Splitska umjetnica Mia Petričević u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar 24. travnja otvara izložbu ‘60 sekundi Dalmatinke‘ u kojoj na interktivan način preispituje često negativne društvene obrasce, radnje i postupke čije smo i ‘žrtve i mučitelji‘.
U kojem trenutku vam je ‘pukao’ film i odlučili ste postaviti izložbu ‘60 sekundi Dalmatinke‘?
- Nije postojao jedan dramatičan trenutak koji me izbacio iz takta, više je to bio spoj nekih opetovanih ponašanja koja sam sve češće zamjećivala. Shvatila sam da sam godinama slušala iste rečenice, samo iz različitih usta i u različitim kontekstima. Ono što me zapravo potaknulo je spoznaja koliko su te rečenice normalizirane i koliko ih svi izgovaramo gotovo automatski, i tu skrivenu okrutnost sam htjela etiketirati. Ideja se razvijala nekoliko godina, ali pravi impuls dogodio se kad sam počela razmišljati o tome kako bi te riječi zvučale kada bi se izdvojile iz svakodnevnog razgovora i stavile u prostor gdje ih više ne možemo relativizirati humorom ili navikom. Tada sam shvatila da i izložba mora biti iskustvo, a ne komentar.
Projekt je djelomično financiran sredstvima Grada Zagreba, a dodatnu podršku u realizaciji pružili su sponzori i partneri, kao i Galerija Kranjčar koja je prepoznala projekt i omogućila njegovu prezentaciju u galerijskom prostoru. Veliko hvala ide Goranu Barberiću, Bojanu Galiću, Mariji Gale, Anji Filipec, Krešimiru Marušiću, Ivoru Hadžiabdiću, Petri Segulin, Filipu Jelašu, Saši Antiću, Valenti Čajo, Svenu Knechtlu, Eli Meseldžić, Belmi Zvizdić, Miji Golubić, Stipi Sinovčiću, Admiru Šehoviću, Klari Mucci, Dinu Rogiću, Andreji Lovreković, Luciji i Mariju Stipetiću, Senki Kulenović kao i brojnim drugim divnim ljudima koji su na različite načine bili dio ovog procesa.
Zašto ste se brojčano odlučili na 60 sekundi? Ima li tu neke simbolike?
- Šezdeset sekundi je vremenski okvir koji djeluje kratko i bezazleno, gotovo zanemarivo. Ali u jednoj minuti može se izgovoriti niz rečenica koje ostaju godinama. Htjela sam pokazati koliko je malo vremena potrebno da se nečije samopouzdanje poljulja ili identitet dovede u pitanje. Istovremeno, minuta je univerzalna mjera vremena - svi je razumijemo. Ona sugerira da se nasilje ne događa samo u velikim traumama, nego u tim malim, svakodnevnim trenucima koji se stalno ponavljaju.
Zašto ste se odlučili da prostor postane glavni medij, a ne klasičan izložbeni postav?
- Mislim da je prostor jako snažan medij kojeg ljudi često nisu ni svjesni. Nesvjesno prilagođavamo svoje ponašanje prostoru u kojem se nalazimo - to je potpuno prirodno, gotovo instinktivno, kao i kod životinja. Drugi razlog je da se verbalno nasilje ne doživljava racionalno nego tjelesno. Klasični izložbeni objekt stavlja posjetitelja u sigurnu poziciju promatrača, a mene je zanimalo što se događa kada tu sigurnu distancu ukinemo. Prostor omogućuje da posjetitelj ne ‘gleda‘ problem, nego da se kroz njega kreće. Tijelo postaje medij percepcije: zvukovi dolaze iz blizine, ogledala deformiraju sliku, putanja destabilizira korak. Htjela sam da iskustvo bude fizičko, jer su i posljedice fizičke - nose se u držanju tijela, glasu i samopercepciji.
Izložbeni prostor u galeriji podijeljen je u 6 krugova. Kako se manifestiraju ova poglavlja svaki za sebe?
