klub sretnih žena

Kad god smo se iz srca smijale pokraj nas su bile - naše prijateljice!

Dinamika ženskih prijateljstava ne mijenja se puno od vrtića. Jedan dan ste nerazdvojne, drugi sjedite same na kraju dvorišta, pitajući se - što sam joj skrivila? Ili možda sjedi ona.

Sve što smo trebale znati o ženskim prijateljstvima, naučile smo još u djetinjstvu. Na vrtićkom smo dvorištu prvi put zakoračile u kompleksni svijet žensko-ženskih odnosa, osvijestivši koliko mogu biti jednostavni i komplicirani, ispunjavajući i razočaravajući, usrećujući i rastužujući. Koliko su nam važni čak i kad ih se svim silama trudimo učiniti nevažnima.

Potreba žena da se emotivno povezuju javlja se veoma rano - većina djevojčica već u petoj ili šestoj godini sklapa svoje prvo formativno žensko prijateljstvo, koje se najčešće bazira na sličnim interesima, bilo da je riječ o češljanju barbike, čajanki s plišancima ili igranju Ledene babe. Postoje, naravno, i one djevojčice koje će radije igrati nogomet s dečkima, valjda instinktivno osjećajući da je s njima lakše.

Kao majci jednog sedmogodišnjaka koja većinu slobodnog vremena provodi po dječjim parkovima, zanimljivo mi je pratiti dinamiku tih dječjih odnosa i razlike među spolovima. Dok dečki na igralištu svoje nesuglasice uglavnom rješavaju brzo i lako, vraćajući se nakon nekoliko minuta u igru kao da se ništa nije desilo, djevojčice su se u stanju satima i danima duriti ili ignorirati siroticu koja se drznula odbiti poslušnost ili je napravila nešto što drugima nije bilo po volji (jednu su klinku prošli tjedan izbacile iz igre njezine dvije prijateljice jer je, citiram, "pojela previše bombona iz zajedničke vrećice"?!).

Te razlike među spolovima nisu plod činjenice da su dečki po prirodi "good guys", a cure "mean girls" već naprosto drugačije ustrojenog mozga. Sve mi je postalo jasno kad sam jednom negdje pročitala da žene imaju veći centar za pamćenje, te veću gustoću neuralnih veza zbog čega intenzivnije osjećaju što se događa oko njih tijekom dana i dulje o tome razmišljaju i analiziraju.

image

Sex and the City

DARLA KHAZEI/PACIFIC COAST NEWS/PROFIMEDIA

Ukratko, često se ponašamo kao emocionalne računovotkinje, pazeći jesmo li dobile koliko smo dale, a osjetimo li se zakinuto, postajemo frustrirane, a ponekad i osvetoljubive. Vlastito me dijete nedavno posramilo kad sam, povrijeđena što nije bio pozvan na rođendan jednog dječaka iz njegove vrtićke grupe, ne razmišljajući ispalila: "E pa sad nećemo ni mi njega pozvati na tvoj!".

"Ali mama, meni to nije važno, ja njega svejedno želim pozvati", odvratio je Damjan, ostavivši me bez teksta.

Dinamika ženskih prijateljstva ni u odrasloj se dobi ne mijenja puno od vrtićkih dana. Jedan dan ste nerazdvojne, a već drugi sjedite same na kraju dvorišta, pitajući se - što sam joj skrivila? Ili možda sjedi ona.

Nedavno je naprasno prekinuto jedno moje 15 godina dugo žensko prijateljstvo. Kad bih vam ispričala zbog čega više ne razgovaramo, zaključili biste da je sramota da dvije žene u četrdesetima dopuste jednoj takvoj trivijalnosti da ih zavadi. A možda se iza trivijalnog razloga krije neko puno dublje nezadovoljstvo o kojem očito na vrijeme nismo pričale.

Kako bilo, i dalje se nadam da će ovo biti samo privremeni prekid programa, a ne dio statistike koja kaže da prosječno žensko prijateljstvo nakon 16 godina u većini slučajeva dođe svom kraju. Planiram joj prkositi jer mi je ženski sustav podrške oduvijek iznimno važan. Ma koliko ti odnosi nekad bili izazovni.

Prošle sam subote otišla na izlet s tri prijateljice i naša četiri sina. Stvarno je djelovalo kao fantastična ideja, barem onih prvih petnaest minuta šetnje Ljubljanom. A onda je počeo pakao s četiri nabrijana Duracell zeca od sedam godina i četiri premorene mame na plus trideset. Klinci su kao sumanuti trčali u raznim smjerovima, mi smo ih pokušavale ne izgubiti u subotnjoj gužvi, bilo je i povišenih tonova, i nervoze i međusobnog predbacivanja i sigurna sam da smo do pet popodne sve četiri požalile što smo se u to uopće upustile.

Ali znate li čega je još bilo? Dovoljno životnog iskustva da znamo kako je zdravo i normalno da ti prijateljice ponekad idu na živce baš kao i ti njima. Ne grade se prijateljstva na hashtagovima o sestrinstvu ispod fotošopiranih fotografija savršenih situacija, nego na znoju i živcima, na smislu za humor i sposobnosti za samoironiju.

Kad su mali slatki Duracell zečevi shrvani umorom konačno zaspali, raširile smo trosjed u dnevnoj sobi unajmljenog apartmana pokraj ljubljanske pruge i s bocom crnog vina iz obližnjeg supermarketa nazdravile činjenici da smo preživjele dan, konstatiravši kako možemo biti ponosne što su njih četvorica dogurali do kraja dana u komadu i što nas četiri još uvijek razgovaramo.

Bez obzira na to koliko voljeli svoje partnere, sjetimo se da su u trenucima u kojima smo se najviše i iz srca smijale, pokraj nas uvijek bile - naše prijateljice!

Linker
29. srpanj 2022 11:19