Kirurgija je dijelom i umjetnost, neki talent koji ti je Bog dao, ali bez stalnog treninga, kao i kod vrhunskih sportaša, nema vrhunskih rezultata - govori dr. sc. Ante Rotim iz zagrebačke Poliklinike Rotim, koja zajedno s podružnicom u Poreču predstavlja uspješan primjer suvremenog zdravstvenog biznisa. Iza nje stoji obitelj Rotim, a najzahtjevnije operacije izvode otac i sin, Krešimir i Ante Rotim, liječnički dvojac koji krasi vrhunska profesionalnost, stručnost i empatični pristup pacijentima. Dr. sc. Ante Rotim otkrio nam je što je najvažnije što je u profesionalnom smislu naučio od oca Krešimira, što smatra njegovim najvećim doprinosom struci te kako vidi budućnost poliklinike Rotim.

Otac i sin, neurokirurzi Krešimir i Ante Rotim izvode najzahtjevnije operacije u Poliklinici Rotim

VEDRAN PETEH CROPIX

Odrastali ste uz legendarnog hrvatskog neurokirurga prof. Krešimira Rotima. Kada ste prvi put shvatili da vaš otac nije "samo tata", nego liječnik kojem pacijenti vjeruju?

- Nije to bio jedan konkretan trenutak. Odrastajući uz njega, postupno sam shvaćao koliko njegov posao znači pacijentima i koliku odgovornost nosi. Kad imate oca koji stalno radi, često dežura noću, odsutan je radi kongresa, koji je izrazito predan onome što radi, zapitate se što ga to vuče i tjera da stalno radi. Kakva je to sila. Tek puno kasnije, kao student medicine, shvatio sam kolika je odgovornost liječnika kada mu pacijent s punim povjerenjem preda u ruke svoj život ili odluke koje život znače u najtežim trenucima za pojedinca suočenog sa teškom bolešću ili pak smrću. Medicina je zapravo u našoj obitelji dio svakodnevnice te sam odrastao uz stručne knjige i anegdote iz ordinacija. Gotovi svi članovi obitelji su zdravstvene struke, tako su moja oba djeda doktori, pomajka Cecilija, strina, a moj pokojni stric bio je doktor dentalne medicine, kao i bratić. Tu je i moja sestra Nina, uspješna studentica medicine, koja je prošle godine dobila Rektorovu nagradu, na što smo svi u obitelji iznimno ponosni.

Jesu li zbog svega toga medicinske teme kod vas oduvijek dio obiteljske svakodnevice?

- Da. Nerijetko običan obiteljski ručak završi razgovorom o nekom zanimljivom slučaju, novoj metodi liječenja ili iskustvu iz bolnice. Ponekad se šalimo da naš obiteljski ručak više nalikuje malom medicinskom konziliju nego klasičnom nedjeljnom okupljanju. Upravo sam kroz takvo odrastanje s vremenom počeo razumijevati da povjerenje pacijenata ne proizlazi samo iz stručnosti nego i iz načina na koji im liječnik pristupa, koliko im je posvećen i koliko je prisutan u trenutku kada im je to najpotrebnije.

Što ste od oca prvo naučili - kao sin, a što kasnije kao liječnik?

- Kao sin sam prije svega naučio koliko su važni rad, odgovornost i dosljednost. Vlastitim mi je primjerom pokazivao da se do rezultata ne dolazi preko noći i da iza svakog profesionalnog uspjeha stoje godine rada, učenja i odricanja. Kirurgija je dijelom i umjetnost, neki talent koji ti je Bog dao, ali bez stalnog treninga, kao i kod vrhunskih sportaša - nema vrhunskih rezultata. Lekcija broj dva je uljudnost, umijeće razumijevanja ljudi, ali uz onu stvarnu ljubav prema čovjeku bez koje ne možeš biti dobar liječnik. Kasnije, kao liječnik, shvatio sam još jednu njegovu važnu lekciju - biti iskren prema sebi, a samim time i prema pacijentu. U medicini morate biti svjesni svojih mogućnosti, donositi odluke na temelju znanja i iskustva i nikada ne dopustiti da osobni ego bude važniji od onoga što je najbolje za pacijenta. I, naravno, neprekidno cjeloživotno učenje, rekao bih dječja radoznalost prema novom, boljem, sigurnijem za pacijenta.

