Darija Stipišić, članica HGSS-a koja je prošla jedan od najtežih ispita evakuacije na svijetu, otkriva kako je kao Dalmatinka s otoka Hvara zavoljela planine i došla u Ogulin, zašto su speleospašavanja posebno zahtjevna i što voli raditi s kćerima u slobodno vrijeme
Hrvatska gorska služba spašavanja svoju je prvu žensku članicu dobila 1997. godine, tridesetak godina kasnije broji ih stotinjak i sve sudjeluju u najzahtjevnijim akcijama spašavanja; u bilo koje doba dana ili noći, godine, na temperaturama od 40 Celzijevih stupnjeva ili po snijegu do koljena, kiši i vjetru. Jedna od njih je i Hvaranka s ogulinskom adresom Darija Stipišić (42), dio tima CaveSAR modul, specijaliziranog za speleospašavanja, koja je među prvima prošla jedan od najtežih ispita prve pomoći i evakuacije na svijetu, dobivši posebno priznanje HGSS-a. Speleološke akcije su inače među najzahtjevnijima zbog ekstremnih uvjeta poput mraka, niskih temperatura, vlage, uskih prolaza i vertikalnih prepreka.
"Naši tečajevi i vježbe, bilo stanične ili državne, stalno nas održavaju u pripravnosti. I zaista smo, što se toga tiče, pri samom vrhu u svijetu. Jako je važno imati dobar tim oko sebe tako da, ako u trenu zagusti, netko može potegnuti više. Nikad se ne iscrpljujemo do krajnjih granica, moramo paziti na sebe dok smo u akciji spašavanja. Sami sebi smo na prvome mjestu, onda je tim i nakon toga unesrećeni. To nije sebično, već realno, jer ako se nama nešto dogodi, onda imamo još jednog unesrećenog, što nema smisla", pojašnjava Darija, koja je članica HGSS-a od 2019. godine. Srećom, akcije spašavanja iz speleoloških objekata kod nas su rijetke, što se velikim dijelom može zahvaliti speleološkim udrugama i HGSS-u.
No, Darijina životna priča počinje daleko od stijena i dubokih jama, i to na otoku Hvaru, u selu Vrbanj, gdje je odrasla u obitelji koja se bavila poljoprivredom, a njezini preci stoljećima živjeli ondje.
"Svaki djelić mog života bio je povezan s prirodom, s poljima i životinjama. Imali smo koze, kokoši, kuniće i vrlo rano u djetinjstvu učili smo se brinuti o njima. Moja je kuća na brdašcu iza kojeg je još jedno maleno brdo preko kojeg se može doći do susjednog sela Svirče. Na tom brdu sam se često igrala, tamo smo i gradili bunkere kao djeca", prisjeća se. Kaže da bi o njezinim sklonostima avanturi i istraživanju majka imala dosta toga za reći jer joj nije bilo lako s njom. Bile su mi dvije godine kad me prvi put tražila po selu. Drugi put me našla na vrhu krova susjedne kuće u dobi od četiri godine i bilo mi je jako napeto popeti se. Rekla je da je mislila da će joj tada srce pući", kroz smijeh se prisjeća Darija.
"Oduvijek me svašta zanimalo, voljela sam pomicati svoje granice. Naravno, bilo je tu i razdoblje puberteta, kad sam otišla u suprotni smjer i priroda mi je išla na živce. Ali brzo je prošlo. Što se tiče sjećanja, sad kad zatvorim oči i vraćam slike iz djetinjstva, mislim da su mi najdraža sjećanja upravo ona koja su mi bila naporna, poput vrcanja meda s tatom te mirisa voska i meda. Sjećam se branja maslina, kad bismo svi zajedno bili u polju cijeli dan, a potom navečer doma čistili masline od grančica i peteljki, pamtim igre s kozlićima, dok bi oni skakali sa suhozida na suhozid i grickali moju kosu. Pamtim tu bezbrižnost odrastanja na otoku, ma koliko god je bilo ograničavajuće ponekad", prepričava.
Nakon završene hotelijersko-turističke srednje škole u Jelsi na Hvaru otišla je na studij turizma i komunikologije u Zadar, koji ju je osvojio svojom ljepotom, energijom, ljudima. U Zadru je zavoljela planine i planinarenje. Upisala je opću planinarsku školu, pa zimsku, speleoškolu i sportsko-penjačku.
