Proslavljena violončelistica proslavila je imendan na čarobnom mjestu, uz obitelj i glazbu, prisjećajući se djetinjstva u prelijepoj uvali otoka Brača.
Nekim se mjestima vraćamo zbog uspomena i osjećaja koje u nama bude, koliko god nas život odveo daleko. Za zagrebačku violončelisticu Anu Rucner to su Povlja na Braču, slikovito mjesto na sjeveroistočnoj bračkoj obali, u sjenovitoj uvali obrubljenoj kristalno plavim morem.
"Povlja su dio mog identiteta. To je mjesto u kojem sam provodila ljeta u djetinjstvu, gdje sam naučila voljeti more, prirodu i jednostavnost života", govori violončelistica koja je svoj imendan ovog ljeta, blagdan svete Ane, ondje proslavila na poseban način. Podijelila ga je s majkom, proslavljenom violončelisticom Snježanom Rucner, ocem, violistom Draganom Rucnerom, nekadašnjim prvim violistom Zagrebačke filharmonije, i bratom Marijem Rucner, violistom i skladateljem. Bilo im je to prvo zajedničko ljetovanje gotovo 25 godina, kaže.
Brat Mario bio je s njima kratko, dok je Ana nekoliko dana ostala s roditeljima. Zajedno su glazbom obogatili svetu misu, a nekoliko dana provedenih u obiteljskom okruženju još su jednom potvrdili da su upravo takvi, naizgled obični trenuci, oni koji ostaju u srcu cijeli život.
"Život nas je razbacao na različite strane, svatko ima svoje obveze, brat i ja svoju djecu i upravo zato su ovakvi trenuci neprocjenjivi. Shvatite koliko su zajednički trenuci s roditeljima zapravo najveće bogatstvo. Imati ih žive i zdrave i radosne za mene je ogroman blagoslov", kaže proslavljena glazbenica.
Kada smo je upitali kakav je osjećaj bio ljetovati s roditeljima nekada, a kakav sada, rekla je da kao dijete sve doživljavate bezbrižno i mislite da će takvi trenuci trajati zauvijek. Danas ih doživljava s puno razumijevanja i zahvalnosti. Vrijeme provedeno s roditeljima dobiva neku sasvim novu vrijednost.
Vrijeme uspori
"Više ne brojim dane, nego uspomene koje zajedno stvaramo. A ovih dana smo ih stvorili jako puno, toliko smo se smijali, pričali o danima kad smo brat i ja bili djeca, prepričavali anegdote… ma, uživala sam kao nikad!", dodaje.
Premda je lavovski dio života povezan sa Zagrebom, dio srca ostavila je u Povljama. Tamo će, čini se, ostati zauvijek. Evo što je rekla kada smo je upitali zašto?
"Tu vrijeme kao da uspori. Volim ranojutarnju tišinu, miris borova i mora, kamene uličice i ljude koji su uvijek iskreno veseli svakom susretu. Povlja me uvijek vrate u onu iskrenu dječju radost", objasnila je prisjetivši se da su roditelji, brat i ona, kada je bila djevojčica, ljetovali u jednoj maloj kamenoj kući koja se sastojala od jedne velike sobe u kojoj su svo četvero spavali, odvojenog malenog toaleta te vanjske kuhinje.
"Voda je bila kišnica, a struja 12-voltna, spojena na solarnu ploču koja se punila, naravno, suncem. Dakle, struja se štedjela. Srećom, nije bilo mobitela niti televizora. Ali ti trenuci kad bi svi legli, roditelji u svoj bračni krevet, a nas dvoje fakina na krevetu na kat – jer nije bilo mjesta za drugo – e tada je počelo veselje. Do kasnih sati bismo igrali igru ‘pogađanje‘. Naravno, u mraku. Kad smo to usporedili s današnjim stilom života, tada smo imali jako malo, a opet, imali smo apsolutno sve – prije svega jedni druge, a to je tako i danas, Bogu hvala!", kaže Ana.
Prisjeća se cjelodnevnog kupanja, skakanja sa stijene gdje je sama sebe naučila sve vrste skokova uz, naravno, razbijena koljena. Sjeća se vožnje malom barkom na vesla, večernjih druženja i kartanja uz more s prijateljima, smijeha, igara bez mobitela te osjećaja potpune slobode.
Emotivna proslava
"Ljetovali smo, zapravo, u uvali Točinjak udaljenoj od mjesta, pa je doći do Povlja (gdje su bili dućani, pošta...) bio pravi izazov. Ako je puhala bura pa nismo mogli brodićem, išlo se ‘na noge‘. Tada nije bilo ceste kao danas, nego neke divlje staze, a put je trajao 40-ak minuta. Upravo su me takvi trenuci oblikovali i naučili da je sreća često skrivena u najjednostavnijim stvarima".
Poseban doživljaj bio joj je s mještanima i njihovim župnikom podijeliti svetu misu, na kojoj su mještani mogli uživati u muziciranju majke i kćeri Rucner. Glazba kakvu inače izvodi u koncertnim dvoranama, uljepšala je blagdan sv. Ane u nevelikoj mjesnoj crkvi. Bio je to jedan od trenutaka za koje glazbenica teško pronalazi riječi.
"Svirati zajedno s mamom upravo na moj imendan, u crkvi u koju sam kao djevojčica dolazila na misu, bilo je iznimno emotivno. Glazba je oduvijek naš obiteljski jezik i vjerujem da je toga dana bila najljepša molitva koju smo mogli podijeliti s ljudima koji su bili s nama. Naravno, sve je bilo spontano i neplanski, ali baš zato ću ovogodišnji imendan dugo nositi u srcu. A svatko tko me poznaje, zna koliko taj dan znači, njega slavim kao što drugi slave rođendane", zaključila je Ana Rucner.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....