Ante i Dominik Udovičić su na hodočašću proveli 23 dana, a važno je jedino bilo da se kućama vrate prije Uskrsa i da budu s obiteljima.
Naš kulinarski majstor i chef Hotela Lemongarden, Ante Udovičić (45), veliki je zaljubljenik u putovanja, otkrivanje nepoznatih krajeva, prikupljanje novih uspomena i iskustava, a ono posljednje u nizu pamtit će cijeloga života. Ante je, naime, uoči Uskrsa krenuo na hodočasnički put Camino de Santiago (Put svetog Jakova), zajedno sa svojim bratom Dominikom Udovičićem (51), umirovljenim vojnim licem, koji je najzaslužniji što su krenuli na to posebno putovanje.
"Brat je sa svojim planinarskim društvom planirao odraditi jednu dionicu Camina, ali se plan izjalovio. Znao sam da mu je to želja, pa sam promislio i zaključio da bismo se, nakon mog povratka sa stažiranja u Bangkoku krajem veljače, mogli otputiti na hodočašće. Nazvao sam ga, rekao da mogu ići s njim od 1. do 28. ožujka, ali da se moramo vratiti prije Uskrsa i biti doma s obitelji. Jer bi me inače žena ubila", govori nam Ante kroz smijeh.
Dogovor je pao u lipnju prošle godine, a krenuli su prvog dana ožujka ove godine. Anti je upravo taj dan bio najnaporniji jer nije poznavao Pirineje i njihove uspone.
"Nisam bio mentalno pripremljen. Glava mi je bila još u Bangkoku jer sam dva dana ranije sletio u Zagreb, dok je Dominik tu ‘kao doma‘. On je umirovljeno vojno lice, planinarenje mu je hobi, tako da je on to odradio bez problema", hvali Ante starijeg brata.
Poseban mir
Ante i Dominik dva su svijeta različita. "Dominik je crn, mršav, ja sam plav i punašniji, ali imamo isti glas i isti odgoj. Šest godina je stariji i kao klinci nismo puno imali generacijskog doticaja međusobno. Tek kada sam napunio 17 godina, priključio sam se njegovoj ekipi, ali je postao profesionalni vojnik i otišao u, nažalost, taj nesretni rat", govori Ante.
Dominik je i nakon rata ostao u vojsci koja ga je odvela u drugačije sfere života od Antinih, pa im je ovo kao braći baš trebalo.
"Da budemo sami od jutra do mraka, da se družimo i prisjećamo se uspomena iz djetinjstva, da pričamo o našim roditeljima, ženama, djeci i prijateljima. Iznenadili smo se koliko smo zajedno mentalno jaki i nismo se posvađali ni u jednom trenutku. Camino nosi posebnu vibru i mir", smatra Ante.
Camino ih je zbližio u svakom pogledu. "Toliko nam je bilo teško, a toliko smo bili sretni u toj patnji. Odluka da idemo razveselila je cijelu obitelj i bili su nam ogromna podrška u svim segmentima. I financijski i moralno. Jedino što znam je da sam svojima jako falio jer me nije bilo doma baš dugo", priznaje.
Od prvih deset dana svaki mu se činio težak, ali danas ih više ne doživljava tako, već se razveseli na samu pomisao što su sve prošli, pa čak i život na - ne baš kvalitetnoj prehrani.
"Od 1. do 12. ožujka ništa na putu nije radilo. Ali ništa! Živjeli smo na sendvičima, čokoladicama, sokovima i vodi. To je period van sezone i na ruti od Saint Jean Pied de Porta pa do otprilike Burgosa bude tek po dvadesetak hodočasnika. Nakon toga se tek otvaraju bolji smještaji sa zajedničkim kuhinjama i bolji dućani, tako da sam nam nekoliko puta kuhao večeru, a naravno, uspjeli smo i nešto probati u restoranima. U Baskiji smo probali njihov čuveni bakalar pil pil, u Galiciji poznatu ljutu hobotnicu i odreske galicijskih goveda", nabraja Ante.
Svaki dan im je započinjao ranim buđenjem u šest sati ujutro, obavljanjem higijene i oblačenjem opreme koju su si pripremili prije spavanja.
"Hodanje je kretalo uz molitvu koja traje osam kilometara. Nakon toga, ovisno o danu ili gladi, stajete doručkovati, popiti kavu, čaj ili nastavite hodati još 20 kilometara pa ručate. Tada bismo se odmorili sat vremena, a onda nam je jako, jako, ali jako teško bilo nastaviti novih 20 kilometara. Ali brzo bismo se navikli, slušali smo glazbu, misli bi nam letjele pa tako i vrijeme i kilometri", prepričava i dodaje da su u prosjeku hodali 11 sati dnevno, a uz to uživali u krajolicima, prizorima starih crkava, nailazili na sela iz 15. stoljeća.
Posljednji dan hodočašća Anti je bio skroz drugačiji u usporedbi s danom kada su bili krenuli; kako u mentalnom i duhovnom tako i u fizičkom pogledu.
"Bio sam ispunjen emocijama i osjećajem uspjeha. Plan je bio da put prođemo u 28 dana, a mi smo ga u potpunosti propješačili za 23", ponosno ističe.
Bliže Bogu
Po povratku kući u Zagreb prvo je zagrlio suprugu Renatu, kćer Martu i sina Antu, a onda je došao na red za maženje s psom Juricom i njihove tri mačke. Vratio se mentalno snažniji i sa spoznajom, kako kaže, da je jak kao bik.
"Postao sam smireniji jer tamo nema gradske vreve i zločestih ljudi. Kad se naživciram, sjetim se Camina i smirim se", otkriva.
I Ante i Dominik su odgajani u katoličkom duhu, išli su kao djeca u crkvu i primili sakramente. "E onda su se odlasci u crkvu razrijedili, kada sam počeo istraživati malo više. Vjerujem u Boga, molim mu se, ali ne odlazim redovito u crkvu. Malo me u tome i moj kulinarski posao ograničava jer radim po cijele dane, ali iskreno, Camino me je približio Bogu. Dok Dominik, s druge strane, jako puno vremena provodi u crkvi, blizu je Bogu i vjeri", govori Ante.
Odlučili su kako će svoje hodočašće ponoviti. "To je sigurno tisuću posto, ali ne znam kada. Možda za godinu ili dvije, možda za pet. Samo ću sljedeći put uzeti drugačiji ruksak jer je to najveća noćna mora Camina, kao i manje stvari. Moj savjet svima je da pođu otvorenog uma i duha i Camino će vam u svakom trenutku pokazati zašto ste tamo i tko je On", zaključuje Ante.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....