Getty Images
Priča o Vanji

Život je bespoštedna borba u kojoj baš i ne moramo biti okrutni i sebični jedni prema drugima

Neka nas tužna sudbina prerano preminule natjecateljice iz 'Života na vagi' potakne da poduzmemo nešto za one koji su drugačiji i koji su u težoj situaciji od nas.

Piše: Čitateljica iz Zagreba

Umrla je Vanja. Objavile su novine i internetski portali. Otišla je sa svojih premalo godina i previše kilograma. Na neko bolje mjesto, kako je netko rekao. Otkako sam pročitala vijest, ne izlazi mi iz glave. Srela sam je jednom, u prolazu. Sjedila sam u automobilu, a ona je bila na pješačkom prijelazu. Visoka, krupna i tamnokosa. Unatoč očitom višku kilograma, imala je lagan, ali odrješit hod. Ili se to činilo zato što je žurila preko zebre. Na tren je okrenula glavu na moju stranu: imala je ozbiljno, zamišljeno lice, ali oči su joj bile nekako nasmijane.

- Pogledaj ju na što sliči - rekla je prijateljica koja je sjedila do mene. Ona je znala njeno ime i poznavala je njenu obitelj. - Da, šteta - rekla sam ja. I na tome je završilo.

Već nekoliko minuta poslije zaboravila sam na Vanju i njezinu debljinu. Zapravo sam zaboravila da postoji. Nisam sigurna koja je od nas dvije tada više pogriješila: moja sugovornica, koja se zgražala nad nesretnom mladom djevojkom, ili ja, koja nisam učinila ama baš ništa da joj se suprotstavim. Ne, ja sam ju zapravo, kao žena do mene, kritički odmjerila i vjerojatno sam pomislila: sva sreća da nisam kao ona. Kraj priče.


Mogla sam, a nisam

A mogla sam možda te večeri malo razmišljati o toj djevojci, o tome kako se osjeća jer sigurno zna da se ostali snebivaju nad njezinom pojavom. Možda sam ju mogla potražiti, saznati njen broj i barem porazgovarati s njom. Sasvim je sigurno da sam nešto mogla. Ali nisam. Poslije sam slučajno doznala da je sudjelovala u showu RTL televizije Život na vagi. I da je prva ispala. Izbacili su je ostali sudionici, zbog tko zna čega. Da, netko mora ispasti, a najteže je onome kojem se to prvome dogodi. Ali zašto baš Vanja? Iz onoga što se moglo pročitati saznaje se - pomalo su se urotili protiv nje, nisu mogli naći zajednički jezik i slično. Koliko se sjećam, čak ni voditeljima nije bilo jasno zašto je baš ona prva ispala. A danas čitam kako su je svi u showu naprosto obožavali. Svi su vidjeli njezinu vedrinu, pozitivnost i sve tako. I gotovo svi su s njom ostali u prijateljstvu.

Svašta. To me baš ljuti. To ljudsko licemjerstvo. Meni se čini baš suprotno, da su svi bili okrutni i sebični.
 

Istina, bili su konkurencija, ali ja bih nekako očekivala da će biti više solidarnosti među tim “borcima” koji su prolazili kroz istu krizu i iste probleme. Ali ne - život je bespoštedna borba. Na svim poljima i u svim situacijama.


Ni ne zanima ih

U istom showu saznali smo neka Vanjina razmišljanja, želje, strahove i planove. Rekla je da je cijeli život bila izvrgnuta porugama na račun svojeg izgleda. I u djetinjstvu i u odrasloj dobi. Te kako nije imala podršku roditelja u borbi protiv debljine. Još sam u nekoliko navrata čula komentare - kakvi su to roditelji koji ne pomažu svojem djetetu. Ma dajte, molim vas, ljudi. Svi smo skloni zluradim komentarima, i puno lakše analiziramo tuđe probleme nego svoje. Koja to majka može zabraniti djetetu da jede ako je gladno. A pogotovo ako ima zdravstveni poremećaj. Kako saznajem, Vanjom su se odmalena bavili liječnici i drugi specijalisti, a na kraju je prepuštena samo roditeljima. Zna li itko, osim onih koji su na svoju nesreću u sličnom problemu, što znači imati bolesno dijete (jer i pretilost je bolest ako se ne varam)? Kako financijski spojiti kraj s krajem kad si stalno odsutan s posla. Otkud crpiti fizičku snagu kad moraš biti gotovo neprestano na putu do Zagreba jer u malim gradovima nema adekvatne skrbi. Pogotovo ako imaš još djece koja te trebaju, ako si ovisan o javnom prijevozu, i ako ni sam nemaš podršku okoline, a ponekad ni svojih bližnjih.

