Goran Navojec i Mario Petreković povezani su još od rodilišta. Marijeva mama Dušica Terezija bila je babica na Goranovu porodu i uz mamu Miru ga je praktički donijela na svijet. Zajedno su odrastali na bjelovarskom asfaltu, igrali vaterpolo, rukomet i sve ostale sportove u kojima su, po vlastitom priznanju, bili ispod prosjeka. A onda su puno godina kasnije legli u krevet usred gradskog parka te, poput Johna Lennona i Yoko Ono, uz zvukove himne mira „Give Peace a Chance“ odlučili svijetu uputiti poruku mira.

Veliki krevet prekriven bijelim plahtama, čuveni antiratni ležeći prosvjed umjetnice Yoko Ono i člana Beatlesa, Johna Lennona, dobio je svoju hrvatsku verziju (par je boravio u čuvenoj sobi broj 1742 od 26. svibnja do 1. lipnja 1969. u hotelu Queen Elizabeth u Montrealu gdje su snimili i spot za pjesmu ‘Give Peace a Chance‘).

Navojec i Petreković kao John i Yoko u bjelovarskom paviljonu

IVAN ILEKOVIć

A zamislite jedan običan proljetni dan u Bjelovaru. Gradski park, onaj isti s paviljonom koji pamti sve — prve poljupce, prve cigarete iza škole, nedjeljne šetnje i sportske pobjede koje su se slavile glasno. Sve izgleda poznato, gotovo filmski mirno.

A onda — prizor koji razbija svakodnevicu.

Na samom paviljonu je montiran — krevet. U njemu leže poznati Bjelovarčani Goran Navojec i Mario Petreković. Kamere, rasvjeta i redatelj koji viče “Akcija!”, a iz tog bjelovarskog kadra šire se stihovi koji su odavno prerasli samo pjesmu — Give Peace a Chance.

Oko njih ekipa koja pokušava ostati ozbiljna, ali ne uspijeva. Smijeh probija kadar, prekida koncentraciju, ulazi u sve. I upravo tu, između tog smijeha i jedne vrlo ozbiljne ideje, nastaje ono što će 9. svibnja u 20 sati oživjeti pred publikom — BOK Alfa Jukebox, koncert u sklopu 23. izdanja BOK festivala.

Dvojac upućuje važnu poruku iz Bjelovara

IVAN ILEKOVIć

Razgovor s njima ne može početi klasično. Pitam ih kako su se upoznali. Navojec odgovara s osmijehom:

“Njegova mama me porodila. Dušica Terezija Petreković je bila babica dok me moja mama Mira rađala u bjelovarskom rodilištu. Znači, s obitelji Petreković sam povezan otkad sam udahnuo prvi dah.“

I odjednom sve ima smisla — i prijateljstvo, i kemija, i ovaj trenutak u kojem zajedno šalju poruku svijetu. Kad razgovor sklizne u djetinjstvo, Navojec se nasloni i gotovo filmski priziva slike:

“Uvjeti su bili okrutni. Tko nije okusio život u džungli, na bjelovarskom asfaltu, ne zna što je strah, ne zna što je ljubav i ne zna što je borba za goli život. Od ranih jutarnjih sati do kasno navečer na raznoraznim igralištima — od onih s ljuljačkama do arena u kojima je značilo život i smrt, a to su bile košarka, rukomet, vaterpolo. Nije bilo mobitela. Samo igra, priroda i ludovanje sve dok se lopta ne vidi od mraka.”

Bjelovarska džungla

U toj slici Mario dolazi kao logičan nastavak. Navojec se nasmije prije nego što nastavi:

“Mario Petreković nikad nije bio dijete — on je odmah bio odrastao. Bio je prvak u taekwondou. Bilo je izuzetno sigurno hodati ulicama te džungle ako si mu rame uz rame. A bilo je vrlo nezgodno ako si mu nasuprot. Ja sam se uvijek trudio biti rame uz rame tom čovjeku koji nikad nije bio dijete.”

Mario ga sluša, pa ubaci svoju verziju:

“Paviljon i bjelovarski park poprište su i jedno od bitnih mjesta našeg djelovanja u djetinjstvu i mladosti. Trening-poligon s paviljonom kao pozornicom bio je odskočna daska koja život znači. Kako Goranu, tako i meni.”

“Sjetio sam se Woodstocka i pomislio: Ajmo napraviti naš. I tako je nastao Bokstok", kaže glumac

TIBOR JAVUREK

Zatim, s osmijehom dodaje:

“Goran je već tada izvrsno baratao daskama koje život znače, pa sam se, nošen onom da mi fali koja daska u glavi, obratio njemu — tada glavnom dileru dasaka — koji mi je nesebično donirao upravo tu dasku koja mi je i danas u glavi i ništa mi ne fali.”

