Roditelji su mi odmalena usadili zdrave životne navike. U našoj se obitelji živjelo skromno i štedjelo na mnogim stvarima, ali nikada na zdravoj hrani i kvalitetnim namirnicama. Redoviti obroci i zajedničko sjedenje za stolom bili su pravilo još od mojeg ranog djetinjstva. Sport je također od početka bio dio mojeg života, baš kao i života mojih roditelja, koji su uvijek bili aktivni. Budući da nismo imali automobil, sve su obavljali pješice. Mama je znala i po dva puta dnevno prepješačiti put od Maksimira do Dolca i natrag, a uz to bi redovito vježbala jogu ili šetala kvartom zajedno s tatom.

Još u vrtiću počela sam klizati, rolati se i ići na ritmiku. U osnovnoj školi otkrila sam atletiku, a u gimnaziji taekwondo. Sport mi je uvijek bio način života, a kilogrami koje sam nakupila prije deset godina nisu bili posljedica nebrige, nego Hashimota koji je tada kod mene bio u punom zamahu i dijagnosticiran mi je nakon pregleda kod liječnika i obavljenih krvnih pretraga na koje sam zbog svega odlučila otići. Dugo prije toga živjela sam 150 na sat – bila sam redovita studentica, radila u jednoj firmi na pola radnog vremena, a navečer vodila treninge u fitness centru. Noću bih učila, a moj ispušni ventil bilo je trčanje na stazi na Sveticama. Takav tempo trajao je neko vrijeme, sve dok moje tijelo nije reklo – dosta. Tada je počela borba koja se protegnula na gotovo dvije godine. Tapkala sam u mraku, s puno manje znanja nego što ga imam danas, u razdoblju kada se o štitnjači gotovo i nije govorilo. Hashimoto je tada bio sinonim za debljanje – kao da si, čim imaš hormonski poremećaj, unaprijed bio osuđen na doživotnu borbu s kilogramima.

Zbog hashimota bi zaspala nad radnim stolom već ujutro ili je morala otkazivati privatne treninge jer su joj se oči sklapale, a tijelo malaksalo

PRIVATNA ARHIVA

Potraga za rješenjima

Za mene je, kao sportašicu i trenericu, to bio ogroman udarac. Kada živiš od svog tijela, promoviraš zdravlje i fitness, teško je prihvatiti da to radiš natečena, zadržavajući vodu i s deset kilograma viška. U početku nisam znala što da radim pa sam kontaktirala jednu američku trenericu da mi složi plan prehrane i treninga. Platila sam to puno, ali rezultata nije bilo. Nije ni moglo, jer ni ona nije znala što mi se zapravo događa i kako trenirati tijelo koje vrišti iznutra za resetom i odmorom.

Zatim sam krenula u potragu za rješenjima – išla na limfne drenaže, masaže, detox tretmane, držala se raznih planova prehrane… Sve se to vrtjelo u krug, bez pravog učinka. Tek kad sam napokon došla do informacije da je glavni okidač Hashimota, kao i mnogih drugih autoimunih bolesti, zapravo – stres, počela sam slagati slagalicu. Konstantno sam bila u grču, žurbi, strahu i perfekcionizmu. Tada sam krenula slušati motivacijske videe koji su me osvijestili da stanem na loptu – da prihvatim novo stanje i polako, dan po dan, vraćam energiju i hormone u ravnotežu.

Mirni su roditelji od malena usadili zdrave životne navike

PRIVATNA ARHIVA

Pomoglo mi je izbacivanje glutena iz prehrane, prestala sam trenirati u teretani i kod kuće radila bodyweight treninge, šetala svaku večer minimalno sat vremena. Kuhala sam sama, jela puno povrća, unosila dovoljno proteina i izbacila sam šećere. I malo po malo - ispuhala sam se. Vratila sam se sebi prije svega, bavila se stvarima koje volim, a koje sam zapostavila, upisala edukacije, družila se više s prijateljima. I zato sam kreirala online program namijenjen ženama koje imaju problema sa štitnjačom. Da ih usmjerim i prenesem iskustvo i znanje koje sam stekla na tom putu. Tijelo ne treba dodatno iscrpljivanje, nego nježan pristup i dobre navike.

Ogroman umor

Kod Hashimota je specifičan umor zbog kojeg nemate snage pomaknuti se ujutro iz kreveta - kao da vam netko stavi utege na noge, pa čak i nakon osam sati sna. Znala sam zaspati nad radnim stolom već ujutro ili sam morala otkazivati privatne treninge jer su mi se oči sklapale, a tijelo malaksalo. Osjećaj je grozan - tvoj mozak želi i ima volje nešto napraviti, ali tijelo ne može. To nema veze s motivacijom, poanta je u stvaranju sustava navika koji se uklapa u naš život. Ali taj umor je sada prošlost, već se godinama ne osjećam tako.

Jedna od najvećih lekcija koju sam dobila jest da budem nježnija prema sebi i drugima. Nekad sam bila ta koja bi rekla "ma kakva štitnjača" kad bi mi netko spomenuo dijagnozu i kilograme. A onda se to dogodilo meni. U tom sam periodu puno plakala, ali kad sam sve "isplakala", pogledala sam se u ogledalo i rekla: dosta! Bog ti nije dao pamet, dvije ruke i dvije noge da gubiš dane, nego da pronađeš drugi put. Svi se ponekad izgubimo na cesti života. Ali kad shvatimo da cesta više ne vodi gdje treba, vrijeme je da promijenimo smjer.