U neurokirurgiji odluke ponekad imaju velike posljedice i zato je važno ostati smiren, dobro analizirati situaciju i razmišljati nekoliko koraka unaprijed, kaže dr. sc. Ante Rotim

VEDRAN PETEH CROPIX

Postoji li trenutak iz djetinjstva u kojem ste pomislili: "Želim biti kao tata"?

- Interes za medicinu razvijao mi se postupno, ali isprva sam razmišljao o plastičnoj kirurgiji i trebao sam ići na razgovor vezan uz tu specijalizaciju. Međutim, upravo toga dana predao sam dokumentaciju za specijalizaciju iz neurokirurgije u KB-u Dubrava. Kada su moji bližnji doznali za tu odluku, svi su bili prilično iznenađeni jer su očekivali da ću krenuti drugim putem. Mislim da je upravo taj trenutak bio svojevrsna prekretnica. Dotad sam možda i sam pokušavao vidjeti sebe u nekom drugom području medicine, upravo da bih izbjegao usporedbe s ocem, ali u konačnici me neurokirurgija ipak najviše privukla. Postoji anegdota s našim kolegom i prijateljem, šefom jedne od najuglednijih neurokirurgija u Sjevernoj Karolini, u Americi. U razgovoru o djeci besjedi on nama da ima četvero djece i da je obitelj najvažnija, a mi mladi doktori, naravno, klimamo glavom i pristojno pitamo čime se djeca bave. Na to će on ponosno; dva sina su moji nasljednici - neurokirurzi, a kćer je umjetnica, na majku. Dobro, a što je s 4. djetetom. Ona nas je jako razočarala, s nelagodom će on. Mi pomislimo na najgore, da nije neka ovisnost, bijeg iz škole, tko zna što? Ma ne, sjetno će on - ona je, zamislite, plastični kirurg. Obiteljska tradicija ima svoju težinu, jer imate korijene, temelje, bazu koju valja nadograditi, oplemeniti. Ipak, moj izbor nije nastavak obiteljske tradicije. Neurokirurgiju sam izabrao jer je smatram kraljicom medicine, a mozak onom vječnom nedokučenom misterijom koja nas čini ljudima. Zato je najveći izazov i privilegij baviti se strukom koja izučava i liječi mozak.

Vaš otac ostavio je snažan trag u hrvatskoj neurokirurgiji. I danas, u naponu snage, vodeći je hrvatski neurokirurg. Što danas, iz perspektive kolege, smatrate njegovim najvećim doprinosom struci?

- Kada nekoga promatrate prije svega kao oca, određene stvari možda uzimate zdravo za gotovo. Kada i sami postanete liječnik i neurokirurg, puno jasnije možete sagledati koliko neprospavanih noći, koliko odricanja, propuštenih rođendana, društvenih zbivanja, rekreacije ili zabave propuštate. Osim neprekidnog operiranja u sali, bavite se i znanosti, pišete znanstvene radove, najčešće navečer - doma, držite predavanja na fakultetu, gradite akademsku karijeru, putujete na kongrese i edukacije, skupljate te bisere znanja na najrazličitijim stranama svijeta. Mnoge godine truda stoje iza jedne takve profesionalne karijere. Da ne zaboravim, u međuvremenu odgajate četvero djece!

Mislim da njegov doprinos nije samo u tisućama uspješnih operacija i spašenih života, nego i u uvođenju suvremenih tehnika i tehnologija u struku, u čemu je uvijek bio lider. Vidio je uvijek tri koraka naprijed. Veliki je pedagog i učitelj, onako starog kova, strog, zahtjevan, kompetitivan, ali uvijek zaštitnik svojih mladih kolega.