Navojec se nasmije, a Mario, sada ozbiljniji, zaključi:

“Mladost, ludost, smjelost — to su neke od odlika koje su nas svemirski spojile i odgojile. Meni je to puno pomoglo da budem dijete, pošto sam rođen kao odrastao čovjek.”

Pitam ih kako su dobili uloge Lennona i Yoko Ono i kako je došlo do cijele ideje. Navojec mi najozbiljnije odgovara:

“Mi smo ove uloge pošteno dobili na audiciji. Bilo je i drugih kolega koji su bili razmatrani, od Filipa Šovagovića, Vedrana Mlikote, Fabijana Pave Medvešeka do Lovre Jurage, Ozrena Grabarića, Roka Sikavice i Igora Mešina — svi su se natjecali jer to su i divni umjetnici i divni ljudi. Međutim, komisija je ipak odlučila da smo Mario i ja najbolji. Možda smo se najviše potrudili. I da naučimo dijelove teksta, a očito smo bili upečatljivo bolji od svih drugih.”

Mario odmah zaključi u svom stilu:

“Nisam tip Yoko. Više sam Ovo nego Ono.”

Naš Woodstock

U jednom trenutku razgovor prirodno postane ozbiljniji. Navojec uspori, ali ne gubi ritam:

“Vidio sam govor Brucea Springsteena na otvorenju njegove turneje gdje je usred koncerta pred prepunom dvoranom u Minneapolisu izravno prozvao Donalda Trumpa, državnu odvjetnicu Pam Bondi i najbogatije Amerikance, optuživši ih za korupciju i uništavanje ideala. Uputio je predivan apel građanima ističući da su iskrenost, čast i moralnost i dalje bitni te ih je pozvao da se pridruže borbi. Moćna poruka koja me duboko dirnula. Trump ima jedino sreće što mu je to rekao Bruce Springsteen — bolje nego da mu je to rekao Bruce Lee. Između tih rečenica i sjećanja na Woodstock — rodila se ideja.”

Pogleda prema paviljonu:

“Sjetio sam se Woodstocka i pomislio: Ajmo napraviti naš. I tako je nastao Bokstok na 23. izdanju BOK festa.”

Mario ga prati bez pauze:

“Najpitomiji i za sada najmanje cenzurirani način da narod prenese svoju poruku ljubavi i mira jest kroz glazbu i scensku umjetnost. Umjetnici su dio naroda, od naroda, za i s narodom — srodni, sami proživljavaju s narodom i žive u njemu. Pa su oni zapravo mediji. Glasnici. Kroz pjesmu, stihove, predstave.”

Navojec najavljuje spektakl u Bjelovaru

TIBOR JAVUREK

Navojec nastavlja:

“‘Give Peace a Chance’ mi znači jako puno. Uvijek sam sretan kad siromašni pobijede bogate, kad potlačeni pobijede tlačitelje. Danas izgovoriti mir jednako je važno kao i izgovoriti ljubav. Pokušat ćemo kroz glazbu izgovoriti tu poruku zajedno, na našem bjelovarskom paviljonu, i poslati je u svemir. Kad su ratovi u pitanju — ionako ništa ne ovisi o nama, nažalost.”

Mario zaključuje:

“Ovakvi događaji otvaraju oči uspavanom narodu i daju mu nadu i vjeru u bolje sutra. I prekosutra.”

Give Peace a Chance

Kad se razgovor vrati na Yoko Ono, Mariu ne nedostaje inspiracije:

“Pratio sam Beatlese, bili su mi jako dragi i dan-danas imam njihove ploče. Jako mi je teško pao njihov razlaz, a Yoko Ono mi je ostala sinonim za njihov prekid:

Dok sam bio Yoko

Škiljio sam na jedno oko

Zalijepljena za Džona

U pjevanju van tona

Zbog emancipacije

Sklona izvoditi instalacije

S Džonom biti

Tveni for sevn

Vjerovati da na zemlji je hevn

Ali to je sve sad prošlo

Rekli bi past tens

Sve na svoje bude došlo

Samo —

Give peace a chance".

Moćna poruka

S tom porukom, 9. svibnja u 20 sati, bjelovarski će paviljon postati pozornica na koju uz pratnju Ante Gele i njegova benda, stižu:

Goran Navojec, Mario Petreković, Jelena Perčin, Goran Višnjić, Enis Bešlagić, Iva Ajduković, Fabijan Pavao Medvešek, Ana Uršula Najev, Lovro Juraga, Sandra Lončarić, Vedran Mlikota, Lana Barić, Igor Mešin, Filip Detelić, Filip Šovagović, Ognjen Milovanović, Ozren Grabarić, Davor Lovrić, Erna Rudnički i Mladen Medak Gaga.

Atmosferu će dodatno pojačati bjelovarski zbor Vox Feminae, dok će publiku kroz glazbeni kviz voditi Joško Lokas. Ali ono što se te večeri događa ne može se svesti na popis umjetničkih imena. To je trenutak u kojem će ovaj grad disati zajedno. I u kojem će glazba postati moćna poruka.