John Pavlish
Nagrađivani film

Maestralan prvijenac: Redatelji Dušan Zorić i Matija Gluščević o filmu koji je oduševio regiju

Legendarna Ksenija Marinković igra tri uloge u ovom po mnogo čemu - maestralnom prvijencu za koji je upravo dobila nagradu na Pulskom filmskom festivalu. Razgovarali smo s redateljima ovog djela.

Legendarna Ksenija Marinković igra tri uloge u ovom po mnogo čemu - maestralnom prvijencu za koji je upravo dobila nagradu na Pulskom filmskom festivalu. Razgovarali smo s redateljima ovog djela.

Dušan Zorić i Matija Gluščević mladi su filmski partneri iz Beograda koji su svojim filmom "Da li ste videli ovu ženu ?" oduševili Veneciju prije godinu dana, a onda i našu regiju. Sreli smo se prije mjesec dana na filmskom festivalu Ponta Lopud gdje smo zapodnijeli ovaj razgovor, a okončali ga u Puli.

Dok skupa razvijaju scenarij za film čija radnja se događa na Tajlandu, a u listopadu započinju rad na predstavi u "Kamernom teatru" u Sarajevu po tekstu Rainera Fassbindera te planiraju i odvojene projekte – zateklo ih je (još nekoliko) nagrada: glavna glumica njihova zajedničkog prvijenca, naše glumačka majstorica Ksenija Marinković dobila je Zlatnu Arenu, nagradu za glavnu žensku ulogu (manjinske produkcije), a Zlatnu Arenu u Hrvatskoj manjinskoj produkciji za isti film dodjeljenja je i Aleksi Radunoviću, Marku Kažiću i Milici Drinić za fotografiju.

I da, bez spojlanja, ovo je radnja filma koji ako niste, morate pogledati: kroz tri različita života, jedna sredovječna žena pokušava iskočiti iz svoje kože. U vrelini ljetnjeg dana, Draginja pronalazi tijelo mrtve žene koja podsjeća na nju. U vrelini ljetnjeg dana, Draginja unajmljuje lažnog muža kako bi se pokazala pred prijateljima. U hladnoći zimske noći, Draginja luta ulicama grada u potrazi za izgubljenim pamćenjem...

Film "Da li ste videli ovu ženu?" postigao je zgodan efekt u regiji – gotovo konsenzualno se ljudima sviđa. Imate li taj osjećaj i informacije?

Dušan: Naš dojam je da postoje ljudi kojima se ovaj film glasno sviđa i ljudi kojima se glasno ne sviđa. Ono što je činjenica je da do nas dolaze uglavnom pozitivne reakcije. Nama je u teoriji privlačna ideja napraviti film koji će na neki način podijeliti publiku, ali kad se u realnosti susretneš s tim i nije baš najugodnije. U svakom slučaju, ovo je film koji na neki način iznenađuje ljude, neke ostavlja zbunjenima, a naša želja je bila napraviti film koji se ne mora tumačiti isključivo na intelektualnom nivou već je doživljaj za ljude koji ga gledaju. Kao neka luda vožnja koju će osjetiti u trbuhu. Uvijek prepričavamo jedan komentar koji smo dobili kada je film bio prikazan na festivalu u Francuskoj kada je jedna žena iz publike rekla da se, dok je gledala film, osjećala prelijepo ali i užasno, u isto vrijeme. To je također ideja koja nas privlači - ambivalentnost u stvarima. Film ujedno može biti lijep i neugodan, može biti smiješan i strašan, da vas odvede na neka mjesta na koja niste očekivali a opet i na trenutke da bude jednostavan do banalnosti.

Kako živjeti s toliko dobrog feedbacka? Što je glavna autokritika?

Matija: To suštinski nama ništa ne mijenja, osim što naravno uvijek mnogo znači kada te netko pohvali. Ne samo što smo na početku našeg rada kada ti lijepa riječ daje vjetar u leđa i potvrdu da tvoj rad nešto vrijedi, već mislimo da je to konstantna potreba nas koji radimo filmove. Jer na kraju film i radimo kako bismo izazvali neku reakciju. A ako taj film na kraju istinski nekome znači, to je samo plus. Što se tiče autokritike po nama je ona jako važna. Naš odnos prema filmu je da je to jedna velika igra i da ne treba sebe shvaćati previše ozbiljno, što ne umanjuje ozbiljnost u pristupu radu. To stvara jedan vid autokritike prema vlastitim idejama, razmišljanjima i da kroz proces rada na filmu preispituješ i samog sebe. Za svaki film moraš krenuti od početka i ako uvjeriš sebe da si stekao iskustvo i svladao zanat i da znaš što radiš, na pogrešnom si putu. Svaki film moraš započeti iz potpunog mraka, kao da ništa ne znaš.

Biste li nešto drugačije napravili? Ima li smisla osvrtati se tako?

