Aktivni ste u promjenama hranidbenih navika kod djece, već ste nekoliko puta održali radionice 'Sretno dijete koje jede sve', zašto ste se odlučili na tu akciju?
- To je prirodan spoj mojih glavnih trenutnih okupacija - godinama se u svom magazinu Mrvica i na portalu mrvica.hr na različite načine bavim temama povezanosti prehrane i dobrog življenja. Onda sam prije dvije godine rodila sina, pa se, na neko vrijeme, moj fokus suzio na prehranu djece, odnosno razvoj dobrih prehrambenih navika od prvog dana. Moj je pristup bio intuitivan i vrlo opušten - osjećala sam da sam tu na svom terenu, radovala sam se početku dohrane i očekivala da sve ide glatko.
Je li vaš sin odmah jeo sve ili je birao?
Moje je dijete sve voljelo jesti i obroci su nam postali najsretnije vrijeme u danu. Jako važan poticaj dala mi je knjiga 'Beba vođa dohrane' koja me ohrabrila da djetetu od početka dajem komade normalne hrane razumne mekoće, i da ga pustim da ih sam uzima rukom, prinosi ustima, žvače i guta. Prije tog iskustva nisam imala pojma da su djeca sa, recimo sedam, osam mjeseci, to u stanju. To je proces koji mi je bilo fascinantno promatrati - koliko djeca brzo uče i napreduju, ako im se da prilika. Hrana je fantastičan medij za učenje - vi upoznajete svoje dijete, a dijete upoznaje svijet kroz neposredno iskustvo hranjenja: okus, miris, boju, teksturu…
Koliko su važni zajednički obiteljski obroci?
Dijete vrlo brzo razumije i uz hranu vezan socijalni aspekt - važnost zajedničkog obroka, emocije vezane uz hranu, itd. Sve mi je to jako zanimljivo i obožavam o tome pričati. Osobito zato što vidim koliko su neki roditelji uplašeni, koliko se drže nekih zastarjelih smjernica, kalendara i tablica, koliko su nesigurni, i koliko se jako rano, linijom manjeg otpora, dođe do nekih zbilja loših navika. Zato sam odlučila držati ove pričaonice, pod nazivom Zdravo dijete koje jede sve. A ti su mi razgovori s roditeljima onda dali poticaj da krenem pisati i knjigu na tu temu, dok sam još u štimungu hranjenja beba.
Željka uživa u radu u vrtu...
Željka uživa u radu u vrtu...
U čemu mislite da najviše griješe roditelji, a u čemu djeca, kada je o prehrani riječ?
- Roditelji su često previše zabrinuti oko prehrane, opterećuju sebe i dijete nerealnim i nepotrebnim očekivanjima: imaju, recimo, u glavi neke zacrtane predodžbe o nekoj količini ili vrsti hrane koju bi dijete trebalo pojesti. Pa ako to ne ide kako su zamislili, forsiraju, nutkaju dijete, zašprehavaju ga, zaigravaju, pjevaju mu pjesmice i izvode cijele predstave samo da bi dijete progutalo ono što su oni naumili.
Postoji li univerzalan 'recept' za uspjeh kod prehrane djece?
Roditelji jako rano etiketiraju dijete rečenicama tipa: moj Noa ne voli brokulu, samo zato što Noa dva puta nije htio jesti nezačinjenu i potpuno bljutavu kašicu od brokule. Pa naprave cijelu dramu od toga. Naravno, tu je hranjenje pred TV i ostalim ekranima, koje je čista linija manjeg otpora, i čisto nesvjesno vođenje djeteta u dugoročni problem. Djeca ne griješe, djeca prate signale svojih roditelja i surađuju s njihovim očekivanjima. Čak i kada se čini sasvim suprotno. Ne postoji univerzalan recept koji funkcionira za sve - djeca su jako različita. Ima nejedača jako slabog apetita i ima malih gurmana koji sve jedu. Ipak, mislim da je velika većina zdrave djece negdje u sredini - imaju svoje preferencije i vrlo promjenjive dnevne rutine, takozvane faze. Ima dana kada savršeno jedu, i dana kada brljaju, ima faza kada jedu dvije banane dnevno i mjeseci kada ne žele ni okusiti bananu. To je normalno i to treba poštovati. Ne treba od hranjenja praviti predstavu, niti pljeskati djetetu zbog svakog zalogaja. Dijete nije mali kralj na svom tronu, on je, ili bi barem trebao biti, samo jedan od sudionika zajedničkog obroka, kojemu netko od obitelji pomaže koliko je nužno dok se ne nauči sam služiti žlicom i vilicom.