U showu "Život na vagi" je empatična prema kandidatima, ali ponekad je stroga

PRIVATNA ARHIVA

Bilo mi je teško prihvatiti da je moje tijelo drugačije od standarda, a najteže je bilo slušati komentare i pitanja upućena od strane kolega iz svijeta fitnessa poput onog "počeli smo papati malo?". Nitko nije shvaćao ni vjerovao što mi se događa, tek rijetki. U očima ljudi gledala sam iznenađenje kada bi se sreli nakon dugog vremena. Počela sam se odijevati u lepršave duge majice jer mojih vidljivih mišića više nije bilo. I tu je krenulo moje učenje prilagodbe na izazove. Danas vrlo dobro funkcioniram po principu: nova životna situacija - brza prilagodba. Bez puno razmišljanja.

Rad s kandidatima "Života na vagi"

Sve to pomaže mi pri radu s kandidatima "Života na vagi" jer drugačije gledam ljude s raznim životnim izazovima. Uvijek sam bila empatična, pristupam im s još više razumijevanja, iako sam ponekad možda malo stroga. Treba ljude trgnuti iz začaranog kruga uloge žrtve da bi napravili promjene. Nije lako nimalo, znam, ali biramo li život u kojem ćemo plakati, žaliti i pitati se zašto baš meni? Ili okrenuti svoje breme u svoju korist - kao jaku motivaciju da preokrenemo život za 180 stupnjeva i napravimo uspjeh kakav nismo ni sanjali. Kilogrami su samo vanjska manifestacija unutarnjih nemira. Kada smirimo taj vrtlog i zamijenimo suze fizičkom aktivnošću, endorfini rastu, tuga polako nestaje, kilogrami se tope.

Čak i kad mi je jako teško, plačem ili se raspadam od umora - djelujem. Ne prepuštam se da me život nosi, pa tek kad voda dođe do grla, tražim rješenje. Ali mogu razumjeti kandidate. Zapravo treba promijeniti perspektivu javnosti spram kandidata - oni su ljudi kao i svi ostali sa svojim problemima. Netko kad mu je teško, pije, drogira se, kocka, trenira do pretreniranosti, netko se izgladnjuje... Sve su to ovisnosti. Samo što ne postoji show u koji dovodimo ljude s takvim ovisnostima. O tome se ne priča javno. Debljina je vizualno upečatljiva, a mi ljudi smo vizualna bića koja često sude prema onome što vide na prvu i stavljaju u ladice.

Pomoglo joj je izbacivanje glutena iz prehrane, prestala je trenirati u teretani, kod kuće je radila bodyweight treninge i šetala svaku večer - minimalno sat vremena

PRIVATNA ARHIVA

Toliko se uživim i empatiziram sa svakim od njih da mi se u očima vidi kako se osjećam zbog svakog. Takva sam odmalena. Jednom davno mi je tata rekao: "Ako nastaviš suosjećati sa svakim klijentom s kojim radiš u fitnessu i proživljavati njihove probleme, bolje da što prije promijeniš zanimanje". Ali nisam promijenila zanimanje, mislim da je baš to moja jaka karika u poslu koji radim, pa neka i ostane. U situacijama kada bih i sama najradije odustala, samo se sjetim zašto se bavim ovime. Bude mi teško, ali razbistrim glavu, nazovem prijateljicu, slušam podcaste... I trgnem se, pa nastavim gdje sam stala.

Brzo selektiram što mi odgovara, a što ne, više cijenim svoje i tuđe vrijeme i više vremena provodim sama sa sobom. Prije nisam sekundu mogla biti sama, uvijek je neko društvo ili barem jedna osoba morala biti tu. Puno se toga dogodilo u posljednjih deset godina. Od promjene grada u kojem živim do pokretanja vlastitog posla. Tako da sam puno zrelija i bogatija za mnoga iskustva - i dobra i loša. Um je čudo kad naučimo upravljati njime. Ja još učim i učit ću dok sam živa, ali u tome je čar - svaka etapa života zahtijeva nova učenja, prilagodbe i odbacivanje starih uvjerenja. Tako rastemo kao ljudi, a fizičko tijelo, samo je posljedica unutarnje promjene.

Mirni je ovo treća sezona života "Života na vagi"

RTL

Edin Mehmedović i Mirna Čužić

RTL

Podrška obitelji

Hashimoto me, prije svega, naučio da stanem na loptu. Da ne moram sve sad i odmah i da se s puno više ljubavi odnosim prema svom tijelu i sebi općenito. Zahvalna sam za to iskustvo i bez toga ne bih danas bila ovo što jesam.

Balansiranje između uloge trenerice, mentorice u showu i privatnog života mi ide malo teže jer živim na tri adrese posljednje tri godine. Previše sam radila i maksimalno zapostavljala privatni život, a to se napokon promijenilo. Obitelj mi je bila podrška i sa mnom su tražili rješenja da mi bude bolje. Pokojni tata je bio moj mental coach – ‘Joe Dispenza‘ u malom, brat je nastavio njegovu ulogu motivatora i hladnog tuša kad treba, a mama je vječno brižna i nježna ruka, u dobrim i lošim trenucima. Sretna sam što sam zaista blagoslovljena s predivnim ljudima oko sebe. I zahvalna što su baš oni dio mog života.