ne treba forsirati, ali one koji nemaju inicijativu, treba malo gurnuti prema nečemu što vole i za što su talentirani. Često čujem da je nekada bilo dovoljno da djeca odlože dvije školske torbe na igralište da bi igrala nogomet. I ja pamtim te dane, ali danas su drukčija vremena. Djeca su okružena raznim zabavama i primamljivim stvarima. Dok sam ja bio klinac, imali smo samo jedan crtić na televiziji koji smo svi s nestrpljenjem čekali. Kasnije smo čitali Alana Forda, Zagora, Komandanta Marka i druge stripove, ali oni su izlazili jednom tjedno. Sjećam se da sam nakon završenog sedmog razreda s tri godine starijim bratom cijelo ljeto po najžešćem suncu hodao do njegovog prijatelja punih četrdesetak minuta samo da bih gledao druge kako na njegovom comodoreu 64, prvom u Splitu, igraju neke igrice. A možete zamisliti što bi bilo da sam to imao doma. Sendvič i coca-cola i tko bi me maknuo od kompjutora. Danas su u ponudi najrazličitije opcije, od DVD-a, playstationa, igrica, crtića, pa djecu zaista moraš privući nečim drugim da to ne bi radili po cijeli dan.
Jeste li imali kompleks zbog mucanja?
– Koliko god netko tko muca govorio da nema kompleksa, to ipak smeta. Međutim, s djecom sam imao najmanje problema. Jer kad te tvoja grupa prihvati, na neki način suosjećaju s tobom, bez obzira koji problem imaš. Lako mi je iz ove perspektive djeci govoriti da se ne trebaju sramiti svoje mane, da je to čak i simpatično, da je isti problem imao i Ciceron, najveći govornik, ali to ipak muči. Ja sam počeo mucati s četiri i pol godine. To mi se dogodilo u snu. Probudio sam se jedno jutro i počeo mucati. Roditelji su me vodili svim mogućim liječnicima, čak i na tadašnju VMA u Beograd, ali nitko ništa konkretno nije otkrio. Nisam mucao kad sam bio s prijateljima ili u svom razredu, ali frka je nastala u nepoznatoj sredini.
Koje vam je iskustvo bilo najtraumatičnije?
– Najgori mi je bio prijelaz iz osnovne u srednju školu: prva dva dana nitko me ništa nije pitao i ja sam normalno razgovarao na hodniku, ali u sebi sam već proživljavao dramu jer sam znao da je pitanje trenutka kad će me profesor prozvati. Kroz glavu su mi samo prolazile misli da to neću moći, da će biti problema, što će tko misliti ili reći i u sebi osjećaš sve jači grč. Bio sam dobar učenik, osobođen sam i mature, posebno sam volio povijest, matematiku, fiziku, a najgore su mi bile lektire. Uvijek smo na početku školske godine dobivali popis literature i svatko bi od nas morao o jednoj knjizi govoriti pred cijelim razredom. Mene je jedne godine zapao “Derviš i smrt” Meše Selimovića. Najprije sam mislio kako ću ja to moći, kako se do proljeća imam vremena pripremiti, ali kad se približio taj dan D, izmislio sam nekakvu gripu samo da ne idem u školu, jer sam osjećao da to ipak neću moći.
Kakav odnos imate s vlastitom djecom?
– Nastojim im biti prijatelj. Ali ne na način da oni misle kako sve smiju učiniti, a mama i tata su tu da poprave ako su nešto loše napravili. Moja djeca znaju da smo mi uvijek uz njih i da na nas u svakom trenutku mogu računati, ali da ima stvari koje se ne smiju raditi.
Naučite li ponekad nešto od svoje djece?
– Kako da ne. I to svakodnevno. Alani je još malena, ali Leo mi vrlo često kaže neke stvari da se zamislim. Zapravo, od djece možemo najviše naučiti.
Diana Šetka
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 686 ili se pretplatite na PDF izdanje.