Iva Pauzar gotovo svaki slobodni trenutak koristi za odlazak u planine u kojima provodi i većinu ljeta i zbog kojih će more na nju ove godine morati malo pričekati.
Zagrebačku arhitekticu Ivu Pauzar (38) planine i njihovi pejzaži fasciniraju otkad zna za sebe, no pravu je ljubav prema njima otkrila 2007. godine kada se upisala na tečaj sportskog penjanja, a koje ju je osvojilo na prvu. Sa svojim omiljenim hobijem, na svoju je žalost, morala prestati kada je završila studij arhitekture i počela raditi, jer mu se više nije mogla u potpunosti posvetiti. Ipak, povremeno bi sama odlazila na Sljeme ili sa sestrom i šogorom planinarila po Krku i Dolomitima. Uz to joj je i snowboard dugo bio u fokusu pa su planine uvijek bile dio njezina života.
"Ono pravo, sustavno planinarenje počelo je prošle godine. U početku kao bijeg od stresa ili još bolje, mehanizam za suočavanje sa stresom. Shvatila sam da mi je, iako sam redovito trenirala, nedostajao mentalni balans. Kako ne mogu dugo biti mirna na jednom mjestu, tražila sam aktivnu meditaciju i pronašla je u prirodi. Krenula sam vikendima na Sljeme, samo pas i ja. S vremenom su ti izleti postali dublji i smisleniji – pretvorili su se u male ekspedicije u potrazi za jedinstvenim vizurama i planinskim strukturama. I da, kad znaš da te na kraju napornog uspona čeka taj ‘veličanstven pogled‘, osjećaj je neprocjenjiv. I tu sam se zakačila", otkriva Iva.
Njezin savršen dan u planinama počinje ranim buđenjem, hladnim tušem, kavom i doručkom, uz opremu koju je večer prije spakirala. Nastavlja se usponom koji vodi do neke planinske kuće s posebnom arhitekturom što ju dodatno motivira, dobrim obrokom i omiljenom joj štrudlom od jabuke. Nakon toga slijedi kontemplacija, odmor, lagana šetnja ili istezanje, dobra knjiga, zalazak sunca i rani odlazak na spavanje.
Nešto ‘veliko‘ za rođendan
"Jednako poseban je i izlazak sunca na planini – ta tišina i mir su za mene najčišća forma mira. Jedinstvena tišina, zrak, zvukovi, sve je drugačije u planinama", pojašnjava.
Iva je nedavno u planinama proslavila svoj 38. rođendan. "Rekla sam partneru da se želim popeti na nešto ‘veliko‘. Triglav mi je već dugo na popisu, ali uvijek nas je nešto sprječavalo da dođemo do njega – ili vrijeme, ili obaveze. Kako ni ovog puta nismo mogli gore zbog previše snijega, odlučio je da mi ga barem pokaže. Zna da sam slaba na dobru arhitekturu, pa me odveo do Bivka II na Jezerih na 2118 metara, malog metalnog skloništa, okruženog čudesnim vrhovima Julijskih Alpa. Sve je pripremio – tortu, pjenušac, pribor za roštilj, hranu... U dva ogromna ruksaka, svaki je težio više od 30 kilograma, plus pas, kojeg smo više nosili nego što je hodao, a stvarno voli planinariti. Nismo znali da će biti toliko naporno, imali smo 4,5 sata uspona na 4 kilometra, uz visinsku razliku od 1.158 metara, a zadnja trećina je bila šljunčani pakao koji nas je dodatno usporavao i činio put teško prohodnim. Ali nagrada na vrhu... Kao da smo došli na drugu planetu s odborom za doček od pet divokoza i veličanstvenim pogledom na Triglav", prepričava Iva.
Fokus je sve
Kao svaka planinarka i ona ima najdražu stazu, a to je via ferrata (zaštićena staza za penjanje) do njoj najljepšeg planinarskog doma na Dolomitima, Santnerpassa. Veliki joj je cilj uspon na Monte Rosu u Švicarskoj, do planinarskog skloništa koje su projektirali Bearth & Deplazes uz pomoć studenata ETH Züricha. "Za to mi treba još malo više alpinističkog iskustva, kao i hodanja po snijegu uz zimsku opremu", napominje Iva. Ona se najčešće penje i vraća s planine u jednom danu ili prespava noć ili dvije, bez prevelikog straha. "Mislim da je najveća opasnost čovjek sam sebi. Najvažnije je biti fokusiran i prisutan, jer se nesreće najčešće događaju zbog nemara ili panike. Treba paziti na vremenske uvjete, imati dovoljno hrane i vode, i naravno kvalitetnu opremu, posebno obuću. Kamenje je još jedan faktor koji se nikad ne smije podcijeniti", upozorava nas ova zaljubljenica u planine i planinarenje koje utječe i na njezinu kreativnost, jer u njima pronalazi inspiraciju za posao.
"Mislim da je kreativna blokada bila razlog zašto sam se počela intenzivnije vraćati prirodi. Sjećam se jednog uspona, bila je nedjelja i ja sam već sljedeći dan imala razrađen koncept za projekt koji se kasnije izveo baš po toj ideji. To se rijetko događa, ali ta bistrina misli koju dobijem u prirodi za mene je neprocjenjiva. Vjerujem da smo mi jedno s prirodom i da rezoniramo s njom na istoj frekvenciji. Za nekoga je to šetnja kroz šumu, za mene to je boravak u planinama i uspon do njih. Svaki je imao svoju ulogu i donio mi jasnije misli te veći unutarnji mir, i privatno i profesionalno", govori Iva.
Kada bi dobila priliku za projektiranje savršenog skloništa ili kuće u planinama, u potpunosti bi izašla iz svog projektantskog komfora. "Bila bi to neka divlja forma, koja odaje počast nekom elementu iz prirode, izrađena od materijala koji se mijenja s vremenom i kontekstom. Definitivno nešto nekonvencionalno, ali organsko", zamišlja Iva.
Narukvica za sreću
U planine rijetko kreće bez svog psa, kujice Mutt koju vodi sa sobom kad god se ukaže prilika za to. "Gledajući je, nitko ne bi rekao da s tako kratkim nogama može hodati satima, ali često je brža od mene", priznaje sa smiješkom i dodaje kako ima i svoj predmet za sreću – narukvicu koju joj je poklonio nećak. "Ona ne silazi s ruke", napominje.
Planinarenje je tijekom posljednjih nekoliko godina postalo jedna od najpopularnijih aktivnosti na otvorenom i Iva vjeruje kako bi se svi barem jednom trebali okušati u tome. "Ne moramo putovati po svijetu, ali priroda nam je ovdje, u vlastitom dvorištu, i bilo bi šteta ne iskoristiti to. U planinama učimo o sebi, o drugima, o balansu, tišini, strpljenju. Kao arhitekticu, oduvijek su me fascinirale strukture, a priroda je, iskreno, stvorila one najljepše. Važno je ne uzimati to zdravo za gotovo, trebamo vraćati prirodi barem onoliko koliko nam daje. A to kreće s razumijevanjem i živim iskustvom", smatra ona.
Ovo ljeto provodi u Dolomitima, pa će more malo pričekati. Bez njega također ne može, ali ono joj predstavlja drugu vrstu meditacije. "Na listi mi je i Planinarska kuća Sasso Nero između Austrije i Italije, dosad nismo imali sreće s tamošnjom prognozom, ali nadam se da će nas vrijeme poslužiti ovaj put. Nakon toga još nekoliko via ferrata oko talijanske planine Marmolade, a zatim povratak u najdraže Julijske Alpe", otkriva Iva Pauzar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....