Lina Nordquist, švedska spisateljica, političarka i znanstvenica, ovih je dana prvi put posjetila Hrvatsku kako bi na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu predstavila novi roman ‘Srce je mramorni kolač‘, za koji su je nadahnuli njezini sinovi.
"Odrastajući, mislila sam da postoje dvije vrste ljudi: oni koji čitaju i oni koji ne čitaju. Ali, iskreno, nikada mi nije palo na pamet da postoje ljudi koji pišu. Mislila sam da su oni neka druga vrsta, gotovo kao izvanzemaljci. Nikada mi nije sinulo ni da bih mogla napisati roman, dok nisam postala majka. Svijet je postao puno ljepši, ali istovremeno i puno strašniji. Počela sam razmišljati o smrtnosti i o tome što ako se nešto dogodi mojim sinovima ili meni, pa ne bih mogla brinuti o njima. Nisam htjela hodati s tim mislima u glavi, već sam ih zapisala i zaboravila na njih. Nekoliko tjedana kasnije, opet sam ih zapisala i zaboravila. Nakon dosta dugo vremena shvatila sam da sve te bilješke i komadići papira u sebi skrivaju roman", govori Lina Nordquist (48), švedska znanstvenica, političarka i spisateljica, koja je svoj prvi roman, "Gladno srce", objavila 2021.
Ovih je dana prvi put posjetila našu zemlju kako bi na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu predstavila svoj drugi roman - "Srce je mramorni kolač" - koji je nedavno objavila Fraktura, a prevela Lana Momirski. Među ostalim, govori Lina, u Zagreb je došla i zato što joj na trenutke djeluje nestvarno da postoje njezini romani napisani na hrvatskom jeziku.
"Volim upoznavati ljude koji su pročitali moje knjige. Pisanje je poprilično usamljen posao - sjediš sam u svojoj sobi sa svojom maštom. I mogu sjediti u toj sobi i pisati četrnaest sati u komadu, ili dok mi djeca ne dođu i kažu da se osjeti miris zagorene hrane. Ali volim i upoznavati ljude - s njima dijelim svoj rad, ali i tražim inspiraciju. Kad bih samo sjedila u svojoj sobi, na kraju bih mogla pisati samo o sebi, a sebe već dovoljno poznajem pa nema znatiželje", govori spisateljica i dodaje kako voli upoznavati ljude koji je impresioniraju i inspiriraju.
Inspiracija u ljudima
Gotovo uvijek piše o ljudima koje je susrela - katkad je to netko koga je vidjela u vlaku te ju je jednostavno potaknuo da se zapita kako mu izgleda život, katkad autoričin pokojni djed, a katkad njezini sinovi Lucas (15) i Hampus (14). Kako su rođeni s vrlo malom razlikom, što je bila "najbolja vrsta nezgode", kako kaže Lina, osjetila je snažnu potrebu za pronalaskom svog vremena. Izbor je naposljetku pao na nedjelju, kao dan s najmanje obaveza, pa se već godinama krajem tjedna budi u sedam ujutro i zatvori u jednu sobicu u svom toplom domu. Ondje, osim sa sinovima, živi i sa suprugom, profesorom i lovcem Fredrikom (53) te sedam lovačkih pasa, pa u tišini koju prekida samo zvuk tipki na laptopu, uranja u neke nove svjetove.
Uskoro u Švedskoj izlazi i njezin treći roman, čija je radnja smještena na sjeveru Švedske u 19. stoljeću, u vrijeme razbojnika i kriminalaca. No, već radi i na novoj priči. Nadahnuće za potencijalni četvrti roman pronašla je prilikom ponavljanja gradiva sa sinom, kad je s njime prolazila povijest Europe, konkretno srednji vijek i vrijeme Crne kuge. Zaintrigirao ju je ekstremni paradoks oko tog povijesnog trenutka, u kojem je strašna bolest ubila ogroman dio stanovništva, ali je ujedno Europu učinila bogatijom. Odlučila je pristupiti toj temi iz perspektive ljudi koji su izgubili svoje najbliže, ali su odjednom imali dovoljno hrane za preživjeti.
"Kakav bi to bio osjećaj?", pita se Lina i dodaje kako je i svoj drugi roman napisala "posuđujući" priče svoje djece. Naime, kad su Lucas i Hampus bili vrlo mali, nisu se nikako željeli šišati. Kako bi im stvorila distrakciju, rekla im je da joj pričaju o nečem zaista strašnom. Stariji Lucas tada je rekao da bi se užasno bojao kad bi bježao s nekog jako strašnog mjesta kroz šumu, ne znajući zapravo ni gdje ide, ni gdje će završiti; hoće li biti bolje ili gore. Drugi sin je pak ispričao kako bi bilo jezivo kad bi čuo korake i strašne ljude kako se penju stepenicama i lupaju po vratima, pa bi se morao skrivati. I upravo su te priče bile početna točka za njezin roman o dvojici malih dječaka, "Srce je mramorni kolač".
Demokracija kao imperativ
Danas njezini sinovi više nisu dječaci, nego tinejdžeri za koje više nije zabrinuta. Štoviše, smatra da bi uz malo sreće mogli pridonijeti poboljšanju planeta Zemlje. I sama Lina je u jednom trenutku odlučila početi aktivno raditi na tome da svijet postane bolje mjesto. Godinama je radila kao znanstvenica na projektima, istražujući novitete u svijetu lijekova, sve dok u jednom trenutku nije postala toliko frustrirana situacijom da je odlučila aktivirati se u politici i pokušati promijeniti sustav iznutra. Već je osam godina zastupnica u švedskom parlamentu, a još uvijek ima isti žar za taj poziv kao i na početku.
"Nadam se samo da ću uspjeti shvatiti kada je vrijeme da se povučem. Smatram da poanta demokracije nije u tome da su stalno isti ljudi u politici, već da tamo budete neko vrijeme, a onda prepustite štafetu novim zastupnicima. To ne znači samo mlade ljude, već nove osobe sa svježim očima koje imaju novi pogled na stvari i svoje ideje. Ne želim postati lijena i zauzimati mjesto koje bi netko drugi mogao bolje iskoristiti. Kako dolazim iz svijeta istraživanja, što je praktički Sizifov posao, navikla sam na naporan rad i politika me nije razočarala. Ali, naravno, frustrirana sam. I mislim da ću uvijek biti frustrirana jer želim da stvari budu brže. Moguće je napraviti promjenu, ali ako ne volite naporan rad, politika nije pravo mjesto za vas", poručuje samouvjerena Lina.
I dok o političkim pitanjima i problemima razmišlja gotovo svaki dan, uvijek pronađe vremena za pisanje, jer kaže da je bolja osoba kad neko vrijeme živi u tuđim cipelama. Rado i čita, što joj je strast od osme godine, kad ju je čuvala jedna gospođa koja je imala police ispunjene knjigama kakvih nije bilo u njezinu domu. Tako su joj otkriće bili Sydney Sheldon i Jackie Collins. Uživala je listajući te stranice i čitajući o užasnim, zlim ljudima koji su jedni drugima činili grozne stvari. I danas uživa čitajući knjige svih vrsta, čak i one nad kojima se mnogi zgražaju, a nekima se rado vraća. Upravo joj je to, naglašava, cilj kad i sama piše.
"Zaista želim pisati romane koje ljudi žele držati na polici, pa ih izvaditi nakon godinu dana i ponovno proživjeti", zaključuje Lina Nordquist.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....