I eto, opet Toronto, u povratku iz Chicaga. Spavali kako tko: rasuti teret „Vagabundo banda“ se raširio diljem Toronta i okolice u tri, četiri stana pa smo se podijelili po interesnim sferama i vremenu buđenja. Lado i Nikola su kod rodbine, malo dislocirani, Joke i Remo su u bitci s vremenskim zonama, Mamić, Stivi i Ornela su u National Geografic fazi, a što se mene tiče – sviće zora zarana, eto zmaja Karana. I tako već četrdeset i pet godina.
Dakle, grad i znamenitosti; sjedamo u auto, ovaj put imamo i GPS (hvala Toni), idemo u Sky Dome, sa svojih 456 metara najviši opservacijski toranj na svijetu. Toranj je izgrađen 1976., a primarna mu je svrha bila nositi TV odašiljač, jer je graditeljski boom krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća donio Torontu veliki broj nebodera koji su zbog visine ometali prijem TV signala. Poslije su se dosjetili da bi mogli napraviti i prostorije za panoramsko razgledanje, pa restoran sa vrtnjom u krug, pa stakleni pod… Turisti su pohrlili, projekt se isplatio a mi smo se došli uvjeriti svojim očima.
…I vidjeh, i gle, silan vjetar poljem dolaziše… a nas četvero polumladih turista iz Hrvatske na vrh vrhova. Stvarno je visoko, pogled puca kilometrima, a Stivi se odvažio hodati po staklenom podu. Šale, pjesma i veselje sve dok nije trebalo poći natrag tj. dolje.
Sjedimo mi tako na svojih četristošezdeset metara visine i čekamo dizalo da nas vrati majci Zemlji. A dizala nema. Pa nema. Nakon dvadesetak minuta, na bočna vrata na kojim se diskretno koči natpis EMERGENCY EXIT, ulazi uniformiran gospodin, lica boje jastoga, i glasom sa čestim udisajnim pauzama priopćava šenaestorici putnika-namjernika da je dizalo u kvaru. Možemo sačekati majstora ili sići u njegovoj pratnji do niže opservacijske točke, gdje su dizala u funkciji. Koliko sići? Osamdeset nivoa- levela-katova. Molim??? Osamdeset, dobro ste čuli. Pa da onda krenemo?
Uz pjesmu “kad se male ruke slože“ šesnaestorica hrabrih se uputila niz kičmeni stup Sky Domea. Dvadeset minuta kasnije smo čašćeni bezalkoholnim pićem, i već prepričavamo pustolovinu. Konobar riđeg brka nema razumijevanja za moja postignuća, pušta me da ga čekam pola sata i još se otresa na mene. Ima sreće; već smo dokazivali muževnost. Sutra je veliki dan – vozimo za New York.
Za Gloriju još uvijek iz Toronta – Goran Karan
Pročitajte više: AMERIČKI DNEVNIK 1. DIO: Ipak – happy end