"Radila sam u planinarskom društvu i svaki sam slobodni trenutak provodila na Velebitu bez obzira na vrijeme. U planini se čitav život svede na osnove, skinu se svi viškovi modernog doba, ogoli se život ponovno na jednostavno. Treba skupiti drva za ogrjev, naložiti vatru, ubere se bilje za čaj, skuha se jelo... Nakon napornog uspona, zajedničkim naporima se napravi da svima bude ugodno. I onda slijedi druženje uz svjetlost vatrice, svijeća, čeonih lampi. Totalni detoks u planini, od obaveza, stresa, poziva, rokova i moranja. Taj jedan vikend kada nema ničeg osim sadašnjeg trenutka čovjek uistinu napuni baterije", poručuje Darija, koja se 2011. preselila u Ogulin. On je pak bajka za sebe, kaže. Dok nije došla tu, mislila je da je riječ o prosječnom manjem gradu, ali se prevarila.
"Toliko je toga drugačije, od pogleda na Klek, pa Đulinog ponora, Frankopanske kule, legendi koje obavijaju grad. Zatim su tu jezera, rijeke, potočići, kamo god krenete, nešto će vas iznenaditi i preplaviti ljepotom. Zaista je prekrasan grad", smatra Darija, koja danas u Ogulinu živi sa svojim kćerima Unom (13) i Tarom (10), te vodi svoj obrt Hekata. Bavi se prvenstveno vođenjem turističkih i avanturističkih tura, ima položenu licencu za Karlovačku, Ličko-senjsku i Splitsko-dalmatinsku županiju. Ujedno se bavi i visinskim radovima (bilo što što zahtijeva znanje na visini, ali većinom su to stupovi/repetitori za telekomunikaciju).
"Što se tiče posla i obitelji te volontiranja u HGSS-u, zaista je teško sve uskladiti. Zato i nisam ušla u HGSS dok su djevojčice bile još malene, ali sada razumiju čime se bavim i mogu ostati same kada odem u neku akciju. Prošle su one i akcije sa mnom, dežurstva u Paklenici... Mnoga djeca HGSS-ovaca postanu članovi, jer odrastaju u tom okruženju, bave se penjanjem, speleologijom, planinarenjem. Često znaju i pomoći u skladu sa svojim mogućnostima, čak i u akcijama. I nekako prirodno krenu za stopama roditelja", pojašnjava.
Svoj tipičan dan započinje jakom turskom kavom i knjigom. To je njezin ritual. Osim, naravno, kad je nešto hitno. U tom slučaju preskoči knjigu, ali kavu mora popiti, makar i na brzinu. Onda pripremi kćerima doručak, naloži vatru i odveze ih u školu. Slijede kućanski poslovi, a tu je i Sirius, njihov pas, kojeg ode negdje izmoriti, jer je mješanac nizozemskog ovčara pa je pun energije. Popodne se druži s djecom, odu zajedno do jezera sa Siriusom, a zatim je na redu rješavanje školskih obaveza, večera i ostalo. Njezine djevojčice najveća su joj potpora i snaga.
"Ne znam smatraju li me superjunakinjom, s obzirom na to da je i njihov tata član HGSS-a i da su odrasle u tom okruženju. Dosta njihovih prijatelja su djeca članova gorske službe. Još sam ih kao bebe nosila sa sobom po planinama, spavale su posvuda, penjale se, veslale, planinarile. Mislim da nisu baš svjesne da velik broj djece, nažalost, nije imao priliku iskusiti avanture koje one doživljavaju kao svakodnevne", kroz smijeh govori Darija.
Ponekad osjeti veliki umor i želju da se smjesti uz vatricu s dobrom knjigom u rukama, ali već sutradan planira nove avanture. Ne radi to zato što je luda za adrenalinom, niti se bavi ovakvim stvarima zbog adrenalina. Voli prirodu, voli istraživanje, nepoznanice, kako vanjske, tako i unutarnje.
"Volim pomicati svoje granice, vidjeti koliko mogu a da je sve kontrolirano. Zapravo sam totalno opsjednuta kontrolom, volim sve proučiti ranije, poduzeti sve mjere opreza, tako da ne srljam u avanture", priznaje.
Ženama koje razmišljaju o putu nalik njezinom, avanturističkom i pomalo nekonvencionalnom, savjetuje da krenu na njega. "Često sami sebe ograničavamo mislima da nešto ne možemo. Ali kako to znamo ako nismo probali? Naravno, treba biti realan i prepoznati vlastite snage i slabosti. Važno je krenuti iskreno prema onome što želimo, bez prevelikog opterećenja tuđim očekivanjima. Ničiji životni put nije savršen niti uvijek lak, ali kroz njega učimo, rastemo i otkrivamo vlastitu snagu", zaključuje Darija, koja u prirodi voli skupljati ljekovito bilje te od njega raditi razne pripravke, tinkture i kreme.
Lokacija snimanja: Luft bar&more Zagreb
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....