Možda je nekim ljudima ideja pakla da svaki dan moraju hodati 25 do 35 kilometara - s 20 kilograma teškim ruksakom na leđima, u svim vremenskim uvjetima, na nadmorskoj visini između tri i četiri tisuće metara - no meni sve to nadoknade prekrasni pogledi, priroda, divljina, osjećaj slobode i samoća, kad mi se duša puni od ljepote. Kad sam od prijatelja Nikole Horvata, hikera koji je prošao pola svijeta, čuo da planira proći Continental Divide Trail, stazu po Velikoj razvodnici u Sjedinjenim Američkim Državama dugačku oko pet tisuća kilometara - od granice s Meksikom sve do Kanade, koja se smatra jednom od najizazovnijih, ali i najljepših na svijetu - rodila se ideja da mu se pridružim barem na jednom dijelu puta.
Nikolu sam upoznao prije godinu dana kad smo se supruga i ja spremali za humanitarno hodanje od Istre do Knina pa smo od hikera koji su iskusniji od nas tražili savjete, razgovarali s njima o opremi i o tome što možemo očekivati. S njim smo proveli i nekoliko dana na Velebitu, što nam je bilo poput školice.
Kako sam u travnju i svibnju imao pedesetak promocija svoje nove knjige "(P)ostati zdrav" po Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji pa i Sloveniji, a za kolovoz sam već isplanirao hodanje 600 kilometara od Knina do Prevlake, za koje se trebalo i pripremiti, samo mi je lipanj ostao slobodan. Zato sam se s Nikolom dogovorio da s njim prođem dijelom staze CDT, koji prolazi kroz Colorado.
U Ameriku sam letio preko Frankfurta za Denver, a otamo mi je autobusom trebalo oko pet sati do gradića Gunnisona na jugu Colorada. S Nikolom sam proveo 23 dana u divljini, prošao oko 550 kilometara i pozdravio se s njime u Grand Lakeu, gradiću na sjeveru Colorada.
Za ovo sam se hodanje jako dobro pripremao. S natovarenim ruksakom uzverao sam se na Učku i spustio u Mošćeničku Dragu, otišao na nekoliko ura na Velebitu, a na zadnjoj u tri dana prošao 110 kilometara Premužićevom stazom od početka do kraja i natrag. Zadnji dan sam čak uspio proći je cijelu, makar me tri sata pratila kiša. Htio sam vidjeti kako je to proći u jednom danu pedesetak kilometara jer u Coloradu nekad moraš žuriti - da bi prestigao oluju koja ti se približava ili ti ponestaje hrane da se moraš sa staze spustiti u najbliži gradić.
Naviknut sam na hodanje po planinama u Hrvatskoj i Sloveniji, koje su niže, pa sam prvi dan u Coloradu osjetio posljedice nadmorske visine. Iz Gunnisona smo krenuli oko podneva i cijelo sam se vrijeme mučio. Pluća su mi stvarala probleme, nikako nisam mogao udahnuti dovoljno kisika, pio sam puno više vode nego inače, češće se morao odmarati i imao znatno kraći korak. Ali onda sam se valjda prilagodio i već drugi dan sam se osjećao odlično.
U Coloradu, nasreću, vode ima posvuda jer je pun potoka i jezera, a na višim dijelovima staze bilo je i snijega. Obično bismo ujutro filtrirali vodu, pola sata, ponekad i tijekom dana kad bismo naišli na neki potočić pa bismo tako obnovili zalihe i malo se odmorili. Hodali smo uglavnom na visinama između tri i četiri tisuće metara, iznad granice šuma, ponekad smo se penjali i do 4400 metara, ali smo se na spavanje spuštali niže jer nije dobro biti na otvorenom, gdje nas ništa ne može zaštititi od vjetra i kiše. Poslijepodne bismo potražili neko dobro mjesto za postaviti šatore, u nekoliko navrata čak smo morali rušiti suho drveće da u nekom naletu vjetra ne bi palo na nas. Obično bismo u divljini bili četiri do pet dana u komadu, sve dok ne bismo pojeli svu hranu koju smo nosili sa sobom, a potom bismo se spustili do najbližeg gradića gdje bismo obnovili zalihe, okupali se, oprali odjeću - i dobro se najeli. Preko dana su se temperature znale popeti i do 30 stupnjeva, a preko noći se spustiti oko nule.
U gradiću Mount Princeton Hot Springs pojeli smo svaki po pola kilograma sladoleda, a u podne krenuli natrag na stazu. Bilo je užasno vruće. Uspon je bio žestok, a dio puta smo hodali bez hladovine, i to po asfaltiranoj cesti. To je najgora moguća kombinacija. Iscijedio sam valjda šest litara znoja. Ne mogu opisati osjećaj sreće kad smo došli do šume i kad smo ušli u hladovinu. No, većinu drugih uspona odradio sam s osmijehom.