Ponosan sam na ono što je moj otac napravio, ali mislim da bi i on prvi rekao da svaka sljedeća generacija mora pokušati napraviti korak dalje. Kako on voli reći: "Kirurgija je kao jazz - svi gledaju iste note, a izvedba je kod svakog drugačija. Interpretacija je majstorstvo!" Vrijeme u kojem ja gradim karijeru drugačije je od vremena njegovih početaka. Imamo suvremeniju tehnologiju, drugačije operacijske mogućnosti i puno veću međunarodnu povezanost (velikim dijelom zahvaljujući njemu), pa smatram da je moja odgovornost iskoristiti te mogućnosti i razvijati svoj pristup neurokirurgiji.

Što ste promatrajući oca naučili o tome što razlikuje dobrog od vrhunskog neurokirurga?

- Strast i talent. Jer se znanje i tehnička vještina podrazumijevaju u dobrog neurokirurga. Od njega sam naučio koliko su važni sposobnost donošenja brzih odluka, odgovornost i nevjerojatna smirenost. Nitko ne donosi uvijek samo dobre odluke. Vrhunski se neurokirurg mora znati suočiti sa svim izazovima, pa i greškama, prihvatiti ih i znati ih ispraviti.

Također je izuzetno važna empatija. Pacijent nije samo broj, nalaz magnetske rezonancije ili dijagnoza. Iza svake dijagnoze nalazi se osoba sa svojim strahovima, obitelji, poslom, očekivanjima i životom kojem se želi vratiti. Mislim da vrhunski liječnik nikada ne smije izgubiti iz vida taj ljudski dio medicine.

U obitelji punoj liječnika nerijetko ručak završi razgovorom o zanimljivom slučaju, novoj metodi liječenja ili iskustvu iz bolnice, pa se šalimo da nalikuje medicinskom konziliju, kaže neurokirurg Ante Rotim, kojem je otac Krešimir profesionalni uzor

VEDRAN PETEH CROPIX

Neurokirurgija je jedna od najzahtjevnijih grana medicine. Koju vam je najvažniju lekciju o odgovornosti liječnika prenio otac?

- Svatko može biti veliki kirurg kad sve ide po planu. Međutim, kad je najveća "frka", tada moraš biti najbolji. Kao Ronaldo i Messi. Na drugoligaškim tekmama svatko može biti "baja". Trenirao nas je da radimo pod pritiskom i kad ga objektivno nije bilo, on bi ga stvorio da testira "od kakvog smo materijala". U neurokirurgiji odluke ponekad imaju velike posljedice i zato je važno ostati smiren, dobro analizirati situaciju i razmišljati nekoliko koraka unaprijed. Odgovornost liječnika nije samo u tome da napravi zahvat koji tehnički treba korektno napraviti. Odgovornost je procijeniti što je u tom trenutku najbolje za upravo tog čovjeku upravo tom trenutku njegove bolesti i biti prema njemu iskren kada govorimo o mogućnostima liječenja, rizicima i realnim očekivanjima.

Postoji li njegov savjet kojem se vraćate u svakodnevnom radu?

- Možda više od jednog konkretnog savjeta postoji princip kojem se često vraćam - ostati smiren i biti iskren prema sebi i pacijentu. U sali, za vrijeme operacije ja vodim tim ljudi, sestre, tehničare, asistente, anesteziologe. Ja dajem ton i moram stvoriti atmosferu u kojoj će svaki član tima dati najbolje od sebe. Kad je najteže, da pustimo smirujuću glazbu ili kad smo svi umorni, neki poticajni ritam ili kad smo napeti, valja neki vic ispričati. Važno je znati upravljati dinamikom grupe. Isto vrijedi i u odnosu s pacijentima. Važno je reći ono što zaista mislite da je medicinski najbolje, čak i kada je ponekad lakše reći ono što bi netko želio čuti. Valja upravljati očekivanjima, racionalno ih prikazati i pojasniti.