Dušan: Svakako. Ako bi se sada bavili takvom analizom, sigurno bi bilo nešto za što bi mislili da bi moglo bolje i drugačije, ali to onda u suštini ne bi bio isti film. Ovaj film je nastajao u posebnim uvjetima, u jednom posebnom trenutku. On je odraz nas, kako smo se mi mijenjali i sazrijevali, i što smo bili kroz tih pet godina koliko smo snimali film. Nema puno smisla sada ni baviti se time jer i da hoćemo sada više svakako ništa ne možemo promijeniti.

Što je najvažnije za kvalitetnu i efikasnu redateljsku uputu glumcu?

Matija: Najbitnije je razumijevanje - razumijevanje kakav film radimo, ali i ljudsko razumijevanje. Sve naravno ovisi i o osobi s kojom radite. Postoje neka pravila i zanatske prečice, ali na kraju sve je do međusobne komunikacije. Neka uputa može funkcionirati s jednim glumcem, glumicom ali već sa sljedećim ne mora. Kao i u životu, potrebno je pronaći zajednički jezik sa svakom osobom zasebno - nisu glumci instrumenti kojima redatelj barata, već živi ljudi. Stoga mislimo da se na filmu ništa ne podrazumijeva, već je to prazan prostor u kojem pišemo pravila kakva se međusobno dogovorimo.

Kako situirati temu vašeg filma a da ne uđemo u klasično spojlanje? Što je krovna tema?

Dušan: Dok smo snimali film, Ksenija ga je nazvala eksperimentalnom egzistencijalnom dramom s elementima nadrealnog. To je film o krizi identiteta, o potrazi za sobom i o jednom trenutku eksplozije životne energije koju je jedna sredovječna žena jako dugo potiskivala u sebi. Ovaj film govori o ljudima koji nisu imali slobode i/ili nisu imali hrabrosti kopati po sebi.

image
John Pavlish

Vratimo se na početak – što je bila prva namjera filma?

Matija: Iskreno, naša je želja bila da napravimo dugi film. Započeli smo to na trećoj godini fakulteta i vjerovali smo tada naivno da će sve biti gotovo za godinu dana. Naravno, realnost je bila drugačija, ali se zapravo pred nama otvorio prostor za igranje i eksperimentiranje. Sada s distance možemo analizirati što su možda bili naši motivi, ali tada je to sve bilo jako spontano. Igrom smo kopali po nama samima - što nas interesira, što nas plaši, zabavlja i nasmijava, što nas „loži”. To su bile naše smjernice. Nismo odmah znali što će biti rezultat, ali smo se trudili ugraditi što više sebe.

Kada i kako je film, da tako kažem, pripao Kseniji Marinković?

Dušan: Film je pripao Kseniji odmah na početku. U tom periodu pojavio se film "Ustav Republike Hrvatske" Rajka Grlića u kojem smo gledali Kseniju. Naravno, znali smo za nju i ranije, ali to se poklopilo i s njenim gostovanjem u Beogradu kada je govorila o tome da nema dovoljno dobrih ženskih uloga i kako voli pomagati studentima. Nakon toga nas nije mogla odbiti! Imali smo sreće što joj se jako svidjelo to što smo u tom trenutku imali napisano i pristala je upustiti se s nama u ludu avanturu. Ni ona tada nije slutila da će se ovaj film stvarno dogoditi, to je i za nju bila igra, a radeći na ovom filmu zaista smo ostvarili posebnu povezanost.

Kakav mu se još festivalski život upriličuje?

Matija: Velika je radost naša bila što je film dočekan na način na koji je dočekan i što je imao uspješan festivalski život koji i dalje traje. Proputovali smo s jednog na drugi kraj svijeta. Sada su uglavnom ostali festivali po Srbiji, ali i regiji. To je sada završna faza festivalskog života, s obzirom na to da će uskoro godinu dana kako je film imao premijeru u Veneciji.

image

Dušan Zorić i Matija Gluščević
Fotografije: John Pavlish

John Pavlish

I za kraj, zajednička režija zahtijeva posebnu vrstu discipline i podjele posla – kako je kod vas ta preraspodjela izgledala?

Dušan: Zahtijeva jednu posebnu vrstu discipline, ali naš dogovor je bio da nećemo ništa dijeliti, već sve radimo zajedno. Ono što je velika prednost rada u dvoje je što je mnogo zabavnije. Nisi sam u sobi i nešto smišljaš već vodiš dijalog i odmah u nečijim očima možeš vijdeti ima li tvoja ideja smisla ili ne. S druge strane, taj način rada te može i uljuljkati pa, kada se pojavi neki problem očekuješ da će ga druga osoba riješiti. Naravno, to smo spriječili tako što smo se odmah dogovorili da zajednički donosimo odluke i zajednički snosimo odgovornost.

Linker
18. lipanj 2024 21:06