- Krugovi funkcioniraju kao faze suočavanja i kreću od naizgled banalnih prema sve kompleksnijim obrascima.
GENI - napadi na izgled i ono što osoba nije birala
KRIVI KORACI - društvena presuda životnih odluka
OSJETLJIVA TEMA - patologiziranje emocija
ETIKETA - kontradiktorne norme izgleda i ponašanja
MJERA - procjena karaktera, inteligencije i vrijednosti
ODRAZ - oslobađanje
Ovih prvih pet krugova zapravo funkcionira kao zatvoren sustav u kojem se stalno izmjenjuju uloge — vrlo lako prelazimo iz pozicije onoga tko je izložen komentaru u onoga koji ga izgovara. Upravo je ta izmjenjivost ključna jer pokazuje da problem nije u pojedincu, nego u obrascu koji smo kolektivno normalizirali. Završni krug ne nudi rješenje, nego suočavanje: trenutak u kojem si prisiljen priznati vlastitu poziciju unutar tog sustava. Ne radi se o krivnji, nego o odgovornosti, o tome da postanemo svjesni koliko lako sudjelujemo u procjenjivanju tuđih života, često bez stvarnog razloga ili potrebe.
Jeste li vi osobno bili dio ovakvog ponašanja i mentaliteta (obe strane spektra) u kojem se kroz svakodnevnu komunikaciju žene sustavno stavljaju u položaj u kojem se njihova vrijednost i identitet definiraju tuđim sudovima?
- Naravno. To je i ključni dio projekta. Nitko nije potpuno izvan tog sustava i mislim da smo svi bili s obje strane. Svi smo ponekad bili oni koji trpe komentare, ali i oni koji ih svjesno ili nesvjesno izgovaraju. Izložba nije moralna pozicija iznad društva, nego pokušaj kritike svima nama.
Postoji li nešto što je vas snažno pogodilo, a danas se tom komentaru smijete?
Danas se smijem mnogim komentarima jer razumijem mehanizam iza njih, potrebu društva da pojednostavi osobu kroz etiketu. Ali u trenutku kada ih čujete, oni nisu smiješni. Najproblematičniji su upravo oni ‘dobronamjerni‘, jer dolaze maskirani brigom. Ima u Dalmaciji jedna vječna izjava, a glasi: ‘Jadno žensko‘. Što to uopće znači? Najviše me smeta to što komentar često ne traži odgovor, on već pretpostavlja da ima pravo definirati tko ste. U ovom slučaju, sve smo mi već jadne jer smo žene.
Odrastajući u Tugarima i Splitu, toga ste bili svjesni od malih nogu?
- Ne baš, jer kao dijete to prihvaćaš kao način komunikacije. Tek kasnije shvatiš da humor i grubost često dijele tanku granicu i da normalizacija ne znači nužno i zdrav odnos. Naš kraj je jako kompleksan - bar meni, u istom trenutku te ispunjava nenormalnom vedrinom, ali te i čini tužnom, kao i zubato sunce.
Koliko vam je i je li nagrizlo samopouzdanje u nekom trenutku?
Mislim da ne postoji osoba koju kontinuirani komentari ne dotaknu, pogotovo u sredini gdje si tome stalno izložen. Kod mene se to nije manifestiralo direktno, nego kroz sumnju - dugo sam imala osjećaj da su svi drugi sigurniji, sposobniji, da mogu i znaju bolje. Tek kasnije sam povezala da ta nesigurnost nije došla niotkud, nego iz tog stalnog vanjskog komentiranja koje s vremenom počneš internalizirati. Samopouzdanje se ne uruši naglo, nego se polako pomiče dok ne počneš više vjerovati tim glasovima nego sebi. U jednom trenutku sam krenula to preispitivati i shvatila koliko toga zapravo nije moje. Izložba je dijelom i rezultat tog procesa - pokušaj da se ti glasovi razdvoje i da se vrati neki vlastiti prostor.
