Još pamtim nezaboravne prizore koji se događaju u pauzi snimanja: Preko puta Radničkog doma bio je buffet Palić u koji se išlo na kavu onako našminkan i u kostimu pa su plesačice u mrežastim čarapama, svjetlucavim korzetima i s perjem na glavi trčale tamo na zaprepaštenje gostiju te mirno pile kavu, piše Ksenija u svojoj kolumni za Gloriju.
Show must go on! Kako je dobro to reći i u sebi čuti glas Freddieja Mercuryja kako neponovljivo pjeva ovu pjesmu i ponavljajući te riječi diže vas na noge! Počela je radna jesen i za mene su to ponajprije snimanja "Zlatne lige" u kojima sam jedna od voditeljica već četvrtu sezonu. Stojim ja tako na glavnoj recepciji HTV-a, a ispred mene u velikom foajeu su troja vrata studija iznad kojih pišu njihova imena: Angel Miladinov, Anton Marti, Zvonimir Bajsić i sjetim se svojih početaka kad još nismo imali ovu ogromnu zgradu na Prisavlju.
Tih davnih dana radio i televizija bili su razasuti po Jurišićevoj, Šubićevoj, Dežmanovoj te nezaboravan studio u Radničkom domu gdje je danas Tvornica kulture. Imala sam sreću i privilegiju raditi sa sva tri velika imena po kojima su nazvana ova tri nova studija. A kako i ne bih kad je moje prvo snimanje bilo prije pedeset pet godina u emisiji Zorana Zlatara "Zdravo, mladi". Pjevala sam svoju prvu snimljenu pjesmu, imitirala Josipu, Gabi i Zdenku Vučković i razgovarala o svojim planovima i željama s voditeljem Nenadom Fabijanićem.
Sve se to događalo u Radničkom domu, studiju koji je pokrivao sve tadašnje zabavne emisije. U tom je studiju Anton Marti čarobirao svoje sjajne TV predstave s pjevačima, glumcima, plesačima i voditeljima. Trudio se i uspijevao donijeti raskoš i glamur talijanskih šouprograma, stalno isprobavajući nove mogućnosti i efekte koje je tadašnja tehnika mogla proizvesti.
Volio je akciju s puno plesača i nije bio sretan s nama nepokretnim pjevačima koji samo stojimo na mjestu i pjevamo. Graciozno je plesao po studiju govoreći nam upute na svojoj poznatoj mješavini talijanskog i hrvatskog jezika, pa je Hrvoje Hegedušić često pričao kako je sjedio nasred studija na barskoj stolici s gitarom u ruci, a Marti gleda taj kadar na ekranu i kaže: "Što ću ja s ovo Kegedusi?" I još pamtim nezaboravne prizore koji se događaju u pauzi snimanja. Preko puta Radničkog doma bio je mali buffet Palić u koji se išlo na kavu onako našminkan i u kostimu pa su plesačice u mrežastim čarapama, svjetlucavim šljokičastim korzetima i s ogromnim perjem na glavi trčale preko ulice u Palić i tamo, na zaprepaštenje ostalih gostiju, mirno pile kavu i pričale.
A emisije Angela Miladinova, pogotovo one o poeziji i šansoni, u crno-bijeloj tehnici, s minimalnom, a upečatljivom scenografijom i svjetlom bile su prava mala umjetnička djela koja ni danas ne bi trebalo dorađivati. Možda je široj javnosti najmanje poznato ime Zvonimira Bajsića, pisca, prevoditelja, radijskog, kazališnog i TV redatelja, koji je svoj radni vijek proveo na Radio Zagrebu i sa svojih 250 dokumentarnih i igranih radiodrama ovjenčanih domaćim i inozemnim priznanjima i nagradama postao prvak svjetske radiofonije. I sve se to snimilo u velikoj žutoj zgradi. Domu češke besede, u kojoj je dugi niz godina bio smješten dio radija i televizije.
U visokom prizemlju bio je studio odakle su se emitirali prvi TV dnevnici s Gordanom Bonetti, a na prvom katu bila je poznata Režija4 u kojoj se snimala gotovo sva tadašnja glazba. U toj sam režiji kroz godine provela sate i sate snimajući prateće vokale, upoznala brojne pjevače, kompozitore i dirigente, a i zasnovala sam neko malo prijateljstvo s Radanom Bosnerom koji je tu radio kao ton-majstor.
Radan je bio pijanist, skladatelj i aranžer. Karijeru je počeo svirajući džez koji je obožavao. Boško Petrović nije propuštao reći koliko mu je Radan pomagao u njegovim počecima. Bosner je bio vrlo tražen i cijenjen kao aranžer, ne samo u džez-izričaju. Bio je stalni suradnik i bliski prijatelj Zvonka Špišića, a za Arsenov album "Tihi obrt" dobio je i Porina. Imao je veliki afinitet prema francuskoj gastronomiji i tu smo se našli. U pauzama naših snimanja pričao mi je kako provodi svoje godišnje odmore. Doveze se autom na Azurnu obalu, negdje iza Nice skrene gore u Provansu i onda zastaje u domaćim obiteljskim gostionicama koje same proizvode svoju hranu i vino.
Kod njih prespava dan-dva pa onda ide dalje sve do Pariza. Ako mene pitate, to je čarobni godišnji odmor, samo putuješ i zaustaviš se gdje ti se svidi! Baš se volim sjećati ljudi s kojima sam provela neke dobre trenutke, a i godinama sam zaljubljena u Radanovu pjesmu u kojoj je uglazbio kajkavski dragulj Drage Britvića: Da sem ti z lasima zvezala roke - onda gda fućkal je vlak - ne bi se strajali najlepši časi - ne bi se zgubili v mrak...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....