Ivica Đikić pisati je počeo kao petnaestogodišnjak, u ljeto 1992., kad je postao dopisnik HINA‑e iz ratnog, rodnog Tomislavgrada. Cijenjeni je novinar, urednik i književnik koji je dosad objavio 14 knjiga, od čega šest romana. Prema motivima njegovog djela "Cirkus Columbia" snimljen je film, autor je i scenarist dramske serije "Novine", a ovih dana objavio je drugu zbirku poezije. Knjiga "Međugorje" govori o ljubavi, obitelji, zavičaju, ratu, ljepotama i izazovima svakodnevice, djetinjstvu, strastima, traumama i unutarnjim borbama ili kako na stranicama izdavačke kuće Fraktura piše - to je knjiga o upornosti poezije da pronađe smisao.

Renomirani pisac dosad je objavio 14 knjiga

SAšA ĆETKOVIć

Proces nastanka zbirke pjesama uglavnom nije pravocrtan. Kako je izgledao i koliko je trajao vaš put do "Međugorja"?

- Trajalo je nekoliko godina, s tim da se intenziviralo u posljednjih godinu-dvije, nakon što je zbirka poprimila osnovne konture u pogledu unutrašnje strukture, odnosno šest tematski određenih ciklusa, no tu tematsku određenost treba shvatiti vrlo široko. Nevolja s tako dugim ili relativno dugim procesom nastajanja je u tome što neke pjesme napisane na početku tog procesa ne dočekaju objavljivanje, naprosto loše ostare i nisu popravljive. Naravno, ista opasnost prijeti i onima koje se, na kraju, nađu između korica, ali ja tu više ne mogu ništa.

Prošlo je 14 godina od izlaska prve zbirke pjesama "Ostatak svijeta", a u međuvremenu ste napisali 4 romana i zbirku priča. Je li vam poeziju teže pisati ili da naprosto niste imali vremena?

- Ne radi se o manjku vremena niti o tome da je poeziju teže pisati, nego je, barem u mom slučaju, poeziju drukčije pisati. Romaneskno pripovijedanje koje se bazira na čvrsto konstruiranoj fabuli, a moji su romani uglavnom takvi, u znatnoj je mjeri stvar i spisateljske discipliniranosti, dok pisanje poezije, prema mom iskustvu, nema puno veze s disciplinom nego ponajprije sa ustrajnošću.

U jednoj od pjesama pišete: "Ne čini ništa veliko/Ne teži da se dopadneš/Ni da se zamjeriš/Ne stremi ničem sudbinskom/Prihranjuj kvas/Uči o pticama/I travama..." Učinilo nam se da se upravo u pjesmi "Zbirka zadataka" krije recept za duševni mir. Jeste li na pragu 50-ih otkrili kako biti nepretenciozno sretan?

- Ne bih rekao. Da jesam, teško da bih se bavio pisanjem pjesama. Premda nisam sklon tumačiti poeziju, pogotovo ne vlastitu, mislim da u toj pjesmi preispitujem sebe, dovodim u pitanje mnoge postavke na kojima se bazirao ili se bazira moj odnos prema sebi, životu i drugima.

Pišete li lakše kad ste dobre volje ili kad vas nešto muči?

- Pisanje mi ne ide lako i tako je oduvijek. Raspoloženje igra ulogu tek kad ponovo čitam napisano: tmurnije raspoloženje rezultira nemilosrdnošću prema tekstu i mnogo puta - nažalost, ne i svaki put - to me spasilo od objavljivanja gluposti i trivijalnosti napisanih u razdobljima vedrine i optimizma.

Je li ponekad lakše o nečemu pisati nego to izgovoriti?

- Uvijek mi je i o svemu lakše pisati nego govoriti, ne samo zbog emocionalne težine nego zbog preciznosti i konciznosti izraza. Pisanje kod mene znači veći stupanj kontrole misli i jezika nego kad se radi o govorenju.

Tijekom pisanja Ivo Andrić je volio apsolutnu tišinu i jutarnju rutinu koja je započinjala uz šalicu kave, Hemingway je navodno volio pisati "na nogama". Imate li vi neki "stil" ili ritual?

- Moram uza se uvijek imati olovku, notes i cigarete, slabost na koju nisam ponosan.

Ivica Đikić

LADISLAV TOMIčIć

Pišete li zato što imate nešto reći ili pišući pokušavate dokučiti što zapravo osjećate?

- U pisanju se često dođe do nekih spoznaja o samom sebi, o životu i o svijetu koje pisac nije imao na umu kad se upustio u avanturu pisanja. To je moć jezika. Pisanje vjerojatno može imati terapeutski učinak, ali to nije ono što mene pokreće kad je riječ o književnosti. Ono što mene zanima jest to da literarnim sredstvima pokušam razumjeti i sebe i svijet oko sebe, kao i to da u estetskom smislu pokušam dosegnuti autentičnost, koja nije polazna točka nego krajnje odredište.

U zbirci se bavite i roditeljstvom kao iskustvom koje nas usrećuje, ali i "melje". Kako vas je ono promijenilo?

- Roditeljstvo me je istinski suočilo sa životom, iako ni prije toga nisam živio pod staklenim zvonom, i s jednom vrstom straha koju dotad nisam poznavao, ali i s dotad mi nepoznatom vrstom radosti. Vjerujem da je svelo moj egocentrizam na podnošljiviju mjeru.

Što biste voljeli da čitatelj ponese sa sobom nakon posljednje stranice "Međugorja"?

- Uh... Možda mrvu blagosti. ■