Jeste li ikada osjećali odgovornost ili pritisak zbog prezimena Rotim? Kako ste izgradili vlastiti profesionalni identitet?

- Naravno da poznato prezime u struci sa sobom nosi određena očekivanja. Međutim, vrlo brzo shvatite da u operacijskoj sali prezime samo po sebi ne znači ništa. Tamo ili jeste ili niste. Tamo je trenutak istine, sami ste vi s jedne strane, odnosno vaše znanje, spretnost, vaše ruke, a sudbina pacijenta s druge strane. Ja sam Ante, prezime mi znate. U svojem filmu imam glavnu ulogu. Malo se šalim, ali kolege i pacijenti me doživljavaju kao svog i originalnog. Tijekom specijalizacije obavio sam više rotacija, među ostalim i višemjesečne boravke u SAD-u i Njemačkoj. Tamo sam imao priliku prisustvovati operacijama koje su izvodili vrhunski svjetski stručnjaci i učiti iz njihova iskustva i načina rada. Sudjelovao sam i na brojnim radionicama iz kranijalne i spinalne neurokirurgije, uključujući edukacije u Rusiji, Kolumbiji, Iranu i Španjolskoj, kao i na drugim međunarodnim kongresima i stručnim edukacijama. Takva iskustva omogućila su mi upoznati različite škole neurokirurgije, usporediti različite pristupe i postupno oblikovati vlastiti način rada. Zanimljivo mi je kada mi otac ponekad kaže da u meni prepoznaje sebe iz svojih profesionalnih početaka. To mi puno znači, posebno zato što dolazi od nekoga čiji rad i iskustvo izuzetno cijenim. Vjerojatno imamo sličnu energiju, veliku potrebu za radom i želju za stalnim napredovanjem, ali ja imam svoj put i svoj profesionalni potpis.

Kada biste morali izdvojiti jednu njegovu osobinu koju biste voljeli prenijeti svojoj djeci, koja bi to bila?

- Upornost. Nevjerojatna upornost koja nekad prelazi u tvrdoglavost. Taj nikad ne odustaje. U bilo kojem aspektu djelovanja, svladavanju prepreka i nedaća. Mislim da je jedna od važnijih stvari koju roditelj može prenijeti djeci upravo osjećaj da se uspjeh ne podrazumijeva, nego da iza njega stoje rad, disciplina i ustrajnost. Istodobno, volio bih prenijeti i ono što smo mi imali u obitelji - osjećaj da, bez obzira na posao, obaveze i tempo života, treba čuvati vrijeme za obitelj, razgovor, zajednički ručak i male rituale. Obitelj je sigurna luka i najveća vrijednost.

Kada danas pogledate njegovu karijeru, što mislite da će ostati njegov najveći trag - u hrvatskoj neurokirurgiji, ali i među generacijama liječnika koje je educirao?

- Nečiji profesionalni trag najbolje se vidi u ljudima koji ostaju iza njega. Naravno da postoje operacije, rezultati, razvoj struke i institucija, ali dugoročno je možda najvažnije znanje koje prenesete drugim liječnicima. Svaki liječnik kojeg ste nečemu naučili to znanje dalje koristi u liječenju svojih pacijenata, a kasnije ga prenosi i sljedećim generacijama. Upravo zato mislim da će jedan od njegovih najvažnijih tragova biti generacije liječnika koje je educirao i na koje je profesionalno utjecao. S druge strane, mislim da je najbolji način da poštujete nečije profesionalno nasljeđe taj da ga ne pokušavate samo ponavljati. Trebate uzeti ono najbolje što ste naučili, nadograditi to vlastitim iskustvom i pokušati biti još bolji u vremenu i okolnostima u kojima vi radite. To je i način na koji ja gledam svoj profesionalni put. Ponosan sam na prezime koje nosim, ali želim da iza mene jednoga dana ostane trag koji će biti moj.

Sadržaj nastao u suradnji s Poliklinikom Rotim