Kad smo se penjali na Grays Peak, najviši vrh staze CDT-a u Coloradu smješten na 4352 metra, prvih 15 kilometara prošao sam bez problema. Samo mi je zadnja dva ili tri bilo teško jer smo došli do visine od 4000 metara i pluća su već malo slabije reagirala. Bilo je i tehničkih problema jer smo hodali po hrptu, a vjetar je bio toliko jak da me nekoliko puta rušio. Trebalo je jako paziti i neko vrijeme sam se morao kretati na sve četiri da ne bih skliznuo s hrpta. No, onda sam došao na sam vrh i nakon dvije sekunde pogled kao da me iscijelio pa sam imao energije za sve. Uspeli smo se i na planinu Massive, zbog čega smo trebali skrenuti s naše zacrtane rute, a na njenom vrhu napravio sam i stoj na rukama.
Na stazi smo rijetko susretali ljude, no vidjeli smo mnogo jelena i losova, srećom ne i vukove ili medvjede. Naišli smo, doduše, na tragove medvjeda, kao i na njihove "posjetnice", ponekad i svježe. Znaju se, naime, olakšati nasred staze, valjda da pokažu kako su tu gazde i da je to njihov teren, pa smo nosili sprej koji ih odbija. I losovi su ponekad opasni, ali, na svu sreću, imaju jako slab vid, pa se onda sakriješ iza nekog drveta i čekaš da odu. Životinje, barem ovdje, ne stvaraju probleme. Najopasniji su vremenski uvjeti i kamenje koje se zna odlomiti pa možeš pasti i stradati. Jedan dan smo se na visini od više od tri tisuće metara skrivali od grmljavinskog nevremena jer je munja udarila nekih 500 metara od nas. Procijenili smo da se ne stignemo prije oluje spustiti do šume pa smo se uvukli u neku rupu i čekali da prođe oluja s tučom koja je padala po nama.
Još je opasnije bilo kad smo se morali spustiti niz jednu gotovo okomitu stijenu, sklisku zbog snijega, a uz to je kamenje po kojem smo hodali bilo jako trusno. Ja sam pogrešno procijenio da će kamen izdržati moju težinu, ali je on propao ispod mene. Počeo sam kliziti niz strminu, ali sam ipak ostao sabran i rukom se uhvatio za neku stijenu. Visio sam s nje kao Tom Cruise u "Nemogućoj misiji" sve dok nisam našao siguran oslonac i uhvatio se i drugom rukom. Izgulio sam koljena i laktove, ali sam se spasio. Morao sam se, doduše, malo sabrati prije nastavka spuštanja i dati svom srcu vremena da se vrati iz pete u koju se sakrilo...
Za održavanje staze brinu se rendžeri koji miču pala stabla, pile ona koja bi se mogla srušiti, postavljaju mostiće preko rječica... Pred kraj mog puta, prije gradića Grand Lake, staza oko pola kilometra prolazi kroz močvaru, a oni su do tada postavili već oko tristo metara mostića.
U Grand Lakeu me dočekala prijateljica Petra koja sada živi u Denveru, a Nikolu američki prijatelj Chris, pa smo otišli na ručak i oprostili se. On se vratio na stazu, a ja sam otišao u Denver i otamo odletio natrag kući. Sad se već pripremam da sa suprugom Majom nastavim humanitarnu akciju koju smo započeli lani. Tada smo hodali od Istre do Knina i skupili 320 tisuća kuna za udrugu "Sve za nju", koja pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka, a ove godine ćemo hodati od Knina do Prevlake i želimo skupiti još više. Krećemo 10. kolovoza.
Oprema: Na stazi moraš biti spreman na sve. Nosiš šator, vreću za spavanje, kartuše za plinsko kuhalo, pribor za prvu pomoć i higijenu, sve za kišu ... Bez obzira što je bilo ljeto, navečer se na planini temperatura spuštala do nule pa smo imali zimsku opremu, toplu jaknu, kapu i rukavice. Gotovo svaku noć sam spavao s kapom na glavi.
Hrana: Svakih četiri do pet dana opskrbili bismo se sirevima, sušenom govedinom, tortiljama umjesto kruha (jer su lakše za nositi od kruha), slatkim zalogajima, dehidriranom tjesteninom, ali koliko god jeli - stalno smo bili gladni. Kad bismo se spustili u neki gradić, najeli bismo se maksimalno koliko možemo. Sjećam se da sam jednom u tri sata pojeo dva hamburgera, sladoled, batate, popio dvije velike Coca-Cole, Fantu i još litru vode - ali sam već dva sata poslije, kad smo se vratili na stazu, ponovno bio gladan. U Zagreb sam se vratio šest kilograma lakši.
Zakon tijela i prirode: Na planini treba poštovati dva zakona. Prvi je zakon vlastitog tijela: treba ga osluškivati, a ne se junačiti i glumiti frajera. Ako se ne osjećaš dobro, idi sporije ili nemoj uopće ići taj dan. Drugi je zakon prirode: treba je apsolutno poštovati, slijediti njezin ritam i poštovati vremenske (ne)prilike, a ne se, primjerice, penjati tijekom nevremena.