Poznajete li osobe kojima je sredina i ovakvo preispitivanje njihova života ozbiljno narušilo mentalno zdravlje?
- Da, i upravo zato projekt postoji. Dugotrajno propitivanje nečije vrijednosti može imati vrlo stvarne psihološke posljedice i to sam vidjela kod jako bliske osobe. Ona je o tome pričala kroz šalu i taj razgovor je bio dug i puno smo se smijale.
Tek kasnije sam shvatila koliko me to zapravo pogodilo i koliko u tim pričama ima nečega što se lako prešuti. Koliko prekrasnih ljudi bude povrijeđeno na taj način, a da toga nisu ni potpuno svjesni ili to ne mogu izgovoriti. Ako je mene to dotaknulo, mogu samo zamisliti koliko je nju. Problem je što se takvi obrasci rijetko prepoznaju kao nasilje jer ne ostavljaju toliko vidljive tragove. Mi smo taj razgovor provukle kroz smijeh, ali ispod toga je bilo jako puno toga.
Jeste li u tim trenucima razvili sustav obrane kroz sarkazam i humor, i na grubost uzvratili grubošću?
Iskreno, jesam – i to najčešće kroz sarkazam i humor. U tim trenucima, dok sam se počela zauzimati za sebe i graditi svoj karakter, ako bi netko pretjerao, shvatila sam da sam razvila jedan obrambeni mehanizam. Kad bi mi netko nešto rekao u šali, ali bih ja to doživjela kao provokaciju ili napad, često bih automatski uzvratila na isti način, kroz sarkastičan komentar ili ‘brzi‘ humor, možda i uvredu. U tom trenutku mi je to bio najlakši način da se zaštitim i da ne pokažem da me je nešto pogodilo. Danas na to gledam drugačije. I dalje mogu odgovoriti na sličan način, ali puno mirnije i bez potrebe da ikoga povrijedim. Sad se trudim da komunikacijom ne uvrijedim nikoga, čak i kad se branim.
Ipak, koliko vas je to očvrsnulo u životu?
- Očvrsne vas, ali i otupljuje. Društvo često romantizira otpornost, a rijetko se pita zašto je uopće morala nastati. Mislim da nas treba više zanimati zašto uopće radimo sve da trebamo oklope.
Ovdje ste se sociološki vezali na područje Dalmacije? No nisu li ćakule, ogovaranje, mjerenje tuđe vrijednosti kroz status, novac i drugo univerzalna pojava svugdje na svijetu, kao i društveno licemjerstvo, samo možda tiše i umivenije? Ili vi zapravo udarate baš po vašem, jer ‘imate pravo na to‘?
- Apsolutno su univerzalne. Dalmacija je ovdje metafora, ali i moj osobni kontekst. Govorim iznutra i mislim da autor ima pravo kritizirati prostor kojem pripada jer ga poznaje intimno. Drugdje su ti obrasci možda tiši ili sofisticiraniji, ali mehanizam je isti: društvo regulira pojedinca kroz komentare.
Što mislite, na koji način će ova izložba pomoći da se društvo senzibilizira? Ili se povodite mišlju; tko je shvatio shvatio je, a tko nije neće nikad?
- Ne vjerujem da umjetnost mijenja društvo preko noći. Ona prije stvara trenutak, u ovom slučaju nelagode, u kojem osoba možda prvi put čuje rečenicu drugačije nego prije. Ako netko nakon izlaska iz prostora zastane prije nego izgovori ‘dobronamjerni komentar‘, izložba je već napravila dovoljno.
Namjeravate li je postaviti u Splitu?
- Split bi bio najlogičnije i najintimnije mjesto za sljedeće postavljanje, upravo zato što projekt iz tog prostora i proizlazi. Voljela bih da se to dogodi. Kada i ako se postavi u Splitu, želim da to bude pravi dijalog s gradom i ljudima koji su inspiracija za ovu izložbu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....