Većina polaznika su mame, ali ima i hrabrih očeva, kakve su reakcije?
- Bilo je trudnica, bilo je mama koje su na pričaonicu došle s bebama starim tri ili četiri mjeseca, a bilo je i tata kao glavnih kuhara u obitelji. Meni se čini da su reakcije jako dobre. Mame redovito šalju mailove u kojima kažu da im je razgovor bio vrlo poticajan ne samo za razmišljanje o prehrani, već i drugim aspektima roditeljstva poput postavljanja granica koje postaje tema nakon prve godine. Jer sve te teme zaista i jesu neodvojive - to kako tretiramo djecu za stolom samo je preslika ukupnog tretmana i načina na koji se i inače odnosimo prema djetetu. Odgovornost za kvalitetu prehrane djeteta je u potpunosti na roditelju. Što ne znači da svi slabi jedači mogu postati gurmani, samo ako vi to želite. Nakon zadnje radionice jedna mi je mama poslala mail da se na moj poticaj idućeg dana ohrabrila curici od 7,5 mjeseci dati u ruke pola banane i da je curica uredno sve to slistila do zadnje mrvice. Baš sam bila jako sretna kad sam to čula. Podcjenjujemo djecu, zbog naših vlastitih strahova. Zaista mislim da je važno pomoći roditeljima dijeljenjem informacija koje će ih potaknuti da više vjeruju svom djetetu.
Pričaonice pomažu i vama, do kojih zaključaka ste došli?
- Apsolutno, za mene je ovo veliko iskustvo. Prva stvar koju sam naučila - ništa se ne podrazumijeva. Ja sam mislila da je glupo i nepotrebno davati ikakve recepte i pričati ljudima da djetetu mogu dati pileću jetricu ili svinjsku mast, jer sam mislila da to svi znaju, a to se pokazalo krivim. Ljudima treba takva vrsta poticaja. Pa sam onda napisala neku skriptu s tim nutritivnim osnovama, a sad to pomalo i širim… Drugi važni zaključak - svako je dijete drugačije. Nema garancije da će vaše dijete htjeti pojesti nešto što moje dijete obožava. Bilo je roditelja ozbiljnih nejedača, djece koja su bila hospitalizirana zbog slabog dobivanja na težini. Vrlo malo onoga što sam ja iskusila s djetetom koje više manje sve voli jesti se može primijeniti na takvu djecu. Pa onda pokušavam samo ohrabriti te roditelje da vjeruju djetetu, da sebe i svoju anksioznost dovedu u red. Jer roditelji takve djece su pod ozbiljnim stresom. Treća, i najvažnija stvar je: svi griješimo. Uvijek u predavanje uključim par primjera grešaka koje sam sama napravila. I ja učim u hodu.
Željka je život u gradu zamijenila onim u prirodi i nije se za to nikad pokajala...
Željka je život u gradu zamijenila onim u prirodi i nije se za to nikad pokajala...
Je li vaš sinčić Pero izbirljiv što se hrane tiče?
- Nije izbirljiv, ali ima svoje faze i različite dane. Generalno gledano, Pero je dijete odličnog apetita, katkada je u stanju pojesti zapanjujuće količine ili vrste hrane. Ali ima i dana kad je prezaigran, ne sjedi mu se, a meni se ne trči za njim sa žlicom. Pa onda tražimo neki srednji put.
Kuhate li svaki dan?