Ne, to “normalni” ljudi ne znaju. Niti ih to zanima. “Normalni” ljudi su okrenuti svojim obavezama i žmire na tuđe probleme.

Društvo nam je bezosjećajno. Okrutno i hladno. Nismo spremni prihvatiti različitost.
 

Ni pretile, ni invalide, ni one drugačije seksualne orijentacije ili vjerskog uvjerenja. Nego ih promatramo s negodovanjem i neodobravanjem, ne želimo biti viđeni u njihovom društvu, a svojoj djeci govorimo: “Zar želiš biti kao on /ona?”. Pričamo o njima kao o izvanzemaljcima. A zapravo govorimo o životu koji žive ljudi drugačiji od “normalnih”. To je život kakav je imala i Vanja.


Voljela je i bila voljena

Kako i sad možemo čitati, ona je bila kao sve druge žene. Imala slične želje i potrebe, iste osjećaje te se, osim po svojoj “kilaži”, ni po čemu nije razlikovala od ostalih. Odnosno, od “normalnih” ljudi. Željela je pronaći ljubav, pomoći roditeljima, željela je promijeniti život na bolje... Očito je bila borbenog i snažnog duha. Zato je i uspjela ostvariti jednu od svojih najvećih želja: pronašla je ljubav, voljela je i bila voljena. Time se baš i ne mogu pohvaliti svi “normalni” ljudi. Pogotovo to iskustvo nerijetko izmiče baš onima koji su naoko savršeni. Ali eto, kako bi se reklo, nije joj bilo suđeno. Kakva sudbina! Tek što je dohvatila nešto lijepo i pozitivno, desila se smrt.

Zbog debljine je bila cijeli život nesretna i neprihvaćena, zbog debljine je umrla.
 

Iz novinarskog članka doznajemo da je svemu kumovala njezina debljina. Pa dobro da nije pisalo: što sad, i onako je bila nezgrapna. Bilo kako bilo, nema je više. I ja, eto, osjećam ogromnu grižnju savjesti jer nisam učinila ništa za tu djevojku i jer nemam uopće prava osuđivati druge koji su isto tako učinili - ništa. Vanja je vlastitim naporima i prijavom u spomenuti show posmrtno dobila svojih pet minuta slave. Ali slične drame proživljavaju mnogi drugi neznani junaci za koje nećemo nikad čuti. Vanja je, kao što je već rečeno, možda otišla na neko bolje mjesto. Pridružujem se onima koji to očekuju, ali nam očekivanje i dalje kvari onaj “možda”. A što ako možda i nije tako, ako je sve to samo lažna nada?

Neka nam sada ovaj “možda” ostane u srcima i glavama, kao alarm. Neka nas pokreće da poduzimamo nešto za svoje znance i za neznance, za ljude koji su drugačiji i u situaciji težoj od naše. Ponekad će pomoći samo lijepa riječ. A od lijepe riječi do velikih stvari samo je nekoliko koraka. Samo treba učiniti onaj prvi. Neka nas Vanjin odlazak učini većim ljudima nego što smo sada, bez obzira na brojku koju nam pokazuje vaga  pod nogama. Ako nas je nesreća poštedjela, podijelimo svoju sreću s drugima. Jer možda će nam već sutra zatrebati djelić nečije tuđe.

Dragi naši čitatelji, šaljite nam svoje priče putem Hrvatske pošte na adresu Gloria, Koranska 2, 10000 Zagreb ili na e-mail adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. s naznakom ‘Gloria osobno’. Najbolje nagrađujemo.

Redakcija zadržava pravo kraćenja teksta.

Pročitajte i:

Linker
08. listopad 2020 02:25