- Kuham, odnosno, nadopunjujem se s mužem Gordanom. Oboje kuhamo. Kuhamo svaki dan jer jedemo svaki dan, ali to je uglavnom vrlo jednostavna, brzinska hrana, zasad. S djetetom od dvije godine nemam vremena za neka velika nakuhavanja, a iskreno, u takvoj hrani najviše i uživam. Evo, jučer sam kuhala varivo od graška s batatom i amarantom i svinjski kotlet na naglo.
Nedavno se doznalo da je Tomislav Špiček završio u bolnici, jeste li se čuli?
- Čula sam, ali samo iz medija. Nisam ga htjela zvrckati, neka se čovjek posveti sebi i isključi malo mobitel. Zbilja mu želim sve najbolje.
Naviknuli smo vas gledati na malom ekranu, hoćete li se vratiti na televiziju?
- Nemam ništa u planu, ali šansa uvijek postoji. Televizija je u moj život također došla neplanski, i tako je najbolje.
Rekli ste jednom da ste se u hranu zaljubili tek na fakultetu, kakav je to bio proces?
- Mislim da je to bio normalan proces odrastanja - mama je kuhala za obitelj, uz posao u smjeni koji je radila cijeli život, i oko toga se nije puno filozofiralo. Uvijek sam voljela jesti, a nisam se baš motala po kuhinji, dok se nisam odvojila od roditelja, počela živjeti na očajnoj studentskoj hrani pa se zaželjela normalnog čušpajza. Onda sam našla muža koji je kuhao odlično, pa valjda baš zato što nisam morala, počela sam nešto eksperimentirati iz gušta. I tako je krenulo.
Majka vas je tjerala iz kuhinje, tjerate li vi vašeg partnera i tako nastavljate tradiciju?
- Nisam luda, obožavam kad mi drugi kuhaju, osobito ljudi koji me dobro poznaju. Mislim da je najbolje rješenje kada sav teret kuhinje ne pada na jednu osobu jer tako ostane najviše prostora za kuhanje iz gušta.
Mnogi se izvlače da za kuhanje nemaju vremena, jesmo li sami krivi što se borimo s viškom kilograma?
- To je stvar prioriteta. Imamo vremena za ono što nam je bitno. A hrana koju jedemo svaki dan, onaj najobičniji doručak i večera, drastično utječu na kvalitetu našeg života. Nitko drugi za to nije kriv.
Kada ste zadnji put zašli u pekarnicu?
- Svaka 3 ili 4 dana kupim pola kruha pečenog ispod peke bez ikakvih aditiva, i to nam je dosta. Trenutno nemam vremena peći svoj kruh. Nisam isključiva. Ne vidim problem u tome da djetetu povremeno dam obično slano pecivo, ali nisam za to da pizze i buhtle zamjenjuju cijele obroke. To nikad ne radim.
U čemu je ključ da odgajamo dijete koje voli sve jesti?
- U tome da ga uključimo u obitelj koja sve voli jesti, koja uživa u hrani, i ne drami oko činjenice da dijete možda trenutno nije gladno, prezaigrano je, ili danas želi jesti, recimo, samo meso. Prehrambene navike uče se na dugi rok. Ok je djetetu koje ne želi jesti reći: javi se kad budeš gladan. Važno je dopustiti djetetu izbor u okvirima koje postavljamo mi kao roditelji.
Je li majčinstvo onakvo kako ste si i zamislili?
- Srećom, nisam si puno zamišljala, ništa me ne bi pripremilo za ovo...
Koristite li baka servise?
- Imala sam želju da dijete ostane sa mnom barem prve dvije godine, i još ne ide u vrtić. Mama mi je napravila najveću uslugu u životu i tri dana u tjednu mi dođe pomoći, da ja mogu pisati i raditi. Sada tako spajamo draži frilensanja s dražima stay-at-home majčinstva, ali bez baka servisa to bi bilo nemoguće. To je, na neki način, i teži put i privilegija, i zaista sam sretna što sam prve godine posvetila samo djetetu. To je vrijeme nenadoknadivo.